Kad su došli Talijanci 1941, godine, okupatori su na svome jeziku uveli za nas osnovnu školu. Sva lušićka dica nisu ništa znala na talijanskome, a morali su govorit samo po talijanski. Tako je meni bija jedan debeli i basetni učitej ka patujak od čovika. Pisa se Giovanni, izgovara Đovani, a mi smo ga dica skraćeno zvali Govani, jerbo je bija mastan i vonja po grancavini. Za njega bi se reklo da je do podne mrzija sebe a popodne cili svit, pa nas je s gušton mučija i prisijava da naučimo napamet talijansku pismicu „Le palme“. Učija san tu pismicu u školi, pa onda doma buba po cilo popodne, ali nikako zapantit, uvik bi čakod falija, riči bi mi se izmišale, jerbo nisan razimija niti jednu talijansku rič.

Jednoga dana prozva me ti učitej da mu deklamiran njiovu pismicu o palman. Ja počeja: „Le palme … palme …“, pa zapeja. Onda opet ja: „Le palme, palme … mare e sole … Jo da mi je pobignit iz škole!?“, zavapija san, a učitej drekne na mene: „Ke koza?“ – pita on. „Je, koza mi je dobro, u štalije je, fala na pitanju“ – odgovorija san prkosno po našu. A on opet: „Sta rekla, uno kretino, porka mizerija“?! Onda je vazeja debeli drveni metar ka šćap i činija me da ispružin ruku dva-tri centimetra poviše klupe i svon snagom me opalija tin metron po dlanu, tako da mi se ručica zalipila o klupu i misec dan su me bolili buganci oko zglobov da nisan moga skupit prste.

Tad mi je učitej posla zvat mater, ali je došla baba, pa kad je ona zapritila tomen batrljku od čovika da će mu ona dat našu pismu o Krajeviću Marku, pa neka je on napamet izgovori hrvajski i sve mu to skontala na svome, „božemiprosti talijanskome jeziku“ ča ga je u Splitu, dok je bila bolesna, malo naučila u „ošpidalu“ di su bolničarke bile talijanske švore. Onda je knan u školu doša zloglasni talijanski glavni učitej u Lu’šiću, koji je jema zgrčenu desnu ruku pa smo ga zvali Cunfo (kljast) i naredija je da se radi moje babe pozove komandanta talijanske vojske u Kaštilin, nikoga maršala koji je svakoga ukočeno gleda priko glave, a jema je kancelariju tu blizu u bivšemu „Pansijonu Relja“. Odma je doša maršal i babu nazva: „La donna revolucionara! Žan d’Ark Dalmatina! La Pasionaria ala Espanjola …“ i ča ga ja znan sve ništo učeno, ča mi nismo razumili. Sve to samo da bi babu okrivija i moga je zatvorit u seoski pržun u podrumu Općine. Ali uz to je potrefija lušićki plemić i fašist konte Šilvijo Vitturi ka općinski talijanski komesar i kad mi je vidija babu i svatija o čemu se radi, sta nan je pomirjivo s talijanskoga privodit za sporazumno umirit babu i reka joj prijatejski: „Daj Boža zaboga, smiri se i obećaj da nećeš više dolazit u školu protestirat“. A ja san mora obećat da ću konačno naučit napamet talijansku pismicu „Le palme“, ča mi je ostalo od škole fašistički Talijanac ka kost u grlu za cili život.

(Foto: Onovna škola u Kaštel Lukšiću od 1906. do 1958. godine)

Ustaše i Njemci su tili zatvorit mene i babu ka „ratne špijune“

Za vrime talijanske okupacije, na početku Drugoga svitskoga rata, Talijanci su u Kaštilin liti uveli zabranu izlaženja na ulice iz kuć poslin 5 uri popodne, oli tzv. policijski sat. To se po talijansku zvalo „koprifogo“ i onda smo se u kući od vručine kuvali ka u paklu, pogotovo liti. Taki je „koprifogo“ osta i za druge vojske koje su poslin nasilu došle u Kaštila. Jednoga dana za vrime ustaš i Njemac ja to nisan moga izdurat pa san kroz ponistricu od naše konobe kriomice pobiga vanka na glavnu ulicu Lu’šića di smo stali. Nikoga živoga nije bilo vanka i gušta san mlatit krpaš u susidova stara vrata od konobe ka branku. Zanesen igron nisan vidija da od autobusne stanice i kapelice sv. Roka na Kaštelanskoj cesti vozi prema selu na bicikli zloglasni ustaški satnik, zvani po oružju-strojnici „Parabela“. On je bija Vlaj iza Kozjaka i dolazija je prije rata s motikon Lušićaniman kopat zemju za nadnicu. Uvik je bija nezadovojan i jidan, pa bi govorija: „Doće vrime kad ćemo mi Vlaji dolika, a vi Kašteljani gorika!“ Ja nisan razumija ča to znači niti me je bilo briga, ali kad san ga vidija blizu na bicikli u ustaškoj uniformi i s puškon priko ramena, pripa san se i odma tija pobignit u kuću, nazad kroz ponistricu od konobe. A Parabela je bacija biciklu da me uvati barenko za nogu, ali nije uspija. Onda je sta vikat i kundakon tuć na ulazna vrata kuće i razbija nan je cakla na njima: Vika je: „Di je oni mali špijun?“ i „Svi izađite vanka, jerbo ću vas poubijat tute ki muve!“.

Pripale se baba i mater i otvorile one kuću da svi izađemo. Stale su molit Parabelu za milost ditetu zatvorenon u kući na toj litnjoj vrućini. Onda nakon petnajstak minuti „lajanja“ Parabela je popustija, ali i oštro naredija: „Ajte svi u kuću i da niko više nije izaša vanka niti virija na ponistru“. I seja Parabela na biciklu da će otić daje, ali kako je baba požurila s bolesnon i u krpu zamotanon rukon sa ponistre skidat grane od palmi, stavjene tu na sušenje za potpalit vatru zimi, Parabela je svatija da ga baba s ponistre špijunira i skinija je pušku s ramena i, prije nego je baba uspila zatvorit škure od ponistre i uvuč glavu, opalija je metak njoj između ruk pokraj glave. Metak se zabija u štrop u sobi i skoro cili je otpa, tako da se zamaglila sva kuća od prašine i japnja na gornjemu podu. Onda smo svi opet morali izać vanka i opravdavat se.

Ali did Jure nan se još nije bija vratija iz poja i upravo je dolazija s konjen natovarenim zelenin granan od palmi ča mu ji je da rođak. Baš tad je Parabela tija poć daje, ali je opet pobisnija radi dida i odma je napa na njega vikon zašto je zakasnija, a did se pravda da se zadrža dok je u rođaka natovarija te grane. Onda je Parabela opalija dida vojničkon cokulon u guzicu i vika da neka iđe „u materinu“ on i palme, oli ne zna da je „koprifogo“. Did je pa na zemju jerbo ga je zabolila Parabelina cokula i zajauka je ka da ispušta „bogu dušu, bog je neće“. A kad je Parabela naredija da s njin ka okrivjeni „špijuni“ pojdemo ja i baba na raport u otel „Palac“ u njemačku vojnu Komandu, did je reka da gre i on jerbo da on zna njemački još od služenja vojske austrijskoga cara Franje Josipa i da će on sve rastumačit „ober-fireru“ kako je ovo bilo. Parabela je prista i kad smo došli u „Palac“ did počme: „Herr ober-firer, ih san bija militer od Franje-Josipa regimente, a ovo su majne frau Boža i majne unuk Neven. Oni najne špijuni …oni niks neprijateji …“ Onda nas je njemački komandant prikinija pitanjen da di je moj otac pa on nije doša ovo opravdat. A ja san se zaletija i odma reka da je moj otac u partizaniman i ne može doć. Kad je to čuja did Jure bilo mu je za poludit, a njemački komandant je naredija Parabeli da nas odma zatvoridu u Miljenkov kaštil na Rušincu. Baba je stala plakat, a did je sta zafalivat „ober-fireru“ ča nas nečedu za to ubit nego samo zatvorit, dok san se ja u sebi radova da ću tako prvi put od iznutra vidit kako izgleda Miljenkov kaštil. Ali kako u kaštilu više nije bilo mista od prijašnji zatvoreniki, ustaše su nas pustili doma i Parabela je zapritija da ako se ovo još jedan put dogodi da će nas sviju ka maške obisit po telegrafima na Kaštelanskoj cesti.

Od cile biblioteke Vitturi meni su bile najdraže knjige sa slikan palmi u gradovin i jedrenjaci u lukaman

Kad smo mi školska dica doznali da se po noći 1943. godine provalilo u dvorac Vitturi koji je osta bez poslidnjega gospodara, jerbo su te godine partizani striljali kontea Šilvija, govorilo se da su „domaći partizani“ najprije pokreli zlatninu, dragocjenosti i pineze, a onda kad je svanilo navalili su i drugi mišćani. Uglavnon su muški uzimjali korisne stvari ka alate za u poje, za kuću, suđe od konobe, oli su točili vino, prošek, uje i drugo. Žene je zanimalo posuđe, odića i obuća osobito gospojska, pa i kapelini s kojima se nije išlo u poje. Silile su se da su i one iznenada postale „gospoje“.
A nas dicu se pustilo da gremo na gornji pod s juga dvorca i haračimo po biblioteki, jerbo knjige nisu nikoga zanimale. I uvirija san se koliko i dica ne volidu knjige. Oni jači su se penjali pod plafon do skancili sa kožnatin knjigan da jin sa koric isparadu finu kožu za činit kajišiće na šandaliman. Pri tome se druge knjige bacalo po podu, a kad se nije moglo više prolazit od knjig, onda smo ji bacali kroz ponistru u more lušićkoga Porta.

Kad je niko reka da je boje zapalit knjige na Brcu, jerbo da ćemo zatrpat luku za kajiće, počeli smo ji bacat s balkona sa sivera dvorca. Niko je s benzinon podpalija vatru na Brcu i učinila se lomača od knjig. Među okupjenin mištanima je to činilo radost, jerbo su to uglavnon bile knjige, stari spisi i dokumenti na talijanskome jeziku, pa je sve to bilo najviše iz osvete fašistiman, kontu Šilviju Vitturiju i talijanskin okupatoriman. I zbog toga niko među starijima ni dicon nije vazimja niti jednu knjigu za odnit doma.

Ni mene nije bilo briga za te knjige, najskoli za one u kojima nije bilo slik, ali kad san potrefija na dvi ča su bile pune slik od tuđi gradov sa palmaman uz rivu, more oli oko lipi kuć, bija san iznenađen jerbo san virova da je „Split najlipji grad na svitu“ kako se pivalo, pa mi je bilo žaj da tad nisan zna i za ti „drugi svit“. Onda su u drugoj knjigi bili lipi brodovi jedrenjaci u lukaman i tako san zaželija vazest te dvi knjige i odnit ji doma. Ali me je onda kod stare crikve potrefila baba Boža i pitala da ča san to ukreja u kaštilu, jerbo je znala da u Lu’šiću vlada, rekla bi, „ svakaka anarkija i lupešćina“.Kad san joj reka i pokaza ča nosin prigovorila mi je da uvik skupjan te nekorisne stvari i naredila da odma to nosin nazad, jerbo će ko od narodne vlasti još mislit i tužit nas da smo nepriteji naroda, a da san ja „talijanski balila“, ča se poslin rata to po našu zvalo ka „partizanski pionir“ i da me sv. Ante Padovanski iz stare crikve već gleda koji grij činin.

A onda je štufo rekla da je njoj više dosta ti palmi po ponistran i da bi ji morala još gledat i na slikan u tin knjigan ča ji ja skupjan prez ikakve koristi. Odma san se u straju vratija na Brce i knjige bacija na lomaču, pa su tako i one izgorile. Pravo za reć i meni je bilo drago, jerbo san i ja već bija štuf svi ti palmi i ča mi se dogaja s njiman, pa onda zašto da ji jeman još i u knjigan na nerazumjivomen jeziku.

(Foto: Vitturijev dvorac iz vrimena haračenja po njemu 1943. godine

Kako su me obukli od američke pomoći naši iseljeniki

A kad je bija svršija Drugi svitski rat, naši su iseljenici u Amerikan ti godin skupjali i slali za sve Kaštelane dobrotvornu pomoć u robi. Mene je tek na kraju dopala jedna lipa jaketica od finoga štofa i sa još lipjin poluokruglin botuniman od kosti, na kojima je bilo nacrtano po jedno stabalce vitki palmi su tri lista. Bija san prvi put u životu ponosan i silen na jedan komad robe s ton jaketicon i palmican, sve dok nisan opazija da se moje prijatejice, videći me tako obučena, sve ništo podsmijiju i šapuću jedna drugoj. A ta je moja jaketica s live strane jemala oni red botuni s palmican, a u struku je bila sužena, pa onda malo proširena prema bokoviman. I u prsima je bila proširena i odjednon san posumnja da nije ti prazni prostor možda za čiče? Je, to je ženska strukirana jaketica! – zaprepašćeno san uskliknija.

Prijatejice su mi to prije vidile, furbasto mučale i guštale podrugujuć se u sebi i međuse. Odma san otiša doma i to jidno zamirija materi, skinija jaketicu, bacija je njoj prid noge i plačuć reka: „Na, kad ti neznaš jesan li ja žensko oli muško“! I više je nikad nisan obuka, proklinjuć i Ameriku i taku iseljeničku pomoć meni. Fala jin! Jedino mi je bilo žaj oni koščani botuni s palmican, koje san zaboravija okinit. Onda san bija štuf svega, pa kako mi je bez jaketice bilo studenije, često bi promislija kako bi rado da dva dana zime za jedan dan lita samo radi robe, jerbo nan roba liti skoro i ne triba. A tada san, činilo mi se, jema dan i na pritek, osobito zimski.

(Foto: Neven u jaketici iz američke pomoći naši iseljeniki)

Dr. Šoulavy me zamalo ubija dok sam mu kreja maginje

Drugi moj bliski susret s dr. Šoulavyjen, nakon moga rođenja u Mravincin, bija je 1949. godine u Lu’šiću kad se raspuštalo Sejačku radnu zadrugu (kolektivu), pa se zemjišni teren bivše Bratske njive (crkvene bratovštine), zvane još i «Rokojsko», uređivala za novo igralište od baluna za šporsko društvo „Mladost“ osnovano još 1946. godine. Zapravo, to društvo o baluna je osnovano čak 1913. godine i zvalo se LOŠK „Ostrog“, a komunisti su mu prominili ime jerbo jin je Ostrog „vonja“ na hrvaski nacionalizam. Prvo društvo je jemalo igralište na tzv. «Sokolskon», istočno od Željezničkoga odmarališta. Prvi pravi balun „mantel-buvel“ za napušivanje donija jin je dr. Šoulavy iz Praga, a kad bi se ti balun probija oli puka igralo bi se „krpašen“ da se društvo ne raspane, dok koji turista u „Pansijon dr. Šoulavy“ ne bi donija naručeni novi pravi balun.

Kako san i ja volija igrat balun i mi dica smo morali pomagat dobrovojnin radnin akcijan zvanin „fašina“ na ravnanju igrališta uz kopanje nizbrdice i s odvoženjen zemje u kariman. Na kraju jedne takve «fašine» ostalo je nas nikoliko dice na potoku između igrališta i parka dr. Šoulavyja da operemo noge i ruke, pa je nikome palo na pamet da su Čehu možda već zrile maginje u đardinu i da bi mu ji bilo zgodno pobrat. Provukli smo se kroz ogradu od žice i gustoga javora do zrili crveni maginj i počeli berbu puneći justa žedni i gladni. Ali, dr. Šoulavy je bija u svome đardinu i opazija je da smo mu ulizli, pa se sakriven iza jedne debele i velike palme potajno došuja do nas kako bi koga uhvatija, oli barenko pripozna. Ali smo u zanji momenat vidili i mi njega i pokušali se razbižat kud koji. Jedino san se ja izgubija u onin putejciman od pravilno i visoko pošišani busuli. Izgledalo je da će me uvatit, ali sam se onda prid njin spretno pribacija priko te zelene ograde.

Dr. Šoulavy, po svoj prilici već bisan ča mu se dogaja od socijalističkih vlasti s nacionalizacijom privatne imovine bivšega turističkoga pansijona i zemjišnoga imanja, a sada i od nas dice u krađi voća, zgrabija je kamen, mašija se za menon i snažno me s njin pogodija u kosti na mistu desne lopatice. Puno me zabolilo, tako da san zajauknija i posrnija, ali sam isto uspija pobignit priko ograde od javora, žice i potoka.

Nisam odma smija poć doma radi mogućega napada matere i babe na mene, ako su već doznale za ovu moju nepodobšćinu. A nisu doznale. Tek pridvečer, kad više nisan moga micat s rukom, a pojavila se i oteklina, pa i velika modrica na lopatici. A kad san doša doma za ti udarac san reka da san pa s trišnje u poju. Mater je sumnjičavo pitala:
• Koga si vraga činija po trišnji, kad plodov od trišanj sad nima?
• Vata san žilogrize, a Poluprivredna zadruga za svakoga žilogriza plaća polak dinara.
• Pa di su ti žilogrizi?
• Kad san pa s trišnje svi su mi pobigli iz sića. A bilo ji je više od 100. To je moglo bit najmanje 50 dinari zarade. Mogli smo kupit kil janjetine, oli dva kila teletine …!
• Ajde, ajde, ne sanjaj ti i prije spavanja. Vidin da te boli i oteklo ti je. Odma moramo poć u Šulavoga da ti on to vidi!

Zaprepašćen san sta zapomagat da neću, da ne volim poć u njega, da je on učija škole u Češkoj i da ča on zna kako se to u nas pada s strišanj … A eto da mi više i ne triba, jer me i ne boli. Onda je baba rekla da pojdemo u dr. Matijace. Mene je uvatila nova panika, jerbo san prošle nedije s drugon dicon bija u lupešćini u njegovome vrtlu i bra njegove kaki, pa nisan prista poć ni kod dr. Matijace. Onda je mater rekla da se već spustila noć i da će bit i on već zatvorija ordinaciju, pa je možda nezgodno poć mu u kuću. Tako smo sve ostavili za sutra. Prid spavanje su mi stavili obloge natopjene rakijom i tako san proveja noć.

Sutradan mi nije bilo gore, ali je još uvik bila potriba za vižiton u likara da mi nije čakod slomjeno. Na moju sriću toga jutra nan je u kuću slučajno došla prijateljica moje babe, Antica Stančin Vila udana za Vuletina iz Kaštel Novoga, koja je bila poznata u Kaštilin po tomen ča je judiman, bez da je školovana, spretno i dobro namišćala sve vrste lomov kostiju i iščašenja žglobov na rukan oli nogan. Prigledala me je uz bolna savijanja ruke, a onda utišno rekla da ništa nije slomjeno i da će to proć s ladnin obloziman od nike „vode od borovine“ ili slično tomen, ka i s rakijon. Tako je i bilo, ali uz malo poduže trajanje. Glavno da nisan mora odit u Šulavoga oli Matijace, na mista moje dičinje „lupeščine“.

(Foto: Na dobrovojnon radu „fašini“ za ravnanje igrališta o baluna SD „Mladosti“)

Kako me zamalo ubija grom kad san za bolesnoga brata kreja jabuke

Moj brat Dalibor je još ka malo dite obolija od teškoga katara u criviman. Bija je još rat, moga si doć do likara Matijace i Šoulavoga, oli u Splitu do ditinjastoga specijaliste dr. Krstulovića, ali nije bilo za kupit medikamenti, pa si s riceton moga otrat niku stvar. Specijalista je reka materi da joj mali Dalibor neće dugo, jedino da mu prova nabavit jabuk i strugane mu davat po nikoliko puti na dan, oli da ga pustit na miru još koji dan. Ali nije bilo kupit ni jabuk. Onda san ja jedan put u paši s novon kozon vidija na zemji jednoga moga prijateja stabalce jabučic ka jaje. Bile su to zimske jabučice i baš su dozrivale. Zamolija san toga prijateja da bi li mi za bolesnoga brata da nikoliko ti jabučic. Reka je da nemore, jerbo njemu mater od oni ča nimadu crva skuva kompot, a druge bacidu prajcu i da će du ji do koji dan sve pobrat. Prošlo je i desetak dan i kad san kod crikve Gospe od Dračin jedanput pasa kozu, palo mi je na pamet da pojden malo uz brdo u Kružine vidit jesu li pobrali one jabučice. U jednoj šumovitoj uvalici ispod crikve Gospe Lurdske veza san kozu za jedinu palmu-čupavicu koja je tude izresla tanko i visoko. a oko nje je bilo dosta trave za kozu. Onda san otiša u Kružine i kad tamo sve su jabučice bile popadane po zemji i izgledalo je da u svakoj jema crv, a nike i po dva. Kako se spremala velika nevera, grmilo je i sivalo sa svi stran, oblaci su bili crni ka garbun i svaki čas je mogla ulit velika kiša. Odma san odlučija sve te jabučice pokupit i natrpat ispod jakete na prsiman u košujicu. Kad san se tako nakrca na trbuvu san parija ka noseća žena. Onda san se pripa da ča prije pobignen iz te lupešćine od straja da me ko ne vidi i prid kišon da ne okisnen. Gromovi i munje su praskali oko mene i počela je velika kiša. Kad san stiga do koze odrišija san je od palme, ali se nisan usuduja držat u rukan i njezina pancira da to gožđe ne privuče grom i ubije mene i kozu. Onda je koza pobigla prema doma, a ja san još osta ispod palme, od straja da će me na putu na čistini lašnje vidit sv. Ilija Gromovnik i pogodit kojin gromon. Kozi su na putu između dva kamena zapela pancira pa san potrča za njon da je oslobodin. Bila je skotna su najmanje dva kozlića, vidilo se po trbuvu, pa san se plašija da će se u trčanju izjalovit pri vrimena za okotit se, a onda bi doma bilo svašta na mene. Bija san mokar ka da su me polili iz maštila. Trčeć za kozon mi je od piza počela pucat tanka i mokra košujica, a jabučice poispadale na sve strane po putu. Tako san ji sve izgubija, a koza je trčala još brže od mene, tresući se sa kozlićiman u trbuvu, pa san mislija da će i njoj poispadat oni ka meni jabučice. Sta san naglas plakat od muke za jabučican i kozličiman. Iz očiju mi je tekla veća kiša nego iz neba. I vratija san se kod crikve od Dračin sve do one palme uz koju san bija veza kozu i u koju je odma poslin mene bija opalija grom i raspolovija je u dva dila. Požalija san ča i mene nije tako pogodija grom i pripolovija da sve ovo svrši! Onda san puten skupja jabučice u nogavice od dugi gać vezane na podan nog špagon ča san ga jema u žepu. Tako san doša doma ka kilavi dida, a samo san se bija malo priladija. Koza se nije izjalovila od trčanja, a brat mi je počeja jist ukredene jabučice. Do nikoliko miseci je bija sve boje i konačno ozdravija.

Kad je moj prijatej poslin toga prolazija pokraj naše kuće pokaza san mu maloga brata Dalibora u naručju i kako je sad dobro, pa san onda tomen prijateju prizna da san mu ja pokreja one njegove jabučice u Kružinan. On se s odobravanjen nasmija pa mi je odma bilo lašnje, a kad su kozlići sazrijali, jarčića smo ispekli i s njin počastili i toga moga prijateja, a ženskicu smo vratili susidu za dug od one posuđene koze.

(Foto: Crikva Gospe Lurdske na Dračinan u Lu’šiću)

Kaštila su ka i Kalifornija oli Florida, samo jin falidu kaštelanski Amerikanci

Moja baba je često govorila kako je Čeh dr. Šoulavy, kad je početkon prošloga stolića doša u Kaštila, prorokova veliki turizam u nas i da će Kaštelanska rivijera postat spliska Opatija. Ja nisan zna ni ča je to turizam ni ča je Opatija, oli ko je za kin patija. A naši iseljenici kad su davno počeli odlazit u Amerike odma su pisali doma puni fale kako su Kalifornija i Florida ka i Kaštila: ista zemja, ista klima, voće i povrće, isto sve u poju … Sve isto a opet drukčije! Falili su nan samo ti vridni kaštelanski Amerikanci da nas podućidu, kako bi oni rekli, nikon „businessu“. A u nas je uvik ostala „fjaka“, sve je ostalo sporo, nasitno, reka bi mi otac na „peci-bokune“, puno muške dice a svak ostaje doma.Onda se ti muški podilidu pa svak dobije po bokunić „od bokunića“ zemje, pa su i odnosi među njima bili „ka brat bratu“. A u Amerikan su bile sve velike plantaže; mi jemamo koji tor od koz i ovac, a oni farme krav, prasac, konji, kokoš …Jedan Kaštelanin je radi usporedbe pisa doma: „U Kaštilin bismo dikod iz kapunjere ubili po koju kokošicu samo ako je bilo za bolest u kući, skupo je kupili od Vlajine, oli bi je posudili od konšije. Kokoš je bila pojam za bolest i slavje, za živit i umrit na dug“. A moja baba bi mudro dodala: „Izij tuđu kokošicu, veži svoju za nožicu“. A jedna divojka iz Lu’šića ča se pri rata išla udat u Ameriku za našega čovika samo na temeju viđene slike, za pofalit se materi u prvon pismu ča ga je pisala doma, nije bilo ni riči o mužu niti ka o prajcu, oli kako joj je s njin, nego se odma pofalila: „Draga majko, puno mi je dobro u Amerikan. Svaki dan jimo sami kokoš …“!

Za utaju „noćnjaka“ od maslinova uja komunistima smo rekli da je to „palmino uje“ za moje krive noge

Oni godin odma poslin Drugoga svitskoga rata su puno rađale masline, a komunističke vlasti su uvele obavezni otkup uja. To oče reć da će svako domaćinstvo bez obzira na broj članov dobit samo 10 litar uja, a sve drugo iđe državi, bez obzira koliko se više nađe maslin i uja. Svakome je to bilo krivo, ali niko nije smija pisnit. A naman nisu tili priznat ni da smo dvi famije: dida Matijaca i otac mi Bućan, pa da dobijemo duplo − jerbo da skupa živimo i jidemo. Did i otac su se žalili i na Kotarski odbor u Splitu, ali zaludu.

Onda su niki Lušićani mučali, pa nisu tili brat masline, a došla bi jin na zemju Komešija od Misnoga narodno-oslobodilačkoga odbora i procinila bi koliko jema maslin i koliko bi se moglo nać uja. Onda su morali u pinezima toliko dat državi za oštetu, oli poć toliko i toliko miseci mukte na prisilni rad u tvornicu, a ako bi i to odbili onda u zatvor. Niki bi pustili da za vrime bure masline same opadnu po zemji, a onda bi ji zaorali konjen i ralon da se ne vidu. Opet bi došla Komešija i procinila odoka koliko je moglo bit maslin i opet se moralo odgovarat državi. A niki težaci bi na Zadružnu makinju za činit uje odnili samo malo maslin, a ostalu veću količinu bi doma po noći u konobi s mlaton tukli masline i u vriću polivali vrilon vodon i gazili nogan u postoliman po vrići da se tako iscidi makar malo uja, a drugo bi bacili u more.

Moj did i otac nisu to tili činit, nego su se dogovorili s jednin našin rođakon ča je radija po noći na makinji od uja, da će du doć u vrime večere oli odmora radnika i skupit ono najboje uje „noćnjak“ ča se samo ocidi u velikoj baji di je naša „pašta“ od samliveni maslin. Mene je otac posla na makinju da dežuran kad će radnici jemat odmor za jist i da dojden doma reć. A kako je uvatila i kasnija noćna ura onda su radnici meni govorili da koga vraga gubin vrime na makinji i da neka gren doma spavat. A ja bi reka da mi se ne spava (a oči su mi već bile „na po kopja“) jerbo da me to puno zanima kako od masline postaje uje. Pašta od samliveni maslin držala se u večin bajan u stražnjoj prostorije Viturove makinje. I tako su did i otac potajno skupili desetak litar uja da nadoknadimo ono ča nan nisu tili priznat za dvi famije. Onda nas je niko tužija i došli su nan sutradan po noći od Misnoga narodno-oslobodilačkoga odbora u vižitu kuće. Kad su nan našli ti „noćnjak“ baba je rekla da je to „palmino uje“ za moje krive noge. Onda su me iz Komešije prigledali i čudili se da za koje krive noge kad su mi sad normalno drite. Ali baba je tvrdila da su bile krive kad san se rodija i da mi se to svaki čas more opet vratit i da me zato svaki dan po tri puta moradu mazat s tin palminin ujen. Onda me je baba ka dokaz potegla za ruku i rekla jin: „Evo, vidite li da je mastan ka prasac i povonjajte ga, smrdi po grancavon uju“. Zatin je Komešija išla ča, a sutradan su nan s milicijon uzeli to uje i nisu nan dali niti ono 10 litar ča nas je pripadalo po „komunističkoj pravdi“.

Uvik smo doma jemali kozu za mliko, sir i pečenu kozletinu, ali ka dite još nisan zna kako nastaje jubav između koze i jarca i kako se rodi mali kozlić. A ja san najprije puno volija te kozliće za igrat se s njima na busanja s glavon, a poslin su mi bili dragi i pečeni. Ali ritko bi kad moji ispekli cilo kozle, nego bi radi ratne štednje i da nan se ne pokvari višak mesa, raspodilili kozlića na nikoliko članov rodbine, susidi i prijateji. Oni bi onda naman vraćali od svoga friškoga mesa kad bi oni ubili svoga kozlića kojon nedijon, blagdanon, oli za bolest.

Ali svake godine bi zato na vrime tribalo mislit da nan koza ostane, kako bi moj did Jure reka − „skotna“. Ni to nisan zna ča je zapravo, ali sićan se da bi did najpri reka kako je doša niki „stađun“ i da je koza „povela“, ali opet nisan zna ča i to oče reč. Mislija san, povede svak svakoga bilo di, pa neka i koza dikog povede koga, A onda bi did, kad koza tako „povede“, muča i činija po svoju. Da mu bude lašje i bez brige, ostavija bi tad kozu nikoliko dan na Bašićevu oli Mulčevu toru kod lušićkoga Gaja i blizu naše Katinice u brdu, da se koza tude onako usput s jarcima, reka bi did − „opase“ besplatno. Onda bi do nikoliko dan reka babi da je koza ostala „skotna“. Sve su to za nas dicu bile nike tajne riči koje ja još nisan razumija, jerbo nikad to nisan vidija niti san zna kako to počme u tomen „stađunu“ i da koza „povede“, pa da se „opase“ i eto − ostane „skotna“! Onda bi mi u kući misecima nagađali koliko će se kozlići okotit. Did bi uvik prvi reka da će bit tri kozlića, a babi to nije bilo drago radi potrošnje mlika, bi se usprotivila s prigovoron: „E, izlazi’će du ka iz škole“!

Ali jedne godine san prvi put doživija da mi se na paši u poju okotila koza baš sa tri kozlića, jerbo je i tad did prorokova više kozlići s ričima: „Široka je ka i Mare Štrambacera, jema spušten trbuv ka bracera“! Ja san prigodon toga „porođaja“ kozi odostraga mora rukan vatat kozliće da se ne ubiju na zemji kad ispadnu. Jedan kozlić je bija skroz bili, a drugi skroz crni, dok je treći bija crno-bili na fleke, ča ja nisan razumja zašto, ali me tad nije bilo ni briga, samo neka ji jema. I spušćala se noć, pa je vajalo poć doma. Kozlići nisu još mogli na svoje noge dobro ni stat, a nekmoli činit toliki put do kuće. I nasta je problem kako ću s njima? Onda san jednome špagon veza noge i stavija ga sebi oko vrata i priko ramen, a druga dva san uzeja u naručaj. Krenija san a da nisan ni vidija kud i mora bit da san izgleda ka višeglava aždaja. Koza je za menon odila i sve blejala i potizala me zubiman za gaće na guzici, tako da su mi pale i osta san u samin mudantican, ali kozliće nisan ispušća, iako su mi bili teški, pa san mislija da ću pri umrit nego tako doć doma.

I da nije u pravi momenat potrefija jedan mištanin sa tovaron i stavija mi kozliće u svoje kofe od trišanj, a mene stavija na samar između kof da s ularon timuniran tovaru, dok on vodi kozu, ja bi mora te noći prospavat u poju zajedno s kozon i kozličiman, pa bi za večeru i ja mora počučat kozu ka i oni, a moji bi doma mislili da me je možda izija vuk. Ali eto, spasija me ti barba. A doma san doša slinav i krvav ka da san počeja učit za mesara.

Onda kad je to pršlo, baba Boža je rekla didu da je njoj više dosta toga „kurbanjskoga posla“ ča ga did čini s kozon po toroviman, oli kako bi dikod smišno rekla da bude u stilu tadašnje socijalističke kolektivne pulitike: „Dosta je te kolektivne prčevine!“ Još bi naglasila ka simbolično da se ti „kozji kurbaluk“ dogaja „najskoli na Mulčevu toru“, jerbo da torovi jemadu po desetak jarac od razni pasmin, koji zajednički „opasedu“ i nikoliko stotin koz. A moja baba je virovala i govorila po krščansku da je sve to niki „nemoral“ u kome se više ne zna ko je čiji i oće li kozlić bit crn, bijal, oli na fleke i da: „Koza kad ulize u zajednički kotac više ne zna ko joj je od kozlići otac“!

Ja san tad već zna da su mulcima zvali onu dicu ča jin se zna samo mater. A baba je uvik želila jemat kozu od poznate „sanske race“ istoga takvoga poznatoga jarca, pa tako i kozliće od istoga oca, jerbo da ta raca daje najviše mlika i da jin je meso slaje i „ne daje na prčevinu“ kad se ispeče. Priznavala je da sanske koze najčešće kote samo po jednoga kozlića, ali da zato dajedu više mlika za dicu. a did je više volija da bude mesa.
Takva dva „sanska“ jarca jemala je u Lu’šiću samo kuma Anica Kapova i moja baba bi rekla da su to „profesionalni jarci“ kojima se plaća za njiov trud i da jemaš garanciju do tri puta da će ti koza ostat skotna. Ako ne bi ostala „zbabna“, kako bi reka Aničin muž kum Ivan Kapov, onda bi on zapisa u kućnu knjigu da je ta i ta koza „ostala nevina“ te godine i dogodine jemala je pravo još tri puta besplatno doć „pod jarca“.
Zato je odlučila i moja baba da ćemo ubuduće vodit kozu samo u Kapovi i da joj se najviše sviđa oni njijov jarac s bradicon. E, rekla bi moja baba: „Jema i među jarciman oni finiji s bradicon, ka i među judiman, pa se odma zna odizvanka koji su dobri jarci, a koji se samo falidu da to jesu, a kad tamo ništa!“. Ne znan na koga je baba mislila, ali mislila je! A naša koza je pod vraton jemala dvi prirodne „renčine“ i parila je ka fina gospoja među kozaman.

I kad je naša koza ponovo „povela“ i počela vrtit repon livo-desno, vajalo je brzo odvest „pod jarca“ u Kapovi. Ali toga dana baba je morala poć na misu, did u poje, mater kuvat obid, otac se ostrič u brijača, a brat u školu. Tako je kozja ženidba ostala na meni i to mi je bilo prvi put u životu da san posridova u jubavi između koze i jarca ka nika teta-udavača, govorilo se tad ka „jubavna rufijana“.
Baba me je upozorila da ako jarac kad vidi našu kozu bude puno žestok, da ga odma ne pušćan prema kozi dok i ona ne zavrti repon i da zato vazmen njezinu travešu i za niko vrime pokrijen kozu odostraga. Ali did se usprotivija i reka da ne stavjan babinu travešu, jerbo da to nije sigurno, da je tako jedan put i nika šjora Keka mislila da će zaustavit tovara kad navali na magaricu, ali je onda vrag odnija i travešu unutra i svejedno se okotija mali tovar. Zato je did reka da će najboje bit iza koze tišćat palminu granu da jarac tako ne vidi kozu odostraga i palmino lišće je kruće i boje će zaštitit kozu.

Zato, kad san vodija kozu „pod jarca“, nosija san i tu palminu granu. A otac me je podučija da koza „povede“ kad s repon počme čini livo-desno ka brisaći na autobusu, pa je jarac odma zadovojno ponjuši i navali, ali da neka se ne pripadnen, jerbo da je sve to mirojubivo. Nikad od toga da ne bude mrtvi, nego samo živi. A u sebi san se nada da će naša koza barenko u početku pristojno držat spušten rep i mirno čekat.
Ali kad san doša s njon u Kapovu štalu bija je tu samo jedan jarac i jedna koza i strašno je smrdilo po prču. Zato mi je mater rekla da s jednon rukon začepin nos, dišen samo kroz stisnute zube, ali ne disat duboko, jerbo bi moga past u afan. A ona koza i jarac u Kapovoj štali su stali svak na svoju stranu i odma mi je bilo sumjivo da među njima nima jubavi. Niti je ta koza vrtila repon niti je jarac nju njušija. Ali je zato naša koza počela pri vrimena vrtit repon. Uznemirila se i stala „mekećat“. Onda san zavika na nju: „Kozo jedna, spusti rep, oli očeš da jarac pri vrimena navali na tebe. Znaj da ona tuđa koza može bit i jubomorna na tebe kad se još nisu nijanke pojubili, pa će te se potuć ka dvi jubavnice istoga jarca,“. Nije me poslušala, a onda san joj ja s dlanon umirija i spustija rep. Tad san mislija da se koza i jarac najprije od sprida moradu pojubit ka momak i cura. A baba mi je još rekla da: „Ako jarac samo njuši kozu od straga, a ne skače na nju, daj ga k vragu, istrošija se“. Zato da neka počekan dok ne dojde drugi jarac, odmoreni.

Onda je kuma Anica Kapova prominila jarca. Onu tuđu kozu je vezala vanka isprid štale ka svršenu stvar i doša je oni jarac s bradicon ča se dopada mojoj babi. Odma je poletija prema našoj kozi. ali san spretno stavija granu lepezaste palme između njega i koze, tako da on ne vidi kozu odostraga. Ali jarac se onda propeja na zadnje noge i glavon mene probusa u trbuv, tako da san pa na zemju i osta bez arije koji minut, a palma je pala jarcu pod noge. Kad san se malo osvistija jarac je s prvin nogan već bija na kozi i parilo je ka da vozi karijolu.

Kad san doša s kozon doma i sve to ispripovidija ukućanima, did me je pofalija i reka da san posta pravi „meštar od kupleraja“. Ja nisan zna ča to znači, ali mi je bilo drago čut u toj riči ono „raj“, jerbo je, mislija san tad, sigurno rič o nikon raju za kojega ja još ne znan. A virova san da moj dida najboje zna koji je to raj, jerbo je on bija austrougarski soldat u Beču.

(fotografija: did Jure ka austrougarski vojnik)

U špakeru san izgorija svoje „ganjc-nove“ postole

A kako nisan podnosija studen, sićan se da san u ditinjstvu bija puno zimovit i to pantin najviše oko Božića i Nove godine, najskoli izjutra. Mlika nismo jemali jerbo san bija kriv da mi je koza u paši rasparala vime na bodjikavu žicu. Onda nije bilo ni kozlići, a did Jure je odlučija staru kozu ubit za suvu koštradinu, koja je meni smrdila po vlašiji. Poslin je baba od jednoga susida dogovorno dobila mladu kozicu s tin da će za nju u dvi godine morat vratit dva kozlića. Tako smo mi dica jemali barenko mlika.

Ali više nego od gladi, cili bi se tresa od zimske studeni; prsti bi mi se zgrčili: ščućurija bi se i skupija use, a koža se naježurila, pa bi mi mater rekla da se pritvaran u ježa. I bija san dosta mršav. Čililo mi se da će me dikod bura dignit „nebu pod oblake“, da nisan kad pune bura radi piza nosija didove teške vojničke cokule ča su mu ostale još od soldačije Franje-Josipa. A da mi ne klapaju i za teplinu bi obuka pet pari bičav. A kad bi se didu učinilo da mi ni to nije dovojno piza, dava bi mi izist polak svoga „šinkebroda“. Did bi reka da na njemačkome „šinke“ znači pršut, ali on bi zbog kriposti i štednje uzeja četiri prsta debele slanine od prajca, a brod san zna ča je, jerbo san koji put liti vesla u njemu. Poslin rata su po inglešku to počeli zvat „sengvić“ i nisan zna to rastumaćit drugima, jerbo više u toj rići nije bilo onoga broda. A i mater bi me spasila kad bi mi dala izist nikoliko božićni oli novogodišnji tepli pršurat, oli dikod priko godine bokun pricipale od tista friganoga u pršuru. Ćinilo bi mi se da san odma kil udebja.

A srića da mi je did bija zemjoradnik pa bi iz poja donija malo suvi drv od usali panji u vinogradu, oli od slomjeni gran trišanj za ogrijat se. Kako nije bilo za kupit šuferini baba bi otišla u seoskoga pekara da joj dade malo žerave na škovacu i donila bi je doma za užgat vatru uz pomoć rukoveti suvoga palmina lišća, umisto „luča“, ča bi did liti osušija po ponistran za tu zimsku potribu. Onda uz puvanje oli mavanje s palminon „ventulon“ zapalilo bi se lozje i rebovi ča je sve slako gorilo i brzo bi zagrijalo malu kužinu.

Radi studeni nog ja bi ji stavija u krušnu peć od špakera za steplit prste koji su mi uvik bili smrznuti. Tako san jedan put stavija u peć samo postole bez nog. Bile su to moje „ganjc-nove“ postrole i stavija san ji u peć da se same malo zagriju. Ali san ji zaboravija izvadit, pa su mi postoli izgorili. A bili su mi to „najboji i najlipji postoli na svitu“. Onda su mi za kaznu napravili opanke.

(fotografija: kuća u kojoj san proveja ditinjstvo u Lu’šiću)

Može li se palmu „pomust“ za mliko ka i kozu?

Kako se zimi nije grijalo u crikvi ni u školi, jerbo nije bilo drv, a dica su maštala i čeznila za teplinon, onda se govorilo da je najvruče na svitu u niku Afriku, di su same palme i da su tamo dica crna od sunca liti i zimi. Vidija san to na jednoj sliki u novine kako ispod palme jedan mali taki afrički crnac nosi na glavi košaru kafe.
Onda me je sin jednoga pomorca privarija da i palme u Kaštilin rađadu sa plodoviman slaki datuli koje se mogu jist, a od simenki skuvat kafa. I za dokazat mi, on je iz žepa vadija te datule i slasno ji stavja u justa. Kad san potrefija u Karamanovon đardinu na te kaštelanske „datule“ i zagriza ji, svatija san da me sin onoga pomorca zajeba. A tek poslin san dozna da je njemu otac te datule donija iz Tunisa.

Kako su moja baba i mater volile pržit i kuvat pravu kafu, onda san i ja nji prova privarit sa simernkan od naši očišćeni datul, ča su ka malo veća sirova kafa. Ali mi nisu povirovale isto ka i ja onome pomorcu kad mi je poslin priča da u toj Afriki jemadu palme sa koji se muze mliko ka iz koze, oli da se s palmi moš najist oriji ka iz babina žepa o traveše. Jedino mi nije laga da tamo majmuni beredu i jidu s palmi nike banane, ča san vidija svojim očiman u filmu o Tarzanu, kako jin majmuni smišno čistidu koru i slasno ji njupaju.

Barba Domjan u vili kontea Berta dava mi je datule za pračicu, a ja njemu razbija cakla

Ka dite me nije osobito privlačija lov niti ribolov. Pravo za reć jema san ka i druga dica „kaladindiju“, tunju i udicu sa nanaran, pa bi u Portu vata glamce, baške i pirčice. Ali to nije bila „oborita“ riba, pa bi baba mene pofalila, a ribu bi dala maški. Isto tako nisan s nikin odija u kajiću na ribolov po Kaštelanskon zalivu. A did je u mladosti jema „stragušu“ za lov na zečeve, ali je se ne sićan nego samo jedne stare kubure, koja nije mogla pucat, pa bi ja zamišja kako s njon ubijan sve repce po bužama na kamenin kućan, jidan na nji jerbo bi me često posrali po glavi.

Baš radi rebac san od svi oružji najviše volija pračicu. Sam bi je napravija: od javora u Viturovu đardinu, oli leandri ča su ji Talijanci posadili na Kaštelanskoj cesti. Ubra bi pravilno rašljasto drivo ka rog, a od koje stare bicikle bi nabavija buvel za laštike. Kožicu bi ostriga od „jezika“ na starin postoliman. Pračica mi je uvik virila iz žepa od guzice ka rivolver „kaštelanskoga kauboja“. I onda bi s pračicon najrađe gađa repce u letu, oli dok se šepuridu na buži od kuće.

Jedan put mi je mater naredila da nosin postole na popravak u postolariju. Kako su odma početkon socijalizma bile zabranjene sve privatne postolarske radnje, osnovala se jedna zajednička Postolarka zadruga u vili konta Berta u Kambelovcu (poslin zvana „Baletna“) i otiša san tamo.

Oko vile je bija zasađen lipi đardin i meni se najviše dopalo ča je jema puno razni palmi na kojima se skupjalo po cilo jato rebac, koji bi došli jist datule i druge simenke. Onda san sta, izvadija pračicu i promislija da sad di kod opalin moran pogodit koga repca. Natega ja laštik, kamen poletija i odrebatija se o granu palme pa razbija caklo na ponistri vile konta Berta. Odma je izaša jedan stariji čovik za kojega san ja mislija da je on ti plemić Berto. Zatrča se za menon i uvatija me za uvo, pa s menon u kuću. Skinija je kajiš od gač i pri nego me je sta tuč, mene su počele bolit masnice po guzici i sta san plačjivo molit konta Berta da mi oprosti. Onda je čudno sta i pita me da koji san iz Lu’šića. Reka san kako se zoven i da mi je otac iz Mravinac. Odma me je pustija, ublidija, sta se trest i seja od slabosti na katridu, pa me pita: „A ča je tebi partizanka Anka Bućan, ča je još zovedu i Mosorka?“ Reka san da mi je to strina, žena od strica Marina. A on zamuca pa kleka prid menon i sta pokorno molit oproštenje od mene i da neka slobodno porazbijen sva cakla na vili, da će on to sve popravit i da nikome ne govorin ovi naš događaj. Ja ništa nisan razumija, a onda mi je sam počeja pričat: da on nije plemić konte Berto, nego da je on obični postolar, siromašni barba Domjan koji je od davnine pazikuća u toj plemićkoj vili, koju su izgradili 1911. godine konte Berto Cambi i žena mu Elise (Jelisava), nakon ča su prodali litnjikovac Galeušu u Kaštel Lu’šiću češkon likaru Henriku Šoulavyju za turistički pansion od 1909. godine. Od ti pinez su Cambijevi izgradili tu vilu i već 1912. su zasadili i sad već velike palme. Reka mi je da je tu Cambijevu vilu kasnije kupija jedan bogati Njemac koji se bavija turizmon i 1921. godine da je liti vilu iznajmija kraju Jugoslavije Aleksandru Karađorđeviću, i da je tu litovala njegova žena, krajica Marija sa sinon, malin pristolonaslidnikon Petron.

I umisto da san ja ka krivac umra od straja, barba Domjan je sta mene pokorno molit da ovi događaj s menon, to ča me je uvatija za uvo i s kajišen tija istuč, da to ne rečen strini Anki Mosorki, jerbo da je on njoj puno zafalan do greba i da mu je spasila život i čast maloga bidnoga čovika. Onda san se ja sitija da su mi otac i mater bili jidni na nju, jerbo nan je radi strine Anke, koja je bila među prvin partizankama u Mosoru, jedan talijanski vojni avijon 1942. godine u Mravincin, di san se ja rodija, bonbardira i srušija kuću dida mi Mate i u njoj teško ranija babu Mandu i ubija mi tete Anku i Vinku. Ja, brat, otac i mater smo tada bili u Kaštilin kod kaštelanske babe i dida i tako slučajno ostali živi.

A moja strina Anka je ka među prvin partizankama poslin rata postala član Kotarskoga Komiteta Komunističke Parije u Splitu. Onda mi je barba Domjan ispriča kako su ga kaštelanski partizani poslin rata tili ubit, jerbo je „služija fašističke talijanaške plemiće, njemačkoga nacističkoga bogataša i četničkoga kraja Aleksanda Karađorđevića“. Moja strina Anka je svatila da je bidan barba Domjan bija samo siromašni postolar i mirni pazikuća, sritan da tu jema stan i živi sam po siromašku. Onda se ona založila za njega da bidnoga čovika pustidu na miru i neka i daje radi i stoji u vili kontea Berta ka pazikuća. A kad san barbi Domjanu obeća da ću o ovomen mučat, stvar se „razvedrila“. Barba Domjan mi je uzeja postole i da če ji on mukte bez ijanke dinara popravit.

A onda me je barba Domjan brižno podučija da više ne ubijen repce, jerbo su i oni nevini ka i on. ali ako toliko volin iz pračice gađat tice u letu, oli čakod drugo, da neka onda to ne činin s kamenjen nego datulama, plodovima na palmama, koji su tvrdi za poletit ka i kamen, ali nikoga ne mogu ranit niti ubit. I onda mi je barba Domjan ubra cili škartoc simenki od palmini datul, pa san pračicon gađa svakoga di san stiga, bez škandali i sve bi svršilo na šalu i smij. Onda su to privatila i druga dica pa bi nedozrile palmine datule poslužile za dičju radost isto ka i one tuniške ča su se mogle jist. A ovo ča je bilo sa barba Domjanon nisan nikome ispriča, pa ni doma, sve dok bidan siromaj nije umra.

(fotografija: vila konteja Berta Cambi u Kambelovcu s ondašnjin palman)

Moje muke zbog zakrpjeni gać na guzici

Možda je razlog onoj mojoj zimoći zimi bija u ratnoj i poslinratnoj neimašćini svega i svačega u vrime četrdeseti godin prošloga stolića, osobito za vrime i poslin Drugoga svitskoga rata. Bilo je svakakvo siromaštvo u narodu. Otac bi mi reka: „Nije se moglo u narodu po glavi stanovnika mirit standard niti po potrošnji guzic-papira od škartoca“. I nije se jemalo kupit debele i teple robe. A moralo bi se poć u crikvu lipo i teplo obučen. Ja to nisan moga. A najdraže ča san jema bile su mi litnje kratke gaće, isto tako košujica kratki rukavi, oli mornarska maja na rige, a to se nije moglo nosit po cilu godinu.

Najskoli zimi bi rado sluša muziku na radiju u seoskoj čitovnici „Narodne fronte“ i to najviše pisme: „Tri palme na otoku sriće“ i „Dok palme njišu grane“, da se sitin teploga lita. A liti san nabavija i majicu na kojoj je bija naslikan ti otočić su tri palme. Sve zimsko je bilo trošno, oli „krpa na zakrpi“, reklo bi se. Tako bi u školu odija u dugin gaćan zakrpjenin na guzicu i u razred bi prvi uliza za ča pri sest da mi se ta zakrpa ne vidi. U crikvu bi želija zadnji ulist jerbo bi mora stat na nogan i svi bi me gledali odostraga, činilo mi se osobito ženskice. Ali tako su nosili zakrpjeno i njiova braća na jaketu, košuju oli gaće i one su činile fintu ka da to ne vidu i ne znaju. A meni je to bila velika muka, jerbo nisan jema taku sestru koja bi me tišila i branila prid tin ženskin. I po ulici bi dikod tako tišća ruku odostraga i pokriva tu krpu, pa san možda kome izgleda ka da začipjen da mi se ne omakne oni sramotni vitar.

Ali kako je otac u tvornici cimenta osta bez posla i moga je po cili dan stat samo u radnome trlišu, onda je mater od jedne očeve malo obilatije jakete prikrojila za mene ka niki kapotin, koji mi je dosiza do kolini i tako pokrija ti tašel na guzicu. Ženskice iz moga razreda su znale da su mi ispod toga kapotina one gaće sa zakrpom, ali su mučale i sumnjivo na mene namigivale jedna drugoj. A domalo je otac mora poć u partizane i nije se znalo oče li se više vratit … Ali vratija se i nikad mi poslin nije pita da mu vratin ti kapotin ča me je spašava od srama.

(fotografija: mater Ivanica-Marija i otac Frane)

Nisan ćuča mosure s krova da se ne pritvorin u santu leda, od koje je i Titanik strada

Učiteji su nan govorili kako je Kaštelanski zaliv na teplomen jugu i zaštićen sa juga Ćiovon i Marjanon, a sa sivera visokin Kozjakon, kojega je priroda učinila baš proti ladne bure, pa nas uz more zimi griju potopjene litnje sunčeve ždrake, koje smo mi dica unosili na dno roneći pod njiovin svitlon i tražili škojke i loščure.
Po našin učitejima mi u Zalivu i jesmo živili „ka u škojki“. Ali baš onda poslin II. svitskoga rata su bile žestoke zime i dikod bi niz krovove niži kuć visili smrznuti mosuri, pa bi ji druga dica još i čučala ka sladoled. Ja nisan, jerbo bi se pritvorija u santu leda, a otac bi mi reka da to nije bilo dobro ni za niki brod Titanik.

A za dokazat baš tu „blagu“ kaštelansku zimu, navodili su učeni judi da u Kaštilin zato i restu te palme. Di su palme tu je i teplo, rekli bi, pa smo jin morali virovat. Tako su nan palme bile i prvi termometar i ka dokaz najtepliji krajev na svitu, čime bi se onda falili prid fureštiman. Ali ipak kad bi zapuvala bura svejedno bi nam opet bilo i ladno. Onda bi mene otac Frane, s iskustvom Mravinčanina iznad Solina, tišija da je to kratkotrajno i slučajno bura pobigla kroz nika Kliška vrata, pa ako prije pojden na spavanje biće mi i ti zimski dan kraći. I tako bi ja po cile duge zimske noći sanja litnje palme i puno sunca na otočiću sa vezanin kajićen za palmu i kako ja spavan na pajolama oli provi od kajića s nakrivjenin frontinon od raškete da su mi samo oči bile u ladu …

Za moju „prvu curu“ pogrebni buket od palmina lista

A kad san ja bija školarac svak je u razredu jema niku svoju sinpatiju, pa bi se reklo da mu je to „cura“. Tako se meni činila smišna jedna crnooka i dugokosa Marija. Kuća joj je bila priko Kaštelanske ceste i za doć u školu morala je prić tu cestu. Jednoga jutra nije došla na vrime i učitejica je pitala zna li ko zašto je nima, a onda je puka tužni glas iz sela da je auto na cesti prigazilo Mariju na mrtvo. Bila je velika tuga u školi i svi smo je iz razreda odili gledat mrtvu u kući „na mizi“; svu u biloj veštici i s venčićem cvića oko glave.

Svi smo odlučili da ćemo joj za sprovodom donit po koji cvitak, kako se ko snađe. Ja sam joj u parku dr. Šoulavyja ukreja jedan mladi list od lepezaste palme sa bilon ružon u sridini. I mislija san kako je moj buket najboji. Ali isto to je napravija i moj prijatej iz razreda i bilo mi je jasno da je i on osića i mislija o Mariji isto ka i ja i drža je za „svoju curu“.
Nismo jedan drugome ništa rekli, a ča je ona mislila o naman, otišlo je s njon i palmama na grobje.

Kako san posta „žudija“ za čuvat Isusov greb

Odma poslin Drugoga svitskoga rata kad su komunisti uzeli vlast, u Lu’šiću je zavladala velika propaganda proti vire, crikve, popa i virnika. Činile su se demonštracije Narodne fronte po ulican, pisale parole japnjon po zidoviman, pa je i na crikvi priko ciloga zida pisalo: „Doli kler – doli reakcija“!

Jedne večeri su ti demonštranti upali popu don Petru Katunariću u kuću za ubit ga. Najžešći je bija niki Crnogorac, partizan, ča je oženija jednu Lušiku. Jedva su popa spasili virnici, ali je osta drugi veliki problem: sve manje je muški virnika dolazilo u crikvu. Bojali su se da ne izgubidu posal u poduzeću, oli da jin Zadruga ne otkupi vino, pa se jedne godine niko od nji nije tija privatit ni „žudije“ za čuvat Isusov greb u crikvi na Veliki petak.

Onda je don Petar odlučija da dicu na vironauku uvižba za „žudije“. I izabra je desetak dice, među njima i mene. Zamolija je moju babu da mi to i naredi, ali ona je prigovorila popu da jema starijega unuka Jozu koji mu je već „popić-ministrant“ na misi i da on inače želi poć u pope, pa da njega uzme za „žudiju“, a da ja nisan crkveno baš pouzdan … Ali pri tomen je don Petar nastoja da izabere baš one koji riđe dolazidu na vironauk i u crikvu, jerbo smo mi takvi komunistima bili manje „virnički kompromitirani“ kod Narodne omladine i vlasti Misnoga narodno-oslobodilačkoga odbora.

Onda je pop u sakrištiji da babi jednu kartonsku kacigu od rimskoga vojnika „žudije“ iz nike ranije korizme, a sve drugo neka mi se mater snađe i napravi kako zna i od bilo-čega. A mater nije jemala robe, nego se sitila da mi od palmina lišća probodenoga na špag napravi rimsku vojničku suknjicu, isto tako od lišća „điletin“ ka vojnički prsluk, a na nogan šandale od malo debjega kartuna za šijolu, od kutije u kojoj je tiščala suve smokve da ji ja ne najden, a za kajišiće priko poplata (stopala) opet palmino lišće za kurdilu koju mi je omotala od gnjata do kolina, ka pravome vojniku. Did mi je ubra jednu dugu trstiku i na nju nabija vrj od agave s oštron bodjon ka kopje, a baba je donila poklopac od velikoga lonca u kome je kuvala spirine za prajca, pa ga je dobro oprala da se osvitla i sa svoje kaštelanske narodne nošnje, čuvane u škrinji, skinila je „zlatnu“ kartu i obložila s njon cili poklopac, pa je parija ka pravi zlatni štit za vojnika „žudiju“ u crikvi kod Isususova greba. To mi je bilo puno drago jerbo san posta važan, jedino se nisan smija slegnit oli čučnit, jerbo bi se lišće od palme na „suknjici“ razmaknilo i ženskice su mi mogle vidit mudante na guzici, pa bi se ja zacrvenija. Spašavalo me to ča me niko nije moga pripoznat, niti san ja moga koga dobro vidit, jerbo mi je bila velika ona kaciga i pokrila mi je glavu i oči sve do nosa.

(fotografija: Neven i Jozo ka dica)

„Ova palma nek te siti ko se s tobon kupa liti“

Nakon kućnoga grijanja za vrime zimski večeri i za produrat žeravu po noći stavilo bi se u špaker nikoliko „cipotak“ od panji masline, ča bi sve tinjalo do ujutro, za ponovo s palminin lišćen zapalit novu vatru ispod luga. A did bi za suva drva reka ka niki filozof da se „u njima sakrilo najviše litnjega sunca“, više nego li u cilome mokrome moru, ča ga učeni „pametnjakovići“ falidu ka dokaz da i palme zbog morske tepline zimi restu u Kaštilin baš uz more. Rekli bi: „Ajde ti u Vlajiman uzgoji palmu“!?

Ali moj did Jure uporno nije virova u palme i kad san ja u parku otela „Palac“ iskopa jednu samoniklu palmicu da je on za moj gušt posadi dikod u poju, na mene je sta vikat da ja nisan pametno niti korisno dite; da ča bi ja tija da on ostane bez vina, uja oli trišanj. Jerbo palma, reka bi did, „nit rodi nit plodi“! I da ča mu nisan donija čakod korisnoga, nego − palmu! Onda san tu palmicu da jednoj prijatejici pa san joj napisa i pismicu o palmi u njezin „Spomenar“. Pisalo je: „Ova palma nek te siti ko se s tobon kupa liti“. To za dišpet mome didu.

Muzej će biti otvoren za posjetitelje od 18:00 h do 01:00 h.

Dvorac Vitturi, Brce 1, Kaštel Lukšić:

18:00 h otvorenje muzeja posjetiteljima / razgledavanje Stalnog postava;

19:00 h dječji igrokaz “Noina arka”, KUD “Karol Woytila”, Kaštel Kambelovac;

20:00 h predstavljanje kataloga RETRO ETNO TECHNO 7, autorica Sanja Acalija;

20:45 h tradicionalna dodjela nagrade Prijatelj muzeja 2013.;

21:00 h Libija, priča o ljudima – izložba fotografija i promocija knjige, autorica Mejrema
Reuter;

22:15 h koncert grupe Meritas i Jelene Radan “ When tomorrow comes”;

Nadbiskupska palača, Gospojska štrada 1, Kaštel Sućurac:

18:00 h otvorenje muzeja posjetiteljima / razgledavanje arheološke zbirke;

18:15 h kreativna radionica za djecu „Naučimo zaboravljene dječje igre“, voditeljice Sonja
Mari Buotić i Marica Tadin, KUD Ante Zaninović, Kaštel Kambelovac (za djecu
mlađeg uzrasta i nižih razreda osnovne škole, trajanje 45 min);

19:30 h dramolet “Kronika našega mista”, dječja dramska grupa Sućuračke amaterske
udruge Putalj;

20:30 h otvorenje izložbe planinarskih fotografija, HPD “Mosor”, Split;

21:00 h nastup ženske klape “Putalj”, Kaštel Sućurac;

Župa Bezgrješnog Začeća BDM, Igrišće, Kaštel Štafilić:

17:00 h – 19:00 h Stalna izložba riznice Župe Bezgrješnog Začeća BDM u Kaštel Štafiliću.

Predviđeno je i druženje uz fritule i kuhano vino, kao i prodaja publikacija i suvenira po promotivnim cijenama.

Tom prigodom prikazat će se dokumentarni film „Paradoks rodne ravnopravnosti – pranje mozga (1/7)“ i dokumentarni film pod nazivom „Pedofilija kao temelj spolnog odgoja?“ koji je bio prikazan u emisiji „Slika Hrvatske“ HRT-a. Uvod u tematiku kojom se bave navedeni dokumentarni filmovi izložit će mr. sc. Josip Markotić, znanstveni novak Instituta Ivo Pilar u Splitu.

Upozoravamo da je uvođenjem zdravstvenog odgoja putem ovog Curriculuma, Vlada RH povrijedila međunarodne pravne akte koje je postavila međunarodna zajednica, poučena gorkim iskustvom pokušaja totalitarnih režima da roditeljima putem škole otmu i (pre)odgoje djecu, a djeci oblikuju mišljenje u skladu sa svojim „znanstvenim“ dostignućima. To su između ostalih:
1. Članak 26. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a
„(…) 3. Roditelji imaju pravo prvenstva u izboru obrazovanja za svoju djecu.“
2. Čl. 2. Prvog protokola Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda: „Nikome neće biti uskraćeno pravo na obrazovanje. U obavljanju svojih funkcija povezanih s odgojem i poučavanjem država će poštovati pravo roditelja da osiguraju odgoj i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim filozofskim uvjerenjima.“
3. Rezoluciju 1904 (2012) Vijeća Europe od 4. listopada 2012. g. o pravu na
slobodu izbora u obrazovanju u Europi (“The right to freedom of choice in
education in Europe”) – rezolucija se poziva na čl. 2. Prvog protokola (v. ad 2)
4. Konvenciju o pravima djeteta
a) čl. 29/1. „Države ugovornice suglasne su da će djetetovo obrazovanje biti usmjereno k: (a) potpunom i cjelovitom razvoju djetetove osobnosti…“;
b) čl. 14. Pravo djeteta na slobodu misli, savjesti i vjere;
c) čl. 18. „1. Države stranke učinit će sve što je u njihovoj moći u primjeni načela zajedničke roditeljske odgovornosti za odgoj i razvoj djeteta.
Roditelji ili zakonski skrbnici snose najveću odgovornost za odgoj i razvoj djeteta. Dobrobit djeteta mora biti njihova temeljna briga.
5. Ugovor Između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture
Čl. 1.„1. Republika Hrvatska, u svjetlu načela o vjerskoj slobodi, poštuje temeljno pravo roditelja na vjerski odgoj djece, te se obvezuje da će, u sklopu školskoga plana i programa i u skladu s voljom roditelja ili skrbnika, jamčiti nastavu katoličkoga vjeronauka u svim javnim osnovnim i srednjim školama i u predškolskim ustanovama, kao obveznoga predmeta za one koji ga izaberu, pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih obveznih predmeta.
2. Odgojno-obrazovni sustav u javnim predškolskim ustanovama i školama, uključujući i visoka učilišta, uzimat će u obzir vrijednosti kršćanske etike.„
Uz međunarodne akte, koji se moraju provoditi temeljem principa pacta sunt servanda, jednostranim nametanjem odgojnog modela kroz sporni Curriculum, Vlada i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta prekršili su i Ustav RH i to čl. 64.:
„1.Roditelji … imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece.
2. Roditelji su odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti“
Kao i Obiteljski zakon u kojem se u u čl. 93. navodi kako:
1. „Roditelji imaju dužnost i pravo odgajati dijete kao slobodnu, humanu, domoljubnu, moralnu, marljivu, osjećajnu i odgovornu osobu, poštujući načela ravnopravnosti spolova, kako bi bila pripremljena za skladan obiteljski i društveni život s pozitivnim odnosom prema prirodi.
2. Odgoj djeteta mora biti u skladu s njegovom dobi i zrelosti, te s pravom djeteta na slobodu savjesti, vjerskog i drugog uvjerenja.“
Izvršni Odbor (IO) HHO-a smatra kako je Vlada RH, preko Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, prekršila sve principe djelovanja demokratskog društva u svijetu uskraćujući roditeljima njihovo temeljno ljudsko pravo da upravo oni imaju glavnu riječ kada je u pitanju odgoj njihove djece. Vlada je iz rasprave i odlučivanja o ovako važnoj materiji isključila i političke stranke, kao i civilno društvo, odbacujući time dijalog utemeljen na načelu audiatur et altera pars.
Sam Curriculum, prema izjavi za RTL gospodina Vinka Filipovića, ravnatelja agencija za odgoj i obrazovanje, rađen je „konspirativno, u najvećoj tajnosti“, kao da se radi o projektu nove nuklearne bombe, a ne o projektu odgoja i obrazovanja nekoliko stotina tisuća mladih hrvatskih građana.

S obzirom na činjenicu da velika većina hrvatskih građana jesu vjernici, što je potvrđeno i rezultatima prošlogodišnjeg popisa stanovništva na kojem se 93% hrvatskih građana izjasnilo kao pripadnici vjerskih zajednica, te da dio samog predmeta duboko zadire u svjetonazorska i moralna pitanja, Vlada je bila dužna pitati za mišljenje i uključiti u raspravu i predstavnike tih društvenih skupina, kao i brojnih nevladinih udruga za ljudska prava.

Sve vodeće vjerske zajednice, kako one kršćanske (Katolička crkva, Srpska pravoslavna crkva, reformirane i protestantske crkve i dr.), tako i Islamska vjerska zajednica, jasno su se i javno suprotstavile, kako metodi donošenja ovog programa, tako i njenom sadržaju, smatrajući da se u četvrtom modulu vrijeđaju i ponižavaju stajališta vjerskog svjetonazora njihovih članova. Konačno, isti takav stav o spornom modelu promišljanja spolnosti, ali ne samo spolnosti, imaju predstavnici tih vjerskih zajednica u cijelom svijetu. Nedopustivo je dakle i uvredljivo da se teret mržnje, kako vlasti, tako i medija sruši na pleća „srednjovjekovnih stavova katoličke crkve“ budući se na taj način svih 93% religioznih građana RH proglašava srednjovjekovnim mračnjacima. Takva retorika potiče na mržnju i predstavlja napad na najveći dio hrvatskih građana.

Zastrašujuće je bilo proteklih dana čitati, slušati i gledati medijsko stigmatiziranje svih onih koji se ne slažu s Vladinim projektom. Vlast i njezine medijske transmisije svoje teze o obrazovnom programu potkrepljuju argumentom da je ponuđeni obrazovni koncept utemeljen na znanosti. Isti takav argument od gotovo istih „autora i društvenih protagonista“ o svjetonazoru utemeljenom na znanosti slušali smo u vrijeme komunističke diktature, kada je cijela nastava morala biti prožeta neupitnom marksističkom „znanošću“, od matematike, do predvojničke obuke.
Do koje mjere smo bili svjedoci medijskog manipuliranja vidi se i iz činjenice da je Katolička crkva preko Hrvatske biskupske konferencije bila prisiljena po crkvama dijeliti svoje letke, s obzirom da niti jedan medij nije htio objaviti integralno pismo biskupa, ali su ga uredno napadali.

HHO-u su se obratili brojni pojedinci, roditelji, nastavnici i drugi građani koji smatraju da su ovakvim ponuđenim konceptom zdravstvenog odgoja u četvrtom modulu ugrožena njihova ljudska prava a pogotovo njihovo pravo da žive rade i djeluju u skladu sa svojom savješću i svjetonazorom. Upozoravamo građane, ali i Vladu RH, u čijem ponašanju iz dana u dan sve više prepoznajemo rudimente netolerantne agresivnosti, da u svijetu i u Republici Hrvatskoj još uvijek vrijedi sveti princip prava na prigovor savjesti. Kao što se nekada moglo regulirati vojni rok bez oružja, kao što vojnik ne mora izvršiti naredbu protivnu svojoj savjesti, kao što liječnik ne mora izvršiti abortus ako se protivi njegovoj savjesti, tako i nastavnici imaju pravo odbiti podučavati učenike na način suprotan njihovoj savjesti. Konačno, roditelji imaju pravo, ali i svetu dužnost, ne dopustiti da bilo tko vlastite svjetonazore nameće njihovoj djeci. Nitko, ni škola, ni roditelji, ni crkve, nemaju pravo nametati djeci one stavove koji će povrijediti njihovu intimu.

Netočna je i tvrdnja da se ovaj projekt temelji na znanstvenim činjenicama i struci. Već sama metodologija donošenja ovog Curriculuma protivna je temeljnoj metodi znanosti, a to je otvorenost i dijalog različitih načina mišljenja, u pokušaju da se dođe do jedinstvenog stajališta o svim ponuđenim temama. Tek na temelju tako dobivenog zajedničkog stajališta trebalo je krenuti u izradu konkretnog nastavnog programa i predložiti konkretne predstavnike struke koji bi to predavali.
IO HHO-a drži kako je bilo potrebno usvojiti realnost sredine kojoj se program nudi i krenuti prvo s pilot projektom, a ne svakodnevno slušati prijeteće izjave ministra Jovanovića, koji se na isti način odnosi prema svemu što nije u skladu s njegovim osobnim stajalištem: od ocjena o prestarim akademicima u HAZU, o mediokriterima koji se protive njegovoj reformi sveučilišta, itd.

Ne ulazeći u sadržaj ponuđenog Curriculuma niti u stavove biskupskog pisma, IO HHO-a poziva Vladu RH da privremeno obustavi započeti projekt. Mislimo da je u obrazovnom sustavu Republike Hrvatske neosporno potreban jedinstveni predmet zdravstvenog odgoja. Međutim, sadržaj tog predmeta, u dijelu u kojem on obuhvaća teme koje zadiru u pitanje svjetonazora (vjerskog), a većina građana deklarirala se vjernicima, smatramo da sporni modul mora biti rezultat suradnje prvenstveno obrazovnih i zdravstvenih stručnjaka, roditelja, predstavnika vjerskih zajednica, škola i nevladinih udruga, čija je osnovna dužnost pomagati roditeljima u odgoju djece, a ne u vladanju savjestima i intimom djece. U protivnom, smatramo da će Hrvatska krenuti putem nove i vrlo štetne idejne konfrontacije, s nesagledivim posljedicama za već naglašeno polarizirano hrvatsko društvo.
Ivan Zvonimir Čičak za HHO

Generalni pokrovitelji ovog događanja su Županija Splitsko-dalmatinska, Grad Kaštela i Turistička zajednica grada Kaštela, a supokrovitelji su Općina Unešić, Marko Ivić (Vepar), Ekograf K. Sućurac, Marina Kaštela i Zračna Luka Split. U bogatom i raznovrsnom programu nastupit će svi navedeni izvođači, a voditeljska palica pripast će Marijani Vulas.

Pismo prenosimo u cijelosti:

‘Poštovani Predsjedniče hrvatske Vlade,

Ravnatelj Osnovne škole Petra Zrinskog u Zagrebu, prof. Krešimir Mihajlović, početkom 2012. bezočno je smijenjen, a zatim mu je protuzakonito uručen i otkaz, pa je završio na ulici, tj. burzi rada. Time je njegovoj šesteročlanoj obitelji temeljito ugrožena egzistencija, do te mjere da mu je narušeno zdravlje.
POVOD JE BIO: UČIO JE SVOJE UČENIKE PRAVDI, POŠTENJU I LJUBAVI PREMA DOMOVINI NA PRIMJERU PONOSA PREMA GENERALIMA GOTOVINI I MARKAČU.

Molim Vas da detalje cijelog događaja proučite u privitku-kronologiji ovog pisma. U nervnom slomu prof. Krešimir Mihajlović jedinu je utjehu našao u vjeri i duhovnoj obnovi kod p. Zvjezdana Linića. Bio sam tome svjedok, pa je ovo informacija iz prve ruke.

U ovosvjetovnom osiguravanju egzistencije obitelji Mihajlović otvoreno je nekoliko sudskih procesa protiv pojedinaca i institucija koje su protuzakonito djelovali kako bi u ime klevete, mržnje i uz flagrantno kršenje hrvatskih zakona izbacili prof. Krešimira Mihajlovića na ulicu. O tome prof. Krešimir Mihajlović posjeduje podeblji svežanj dokumentacije koji može pokazati bilo kome na uvid, kao što je to i meni pokazao.
S obzirom da je dokazano na Haškom sudu da generali Gotovina i Markač nisu ratni zločinci i s obzirom da su najviši državni dužnosnici RH potvrdili svojim istupima da su generali nacionalni hrvatski junaci, molim Vas možete li naložiti da se prof. Krešimir Mihajlović, bivši ravnatelj OŠ Petar Zrinski u Krajiškoj ulici u Zagrebu, vrati na svoju dužnost. Naime, i prof. Krešimir Mihajlović je zlostavljana žrtva, kao posljedica višegodišnje kampanje nepravde koja je u petak 16. studenog 2012. demantirana na Haškom sudu. Pri tom ne bi trebalo gubiti iz vida da je i prof. Krešimir Mihajlović hrvatski branitelj, ranjavan u obrambenom Domovinskom ratu, a sada najjače ranjen u dušu zbog uzročno-posljedične nepravde koja mu je bezočno nanesena u sustavu zloporabe i namjernog kršenja hrvatskih zakona.
Dapače, usuđujem se predložiti da prof. Krešimira Mihajlovića primite na razgovor i hrvatskoj javnosti putem medija pokažete kako se NEPRAVDA i u Hrvatskoj počinje mijenjati u PRAVDU. Vi imate moć i ovlasti da naložite svojim ministrima da se ova i svaka druga nepravda koja je nanošena hrvatskim građanima zbog ukazivanja na ISTINU u slučaju inkriminiranja generala Gotovine i Markača sada treba konačno i bespogovorno ispraviti.
Zahvaljujem Vam na pozornosti i onom pozitivnom što će te učiniti u ovom slučaju.
Damir Borovčak, Zagreb’
Na stranici ove udruge, oglasio se i sam Krešimir Mihajlović koji je sa svima želio podijeliti poruku svoga sina koji mu je uputio sa veličanstvenog dočeka generala:
OVO JE PORUKA PODRŠKE KOJA MI NAJVIŠE ZNAČI NAKON SVIH OVIH DANA BEZ POSLA I PONIŽAVANJA, KADA SU MI SVA VRATA BILA ZATVORENA. PORUKU MI JE UPUTIO MOJ NAJMLAĐI SIN JOSIP, JUČER 16.11.2012. GODINE, IZ GOMILE NEGDJE SA TRGA U 9:59 SATI.
TEKST GLASI: Tata, sad si svima dokazao i nek svi vide kolko nisu imali vjere i strpljivosti.
Izvor: dnevno.hr, Snježana Vučković
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/prica_o_covjeku_koji_je_dobio_otkaz_jer_je_izlozio_slike_gotovine_i_markaca/1182897.html

Mjesto održavanja: Nadbiskupsko sjemenište u Splitu, Zrinsko-frankopanska 19.

Detaljnije najave samih događanja u sklopu „Tjedna sjećanja na Vukovar i Škabrnju“ možete pratiti na www.hu-benedikt.hr.

Ako Grad Kaštela u mnogočemu ne misli „gradski uopćeno“, jer smo još uvijek „grad od sedam sela“, onda je logično da „mali miši“ kolo vode oko onog bitno velikog. Pa kada javno i govore ili rade „u interesu svih“ oni nikada ne zaboravljaju na osobni interes. Jer osobno može biti i ono što se radi za druge, ako je to krivo ili pak neadekvatno pravoj svrsi. Oni obično brzopleto iziđu iz „rupe“ svoje neinventivnosti, jer im se žuri da brzo budu „u centru pažnje“, pa trenutačno i pobjegnu u bezličnost, kako ne bi ostavili trag odgovornosti. Jer kažu: „Mi smo se o svemu dogovorili“. A najradije se istrčavaju radi osobne parade u euforiji trenutka ili neke slučajne važnosti, maglovito zadovolje trenutačne aktualnosti, znajući da će s vremenom sve to pasti u rutinski zaborav, jer nije originalno niti funkcionalno. Tako je izgleda i sa „primjerenošću“ imenovanja sportske dvorane Sokolana u Kaštel Sućurcu i sa nastalom polemikom koje i kakvo javno spomen-obilježje dati nedavno preminulom velikanu kaštelanskog, hrvatskog i svjetskog sporta Veljku Rogošiću? Upravo ove tri značajke: kaštelanskog, hrvatskog i svjetskog sportaša moraju biti ideje vodilje u traženju vjerodostojnog spomen-obilježja za Veljka. A složit ćemo se da niti jedan sportaš u povijesti Kaštela prije njega nije zavrijedio takve lokalne i planetarne razmjere i kriterije kao on. A mi se sada busamo u prsa i hvalimo na sva usta kako će se imenu Veljka Rogošića pridodati najskuplji sportski objekt u Kaštelima, zaboravljajući pri tome da bi ta dvorana bila svejedno skupa i da se zove samo Sokolana, i bez Veljka. Ali s njom se na ovakav način „pojeftinjuje“ Rogošićevo ime. Sjećam se za vrijeme socijalizma kada se otvarala nova zgrada Osnovne škole u Kaštel Lukšiću, kako je tadašnji sekretar Mjesne partijske organizacije na kraju svog frazerskog i farizejskog govora rekao prisutnim nastavnicima i učenicima: „Eto, i budite dostojni ove zgrade“! A nešto slično se događa i danas. Umjesto da Grad doista nešto utroši i posebno dostojansveno napravi Rogošiću u spomen, Veljko bi trebao biti rajski sretan što će biti samo dodatak imenu tradicionalne Sokolane, koja će se tako u narodu i dalje zvati, osobito među Sućuranima. Jer, znamo iz prošlosti, stoljećima se poslije starih Rimljana i cesta od Solina do Trogira zvala rimski put, a od Mletačke Republike i postanka Kaštela se zove Kaštelanska cesta, ako ne službeno ono u navikama naroda, pa je tako i danas, bez obzira na velike zasluge i spomenik današnjeg „vlasnika“.

I nemojmo se uspoređivati sa Zadrom i Šibenikom koji su svojim sportskim centrima dali imena košarkaša Ćosića i Petrovića, jer oni su sportski upravo i izrasli iz tih sportova u tim gradovima i koji sportski centri nisu postojali prije njih, oni su ih „stvorili“. A Veljku nije trebala dvorana, nije mu trebao skoro ni bazen, jer ga je u najvećoj slavi dužinski daleko preplivao. Zato bi često znao reći: „Kaštelanski zaljev je moj najveći bazen“, u kojemu je počeo, potom iz njega osvojio svijet i opet se vratio Kaštelanskom zaljevu da tu i umre u rodnom Kaštel Lukšiću. Zar Veljku Rogošiću u ovom trenutku smrti nisu najpotrebnija živa memorijalna događanja, zorne prezentacije, a ne statično ime koje će činovnički službeno stajati na papirnatim memorandumima jednog sportskog centra, sa bistom u nekom kutu koju će mladi sportaši usputno vidjeti-nevidjeti i otići bez Veljkovih osobnih sadržaja, koji su predstavljali njegov život i rezultate. Sve to će ispuniti drugi, njihovi aktualni sportski događaji, koji će nastojati zasjenjivati Veljka. jer će novi sportaši koji tu dođu biti zaokupljeni samo ostvarivanjem svoje „slave“ u skupljanju svojih medalja. Zato treba „smiriti loptu“ euforije trenutka pred otvorenje jedne zgrade, sportske dvorane, koju imenom činovnički treba „prodati kao bogatu nevjestu“, dati joj zvučno ime kao njoj na korist i time reći: „Eto, svršila Mare zavit!“. I dok druga turistička mjesta izmišljaju što će živo i zanimljivo izvesti ili pokazati svojim gostima od zaslužnih živih ili mrtvih sumještana, mi ćemo voditi turiste da vide jednu suvremenu sportsku dvoranu kakvih oni i boljih odavna imaju, a Veljka će se spomenuti tek usput, ali kakvog maratonca oni nemaju, pa će im se činiti da je sve to dolaženje čak bez razloga.
A trebalo bi mnogo i dobro pojedinačno promišljati, čuti mnoga mišljenja građana, dati vremena mnogim prijedlozima što napraviti i odlučiti ne po „strankašenju“ kao što je počelo, ili po nekolicini „zaduženih“ vijećnika Grada Kaštela, nego plebiscitarno kroz mnogobrojne sportske kaštelanske udruge, ako ne i šire, kao što je konzultiranje i sa odgovarajućim plivačkim klubovima u Splitu, sportskim forumima Splitsko-dalmatinske županije i Plivačkim savezom Republike Hrvatske, jer Veljko je bio zajednički. A u Kaštelima se mnogo što radi brzopleto i palijativno: da se „začepi rupa“, da se na novom objektu što prije presječe „politička vrpca“, ili predusretne drugoga ili zadovolji neki posve osobni angažman i lokalni interes. A i treba mnogošto zadovoljiti, pa ako sada nema novaca za sve, od lokalnog do svjetskog, onda mora biti barem nešto, ali na autentičan i trajno živ način, jer upravo sada to i jest problem pred nama. Veljko je bio Kaštelanin, Hrvat i građanin svijeta, ali i mještanin Kaštel Lukšića! Bio je za života kompleksna pojava i ne smije biti tako otuđen i „izglobljen“ iz rodnog mjesta, mora sada postati i sadržajno „raščlanjena“ uspomena prema lokalnom i općem, pa prema tomu neka se trezveno odredi komu on što znači u Kaštelima kao potvrda i komu što znači kao simbol i poticaj. Oko pola godine prije njegove smrti, i ne sluteći podmuklost zlokobne bolesti, još uvijek je sanjao o novom maratonu na „Marjanskoj brazdi“ i rekao mi je s tugom i očito nezadovoljan s onim kako se Kaštela odnose prema njemu: „Nevene, zar ćemo omogućiti da u memoarima „More je moj život“ napišem da su drugi hrvatski gradovi u ovome (priznanjima, spomen-obilježjima i događanjima) više napravili od rodnog mi grada Kaštela?! I kao nakon plivačkog kratkog uzimanja zraka, okrećući glavu između dva zaveslaja, nastavio je: „Ipak, ako mi se išta i ikada napravi ponešto spomeničkog, neka to prvenstveno bude u rodnom mi Kaštel Lukšiću, jer tu sam sa dvije godine slučajno upao u more na Velikom mulu i sam se spašavao mlatarajući rukama i nogama, tako i učeći plivati. A sa 8 godina sam samoinicijativno zaplivao svoj prvi dječji maraton gdje je Kaštelanski zaljev najširi, od Kaštel Lukšića do Slatina na otoku Čiovu i nazad. Neka sve ovdje i završi!“– zaključio je živi Veljko. To su sa Veljkovim znanjem još u travnju ove godine pisano zatražile od Grada Kaštela lukšićke udruge „Ostrog“ za unapređenje turizma i zaštitu kulturne i prirodne baštine i „Sv. Lovre od Ostroga“, te Mjesni odbor Kaštel Lukšića, ali gradonačelnik Berket, Gradsko vijeće, Kulturno vijeće, pročelnik društvenih djelatnosti Opačak i sportski forumi i udruge Kaštela, na sve to nisu odgovorili – ni do danas! Zato se usuđujem ovdje izložiti nekoliko osobnih prijedloga i obrazloženja za slavu i čast pokojniku.

Veljku ulica, spomen-ploča, spomen-poprsje, zvijezda na pločniku i spomen-muzej u Kaštel Lukšiću – sve po njegovom znanju, želji i odobrenju

Ime ulice je tradicionalno najbrojnije spomeničko obilježje za zaslužne i poznate osobe u gradovima, ali treba čekati na šire gradske odluke i promjene u tom domenu. Inače ulica se vrlo često piše u osobnim adresama građana. Spomen-ploča na rodnoj kući u mjestu je nešto brža i rjeđa po tradiciji, ali je ipak „zapažljiva“ prolaznicima ili namjernicima koji to traže. Zvijezda na pločniku je novija pojava u svijetu, manje je uočljiva, ali je veće iznenađenje za prolaznika kada je zapazi pred sobom, koji ustukne da je ne ugazi i stane, pogleda bolje i pročita. Spomen-soba ili muzej je vrlo rijetka mogućnost, otvara se uglavnom umjetnicima i političarima, ali u Veljkovom slučaju imala bi veliku muzejsku vrijednost javne pohrane njegovih oko tisuću odličja, pehara i dokumenata (otkupom ili posudbom), te izloženo na uvid građanima i turistima, tako bi se sačuvalo i sve izložilo kao veliki kuriozitet do svjetskih razmjera, pa makar samo i u tri ljetna mjeseca i dok je sve još na okupu. Zato predlažem da se ta stalna spomen-soba ili memorijalni muzej priredi prvenstveno u prizemlju njegove rodne kuće (kupnjom ili najmom bivše konobe), sa istočnim pročeljem zida na kojem bi bila spomen-ploča i planirano Veljkovo poprsje, a na ulici ispred kuće u pločniku da bude njegova zvijezda. Ili muzejska spomen-soba u prizemlju dvorca Vitturi, gdje je bila banka, a zvijezda u pločniku na Brcu da bude ispred mosta. Veljko upravo to zaslužuje!

Dva plivačka maratona za „Rogošićev memorijalni i trofejni plivački maraton Kaštelanskog zaljeva“

Na Rogošićev rođendan 21. srpnja svake godine bi trebalo na nivou Grada Kaštela organizirati dva plivačka spomen-maratona: za mlađi uzrast poprečni maraton od Lukšića do Slatina i natrag (2×6,5 =13 km) i jednokratni uzdužni za stariji uzrast od Vranjica do Divulja (18 km), koji bi se križali ispred luke u Kaštel Lukšiću, u polovici Kaštelanskog zaljeva, a koji bi nosili Veljkovo ime. Ovi memorijalni maratoni bi se održali istoga dana i istodobno i ne bi smjeli biti isključivo lokalni, jer i Kaštelanski zaljev nije samo kaštelanski nogo i splitski, solinski i trogirski, isto kao što i Veljko nije bio samo svoj, nego i naš i njihov. Stoga bi maraton Kaštelanskog zaljeva bio natjecanje svih plivačkih maratonaca sa obala 4 grada: Splita, Solina Kaštela i Trogira sa oko 400 tisuća stanovnika, za prijelazni trofejni pehar Veljka Rogošića. To bi bila živa i dinamična uspomena, primjerena za sportskog velikana o kojem je riječ, i što bi vidjeli mnogi strani turisti i zabilježili svi mediji u Hrvatskoj, a ne statična dvorane s kojom se neinventivno, ali definitivno želi pokriti sve ovo ostalo spomenički vrjednije.

Memorijalna spomenička obilježja za ostale poznate i zaslužne sportaše Kaštela

Iako nisam sportaš po vokaciji, pratio sam u svome vijeku i povijest kaštelanskog sporta i za one koji imaju „kratko pamćenje“ napomenut ću nekoliko zaslužnih kaštelanskih sportaša, kojima bi također trebalo odati dužno poštovanje. Evo na primjer: zašto ta sada aktualna dvorana i Sportski centar Sokolana u Kaštel Sućurcu ne bi nosila ime najvećeg sućuračkog atletičara, trkača Đanija Kovača, koji je bio u svojim disciplinama rekorder i reprezentativac tadašnje Jugoslavije, rezultatski istaknut i na atletskim natjecanjima u Europi. Grad Kaštela je za Kaštel Lukšić izradio skupi projekt Sportskog centra od Turističkog biroa do Općinkog suda, koji i sada leži u činovničkim ladicama, pa zašto se tom objektu unaprijed, makar i u tom „stanju mirovanja“ nije glasno za budućnost odredilo ime po velikom nogometašu iz Lukšića Janku Rodinu, koji je čitav svoj sportski vijek bio standardni igrač „Hajduka“, a nastupao je i za reprezentaciju Jugoslavije i kao takav bio na Olimpijadi u Parizu 1924. godine. Bio je i predsjednik „Hajduka“ u vrijeme II. svjetskog rata na Visu i izbjeglištvu. Zar sportska dvorana u Kaštel Starome, iako je sada u sklopu Osnovne škole, ne bi mogla i smjela nositi ime nekad proslavljenog gimnastičara i reprezentativca Hrvatske i Jugoskavije, impozantnog stasa i pokreta, još uvijek živog Ive Alabande. Ali o tome svatko šuti, pogotovo oni s „kratkim pamćenjem“, ali su dugo na odgovornim i odlučujućim funkcijama u Gradu Kaštela ili sportskim forumima i udrugama i još dalje se žilavo bore da na tim funkcijama ostanu kao Matuzeli.