Spomenik Miljenku i Dobrili. Istodobno izraditi i otkriti figurativni brončani spomenik Miljenku i Dobrili u naravnoj veličini u parku zapadno od dvorca Vitturi, te izraditi njihove statuete (umanjene kopije spomenika) koje bi se dijelile kao maskote pobjednicima prigodom natjecanja u ljepoti djevojaka i mladića ili prodavale turistima kao suveniri. Sa istočne strane dvorca Vitturi na Garefulinu postaviti bistu Marka Kažotića, pisca romana „Miljenko i Dobrila“.

Kviz o poznavanju sedam mjesta grada Kaštela jest natjecanje građana svih uzrasta s obala Kaštelanskog zaljeva i sa stalnim boravkom u gradovima Trogiru, Kaštelima, Solinu i Splitu. Natjecatelji bi se prethodno prijavili, a na pripremljena pitanja o svim značajnim podacima iz raznih oblasti života Kaštelanskog zaljeva i grada Kaštela, od prapovijesti do danas, davali bi odgovore i pobjednici dobivali nagrade sponzora.

Izbor orkestralnih i vokalnih dionica iz opere «Miljenko i Dobrila» kaštelanskog skladatelja Milivoja Koludrovića s profesionalnim opernim pjevačima (na mostu), domaćim orkestrom lukšićke puhačke glazbe «Biranj» i mješovitim zborom donjokaštelanske «Bijačke vile» (u rovu), uz recitiranje dijelova epa o „Miljenku i Dobrili“ ili konferansu iz sadržaja ljubavne legende, koju recitator priča između pojedinih pjevanih i glazbenih dionica. Ukoliko izvedba zahtjeva da zbor i orkestar budu na sceni, može se most proširiti montažnim drvenim podijem oko mosta, uz privremeno skidanje ograde. Vokalne soliste angažirati iz Splitske opere.

Večer lascivnih „ojkavica“, narodnih raspojasanih pjesama i kola iz Kaštelanske zagore u melosu „vlaškog ljubavnog ojkanja“ i s tekstovima koji su „na granici“ manje pristojnog izražavanja. Izvođači bi bili odjeveni u narodnoj seoskoj nošnji.

Epski monološki recital spjeva «Priča o Miljenku i Dobrili» (autori V. Cvitić – N. Bućan) uz recitiranje dijelova epa o „Miljenku i Dobrili“ s jednim profesionalnim glumcem (ili amaterom) kostimiranim u najstariju kaštelansku nošnju i s dalmatinskom klapom «Cambi» uz kaštelanske pučke stare napjeve kroz stanke za izvođača i publiku, a ugostiteljima za posluživanje publike na trgu Brce. Tekstovi i note napjeva su u knjizi «Vokalna folklorna glazba Donjih Kaštela» N. Buble.

Izbor najljepših hrvatskih ljubavnih pjesama od početaka s Markom Marulićem u XVI. stoljeću do kraja XX. stoljeća u ljubavnoj lirici kod Hrvata i u izvođenju dvoje profesionalnih glumaca-recitatora, ili amatera GAK-a Kaštela.

Druga izlučna večer natjecanja za izbor titule «Najljepša Dobrila 201?.» i «Najljepši Miljenko 201?.» sa po 20 ženskih i 20 muških kandidata preostalih nakon prve izlučne večeri. Pravo natjecanja bi imali svi mladići i djevojke koji su prethodno izabrani, a stalno žive na obalama Kaštelanskog zaljeva, odnosno s područja gradova Trogira, Kaštela, Solina i Splita.

Stihovna ljubavna tragedija «Pogibija mladog Rušinića» (autor N. Bućan) bila bi izvođena miješano od eventualno profesionalnih kazališnih glumaca HNK Split i lokalnih članova Gradskog amaterskog kazališta Kaštela. I ovaj tekst bi se po motivu ljubavi Miljenka i Dobrile izvodio na mostu ispred dvorca Vitturi.

Večer najljepših svjetskih ljubavnih šansona u izvedbi jednog hrvatskog profesionalnog pjevača-šansonjera. Bile bi zastupljene i hrvatske šansone.

Izbor najljepših arija iz opere „Adel i Mara“ splitskog skladatelja Josipa Hatzea, sa recitalom (između pjevanih dionica) iz ljubavnog epa „Bijedna Mara“ pjesnika Luke Botića, napisanog po legendi iz XVI. stoljeća iz sela Konjsko-Klis i Splita, po kojem sižeu je skladana i Hatzeova opera. Izvodili bi operni pjevači HNK iz Splita, a recital profesionalni glumac ili neki amater Gradskog amaterskog kazališta Kaštela.

Izbor iz najljepših klapskih dalmatinskih ljubavnih pjesama i melodija s omiških festivala u izboru jednog muzikologa i u izvođenju klapa s obala Kaštelanskog zaljeva, odnosno gradova Trogira, Kaštela, Solina i Splita.

Večer ljubavne lirike dvojice poznatih hrvatskih suvremenih pjesnika (prema preporuci Društva hrvatskih književnika), a u osobnom izboru svakog od autora i njihovoj izvedbi na mostu ispred dvorca Vitturi.

«Nevjere u obitelji Vitturi» (autor N. Bućan), komorna drama koja bi se izvodila u dvorištu Vitturijeva dvorca pred arkadama ili možda na mostu ispred dvorca. Po mogućnosti s ponekim profesionalnim glumcem, a ostalo članovi Gradskog amaterskog kazališta Kaštela.

Noć zaslužnih Kaštelana. Ovo bi trebalo biti jednom godišnje okupljanje svih živih zaslužnih Kaštelana koji su u životu dobivali neka svjetska, hrvatska državna i županijsko-regionalna priznanja iz bilo kojih oblasti ljudskog djelovanja, bez obzira gdje trenutačno žive. Isto tako bi se pozvali i svi živi sugrađani nagrađivani Nagradom za životno djelo Grada Kaštela. Za njih sviju bi se jedne ljetne ili rano-jesenske večeri u dvorištu Vitturija uz pozivnice Grada Kaštela priredio domjenak s namjerom da se obavi međusobno druženje i gradonačelnik Kaštela bi im izrazio poštovanje Grada prema svojim zaslužnim sugrađanima. Kako predlažemo da se sadašnju knjižnicu preseli iz prizemlja dvorca Vitturi na neko drugo mjesto u Lukšiću, a prostoriju sadašnje knjižnice oživi i pristupačnije aranžira za „Galeriju zaslužnih Kaštelana“, počevši iz starohrvatske pretkaštelanske povijesti, na primjer: knezovi Mislav, Trpimir i Muncimir, a iz kaštelanske povijesti sedam poznatih osnivača Kaštela: K. Ćipiko, braća Cambi, M. Rušinić i braća Vitturi, nadbiskup Averaldo, S. Štafileo i Gomilička opatica. Zatim prezentirati slikom i tekstom samo najistaknutije umrle Kaštelane do danas iz svih oblasti društvenog života u gradu Kaštela. Prezentirati ih s dokumentima, djelima, napisima i slikama izloženim u sjeverozapadnim dvorišnim prostorijama dvorca Vitturi. Među njima bi se mogli naći na primjer kao zaslužni: R. Michieli-Vitturi, don Ivanišević, J. Omašić, J. Cega, V. Jerčić, H. Šoulavy, P. Kamber, M Studin, M. Koludrović. M. Beretin, T. Antunović. V. Omašić itd. prema konačnom izboru posebne stručne komisije Grada Kaštela. Tu bi se preko ljeta povremeno mogla izložiti i neka kiparska djela Marina Studina, a ostala mijenjati tijekom godine. Za turiste domaće i strane u tom prostoru namjestiti nekoliko televizora sa DVD snimkama obilaska povijesnih objekata Kaštela i slušalicama na hrvatskom i raznim stranim jezicima. Ispred dvorca na mostu iznad ulaznih vrata postaviti video-zid na kojem bi se te večeri stalno reproducirali: reportažni prikaz TV-Zagreba i autorice B. Šeparović o legendi Miljenka i Dobrile, te autorski film-reportažu M. Gizdića o ljepotama i značenju grada Kaštela i film o Kaštelima Ž. Perdić.

Večer „Najljepših starih ljubavnih legendi u Hrvatskoj i zemljama okruženja“ jest večer kraćih prezentiranja starih ljubavnih legendi iz raznih krajeva naše zemlje i susjednog okruženja, kroz pričanja, recitacije i kraću scensku igru, s kojima bi oni prezentirali svoje ljubavnike iz njihova kraja i u originalnim kostimima njihova starog povijesnog vremena i jezika.

«Pobuna Lukšićana protiv obitelji Vitturi» (autor N. Bućan), dramolet sukoba mjesnih vjernika-težaka sa župnikom i plemićima Vitturi u XIX. st. (1897. g.), koji bi se izvodio ispred stolne crkve gdje se i događao.

Jednodnevna izložba slikarskih i minijaturnih kiparskih djela s motivima ljubavi, koje bi autori posudili i, eventualno, ujedno izložili za javnu (prodajnu) aukciju. Izložba bi tijekom dana bila otvorena u dvorištu Vitturi za razgledanje publici, a na večer bi uz prigodni glazbeni program na mostu bila (prodajna) aukcija s prikazivanjem svakog izloženog eksponata na video-zidu za publiku i eventualne kupce u gledalištu na Brcu, s prigodnim stručnim komentarom o svakom prezentiranom djelu.

«Pučke ljubavne intrige» (autor N. Bućan) tragikomedija je pučkog izraza kaštelanskih težaka, ribara i zanatlija XVII. stoljeća, uz plemićki motiv ljubavi Miljenka i Dobrile. Izvelo bi se uz miješani glumački ansambl Gradskog amaterskog kazališta i ponekog kazališnog profesionalca, na Brcu u K. Lukšiću.

Završni godišnji natjecateljski izbor najljepših pjesama i proznih sastava učenika starijih godišta kaštelanskih osnovnih i srednjih škola (i srednjoškolaca iz Kaštela koji idu u škole u drugi gradova) s motivom ljubavi, koje bi čitali sami učenici-autori, uz njihovo sponzorsko nagrađivanje. Prethodno bi se izvršio stručni izbor radova.

Pravo vjenčanje i svatovi po scenariju «Kaštelansko plemićko-pučko vjenčanje kao Miljenko i Dobrila» (autor N. Bućan) sa jednim parom mladoženja, kojeg grad Kaštela nagrađuje besplatnim vjenčanjem i pirskom gozbom kao zaslužne (ili siromašne) mještane u gradu Kaštela, ili kao predstavnike gradova-prijatelja grada Kaštela, ili kao predstavnike turističke destinacije u zemlji i svijetu iz koje ljeti u grad Kaštela dolazi najviše turista. To pravo vjenčanje bi bilo aranžirano kao građansko ili vjersko ili jedno i drugo s itinererom obilaska povijesnih spomenika Kaštel Lukšića, a u provedbi na deset postaja bitnih iz legende o kaštelanskim ljubavnicima i relevantnim mjestima u Lukšiću za turističku promidžbu i to: Spomenik dr. Franje Tuđmana 2005., Školski botanički vrt iz 1976., stara crkva Gospe od Uznesenja iz 1530. u kojoj su vjenčani 1687. godine, dvorac Vitturi iz 1487. godine, stara jezgra mjesta iz XVII. stoljeća, stolna crkva Gospe od Uznesenja iz 1817. sa oltarom kipara Jurja Dalmatinca iz 1444. godine, ljetnikovac Tartaglia iz 1590. godine i «Pansion dr. Šoulavy» iz 1909., crkvica Sv. Ivana iz XVI. stoljeća s grobom Miljenka i Dobrile iz 1687. godine i Miljenkov kaštel Rušinac iz 1482. godine. Sve s informacijama o ovim povijesnim objektima i Kaštel Lukšiću, te s prigodnim pjesmama eventualno novokomponiranih melodija za dalmatinsku klapu (ili recitiranje tih napisanih pjesama). Mladoženje bi na pergameni dobili «Kaštelansku povelju ljubavi» grada Kaštela, (umjetnički obrađenu), a od gradonačelnika vrijedan vjenčani prsten s ugraviranim „Miljenko i Diobrila“ ─ 201?. ─ Kaštela“, također izraditi. Od Turističke zajednice grada bi dobili «Statuetu Miljenko i Dobrila», te vrijedne poklone sponzora.

Osnovati Agenciju za motivirana vjenčanja, koja bi djelovala čitave godine u dvorcu Vitturi (prizemna prostorija gdje je bila banka) i to na profesionalnoj komercijalnoj osnovi za organiziranje motivskih vjenčanja u neobičnim kaštelanskim ambijentima kao npr.: kostimirano plemićko vjenčanje kao Miljenko i Dobrila u staroj lukšićkoj crkvi Gospe od Uznesenja i u dvorcu Vitturi i kaštelu Rušinić; ili u bilo kojem starom plemićkom kaštelu (ili ispred njega) u Sućurcu, Gomilici, Kambelovcu, Starome, Novome i Štafiliću; ili kostimirano u starohrvatskoj nošnji kod crkve sv. Marte na Bijaćima, ili kod crkve sv. Jurja u Radunu (na želj. stanici u K. Starome), ili na Putalju kod crkve sv. Jurja, ili na kozjačkom vrhu Biranj kod crkve sv. Ivana; ili u Biblijskom vrtu Stomorija, odjeveni u biblijskim nošnjama ondašnje Palestine; ili u starorimskim togama i vojnim oklopima legionara na iskopinama starorimskog grada Sikulia kod hotelskog naselja Resnik; ili suvremeno odjeveni zaručnici i svatovi u planinarskim domovima na Malačkoj, u Kambelovcu kod doma „Ante Bedalov“ i doma „Kozjak“ u Sućurcu itd. Matični ured grada objediniti u dvorcu Vitturi za sva Kaštela i smjestiti ga u današnjim prostorijama glazbe „Biranj“ (a njih predvidjeti za kaštel na Rušincu). Vjenčanja obavljati u glavnoj dvorani dvorca Vituri ili javno na mostu po želji ženika, uobičajeno građanski ili ako to žele kostimirano kao Miljenko i Dobrila onda vjersko vjenčanje u staroj crkvi iz 1530. godine.

Večer starih dalmatinskih podoknica «serenada» s jednim pjevačem i mandolinom ili gitarom u prvom dijelu, a u drugom najbolje novokomponirane podoknice dobivene s godišnjeg «Kaštelanskog natječaja podoknica» za solo-pjevača i mandolinu ili gitaru na temu ljubavi i u maniri serenade. Natječaj bi bio raspisan za čitavu Hrvatsku.

«Osnivanje Agrarne akademije u vrtu Vitturi» (autor N. Bućan), dramska igra s plemićima i seljacima u K. Lukšiću iz XVIII. st. (1788.g.). Izvela bi se u parku Vitturi s glumcima-amaterima u plemićkim i seljačkim kostimima.

«Ljubomora kontea Rušinića» (autor N. Bućan), komorna je drama iz XVII. stoljeća, koja bi se izvodila u jugozapadnom dijelu kaštela na Rušincu s ljetnom pozornicom pod nadstrešnicom. Glumili bi djelomično profesionalci i članovi Gradskog amaterskog kazališta Kaštela.

Večer ljubavnog humora u kojoj bi članovi Gradskog amaterskog kazališta na mostu čitali, ili izvodili kratke šale, humoreske i erotske pjesme nastale u svijetu i kod nas. U dvorištu dvorca Vitturi prije i poslije «Večeri ljubavnog humora» moguća bi bila posjeta publike «Izložbi erotskih karikatura» poznatih hrvatskih i svjetskih karikaturista u izboru nekog od likovnih stručnjaka.

«Kaštelanska pučka pirska gozba kao Miljenko i Dobrila» (scenarij N. Bućan) za ručak ili večeru, organizirala bi se turistima kao naručeni i plaćeni itinerer za obilazak Kaštel Lukšića (tekst bi se izvukao iz skraćenog scenarija za «Kaštelansko plemićko-pučko vjenčanje kao Miljenko i Dobrila) i aranžirao po prethodnim komercijalnim narudžbama za domaće ili strane turiste (hotelske, agencijske i individualne u grupi: Trogir, Kaštela, Solin, Split) i bila bi stručno vođena ophodnja (na odgovarajućem jeziku) u obilasku povijesnih mjesta u Lukšiću, te objekata vezanih uz legendu o Miljenku i Dobrili s improviziranim scenskim upriličenjem glumljenog vjenčanja u staroj crkvi Gospe od Uznesenja s lokalnim dramskim sudionicima Gradskog amaterskog kazališta. Na kraju te turističke ophodnje bi se za goste priredila tradicijska pučka pirska gozba po komercijalnoj narudžbi u dvorištu dvorca Vitturi ili Miljenkova kaštela na Rušincu, s autentično pučkim kaštelanskim jelima, pićima i slasticama, sve uz melodije mandolinskog tria i dalmatinske klape.

Finalna večer natjecanja za izbor titule «Najljepša Dobrila 201?.» i «Najljepši Miljenko 201?.» sa po 10 preostalih ženskih i 10 muških kandidata nakon dvije izlučne večeri. Pobjednici bi se nagradili lentama i poveljama Grada Kaštela i medaljama ili statuetama (kopije spomenika Miljenku i Dobrili) Turističke zajednice grada Kaštela za tu godinu, kao «Najljepša Dobrila 201?.» i «Najljepši Miljenko 201?.», te sponzorskim nagradama. Napravila bi se DVD snimka i spomen foto-album. Pravo natjecanja bi imali svi mladići i djevojke koji su se prije ljeta prijavili i sudjelovali kroz dvije izlučne večeri za ovo finalno natjecanje, ako stalno žive na obalama Kaštelanskog zaljeva s područja gradova Trogira, Kaštela, Solina i Splita. Posljednjih 10 ženskih finalistkinja bi za godinu dana bile pozivane od strane Grada Kaštela na važnije svečanosti, ili prigodom dočeka ili ispraćaja važnijih društveno-političkih osoba ili delegacija na aerodromu, da kao „Kaštelanske Dobrile“ svojom ljepotom u kaštelanskoj nošnji ispraćaju te goste Grada. U svijetu su već poznate takve „Švedske Lucije“, 12 najljepših djevojaka izabranih na godišnjim natjecanjima u Švedskoj i služe za prezentiranje svoje zemlje na važnim državnim prijemima ili putuju po svijetu kao „turistički ambasadori“ Švedske uz publicitet i popularnost.

Zatvaranje «Dana Miljenka i Dobrile – kaštelanskog pučkog festivala ljubavi» (repriza otvaranja iz točke br. 1 ovog programa, bez sudjelovanja gostiju iz Verone ili iz neke druge strane zemlje, ali sa predstavnicima stare ljubavne legende iz nekog grada u Hrvatskoj) po scenariju u 10 epizoda ceremonijala «Svadbena noć Miljenka i Dobrile» i svim ostalim što pripada zatvaranju manifestacije „Dani Miljenka i Dobrile“ s ponavljanjem vatrometa u lukšićkom Portu.

Da bi se veći dio ovog programa «Dana Miljenka i Dobrule  kaštelanskog pučkog festivala ljubavi» kao kulturnog turističkog «brenda» grada Kaštela mogao realizirati na jednom mjestu i kao autentičnom prostoru XVII. stoljeća, u kojemu se i događala legenda o Miljenku i Dobrili, idealna je pozicija mosta i rova ispred dvorca Vitturi u Kaštel Lukšiću. Inače bi trg Brce sa svojim okolnim zgradama u nekim dramama poslužio kao autentična prirodna kulisa i u aktivnoj dramaturškoj funkciji događanja predstave, dok bi kafići u prizemljima tih zgrada sa svojim štekatima (stolovima i stolicama) poslužili s uslugama gledalištu i publici. Sve u svemu, Brce u Lukšiću s mostom ispred dvorca Vitturi je najoriginalniji, najljepši i idealno najprikladniji ambijentalni prostor u gradu Kaštela za eventualni ovakav jedinstveni festival «Dani Miljenka i Dobrile – kaštelanski pučki festival ljubavi», a druge priredbe namijenjene domaćem stanovništvu za ljetnu zabavu i veselice „svojih građana“ smatrati spontanima kao neprioritetna događanja i manifestacije lokalnih udruga kroz „Kaštelansko kulturno ljeto“ i organizirati ih po ostalim kaštelanskim mjestima kako se gdje pojave.
Piše: Neven Bućan

Otvaranje «Dana Miljenka i Dobrile – kaštelanskog pučkog festivala ljubavi» na kojem bi na Brcu i mostu ispred dvorca Vitturi bili gosti iz Italije (uspostaviti međugradske odnose), kostimirani kao Romeo i Julija iz Verone sa svojim gradonačelnikom i njegovom suprugom u njihovoj narodnoj nošnji, gdje bi se izvršilo i motivsko bratimljenje gradova Kaštela i Verone uz prisutnost kostimiranih Miljenka i Dobrile i gradonačelnika Kaštela sa svojom suprugom u kaštelanskoj narodnoj nošnji – i time već prve godine našeg svečanog ulaska u Europsku Uniju započeti ciljano usmjeravanje na turizam u Europi kojoj upravo u srpnju 2013. godine i politički pristupamo. Naš kostimirani spektakl kao vjenčanje iz legende u festivalu „Dani Miljenka i Dobrile“ mogao bi biti predložen da financijski i organizacijski u srpnju o. g. uđe u naš eventualni nacionalni program svečanosti za početak članstva u Europskoj Uniji, pa bi i ova suradnja s talijanskom Veronom i njihovom ljubavnom legendom o Romeu i Juliji mnogo značila u promociji naše najljepše stare ljubavne legende o Miljenku i Dobrili i općenito o Kaštelanskoj rivijeri. Dakle, i legenda o Miljenku i Dobrili tako bi poslužila za očekivanu nacionalnu veliku svečanost ulaska Hrvatske u Europsku zajednicu, da i Grad Kaštela bude u nizu gradova u Dalmaciji koji će tu suradnju obilježiti svojim originalnostima i autohtonom kulturom življenja.

A u spektaklu otvaranja festivala, po scenariju ceremonijala «Svadbena noć Miljenka i Dobrile» (autora N. Bućana), uz glumce Gradskog amaterskog kazališta Kaštela (kojeg treba osnovati) kao kostimirani akteri legende u plemićkim i narodnim kaštelanskim nošnjama (i uz pucnjavu kubura, posipanje cvijećem iz kuća, pucanjem petardi i zvonjenjem s crkava), krenuli bi ti srednjovjekovni svatovi prema staroj mjesnoj crkvi i predstavljali bi svatovsku atrakciju s uličnim obilaskom postojećih povijesnih objekata u Kaštel Lukšiću, vezanih za događanja o Miljenku i Dobrili. A to su: dvorac Vitturi iz 1487. godine gdje bi se okupili kostimirani svatovi i stara crkva Gospe od Uznesenja iz 1530. gdje bi se kao i 1687. godine obavilo njihovo improvizirano vjenčanje s glumljenim mladoženjama, uz gostovanje spomenutih gradonačelnika Verone i njegove supruge kao kostimiranih kumova našim ljubavnicima Miljenku i Dobrili i prisutnost gradonačelnika Kaštela sa suprugom, koji bi bili u kaštelanskoj narodnoj nošnji kao kumovi talijanskom Romeu i Juliji, a koji bi se tada također simbolično (glumljeno) vjenčali u Kaštel Lukšiću. Zatim bi se svatovi vratili na most ispred dvorca Vitturi, gdje bi se s gradonačelnicima službeno obavilo svečano prijateljsko bratimljenje gradova Kaštela i Verone. To bi ujedno bilo i otvaranje kaštelanskog pučkog festival ljubavi ─ „Dana Miljenka i Dobrile“ uz narodnu svečanost prigodnog domjenka na Brcu, što bi trebalo postati tradicionalno, a zatim bi se uputilo prema kaštelu Rušinac iz 1482. godine i crkvica sv. Ivana iz XVI. stoljeća s grobom Miljenka i Dobrile iz 1687. godine radi polaganja vijenaca Kaštela i Verone na njihovu grobnu ploču na kojoj i sada piše „Pokoj ljubovnikom“. Kroz sve te improvizacije i povijesna objašnjenja o kaštelanskoj ljubavnoj legendi iz XVII. stoljeća bi vodio kostimirani voditelj-narator u liku Marka Kažotića, pisca romana «Miljenko i Dobrila». Kako bi svečanost otvaranja ovog festivala ljubavi u Kaštelima počasno obavili kao gosti kostimirani Romeo i Julija iz Verone sa svojim gradonačelnikom, dalje bi oni predali vođenje programa domaćinima: gradonačelniku Kaštela i našim ljubavnicima Miljenku i Dobrili kao glavnim akterima, uz sudjelovanje svatova kostimiranih kaštelanskih plemića i težaka. U svatovima bi sudjelovali i svi prijavljeni, odnosno prethodno odabranih 60 mladića i djevojaka za prvo natjecanje u ljepoti za titulu najljepšeg Miljenka i Dobrile s obala Kaštelanskog zaljeva, a koji stalno žive na području gradova Trogira, Kaštela, Solina i Splita sa ukupno oko 400.000 stanovnika, ako i po ostalim propisima natjecanja steknu pravo konkurirati za godišnju titulu «Najljepše Dobrile 201?.» i «Najljepšeg Miljenka 201?.». Nakon improviziranog vjenčanja Miljenka i Dobrile (i njihovih pandana veronskih Romea i Julije), te obilaska povijesnih objekata (kao groba u crkvici sv. Ivana, gdje bi na njega položili i svoje cvijeće, te obilazak Miljenkova kaštela na Rušincu), svatovi kostimirani i publika bi se pješke vratili oko dvoraca Vitturi. Tu bi gosti i uzvanici sa južnog balkona dvorca promatrali noćni vatromet u lukšićkoj luci, dok bi kostimirani akteri iz svatova bili u čamcima dolazeći iz Miljenkova kaštela Rušinca pred južna vrata dvorca Dobrile Vitturi sa gorućim bakljama, a glumci s balkona bi održali pjesnički epski recital spjeva „Miljenko i Dobrila“, dok bi publika sve to promatrala sa velikog i malog lukobrana lukšićkog Porta. U dvorištu dvorca Vitturi za goste iz Italije i ograničeni broj domaćih uzvanika bi na kraju bila priređena pirska gozba od sponzoriranih kaštelanskih tradicijskih jela, pića i slastica.

Tri večeri „Scenskog prikaza romana «Miljenko i Dobrila» (autori M. Kažotić – N. Bućan), dramski bi se izvodilo u tri dijela uzastopno na mostu ispred dvorca Vitturi u prirodnom ambijentu i kostimirano, eventualno s profesionalnim glumcima u ponekoj glavnoj ulozi, te s lokalnim glumcima Gradskog amaterskog kazališta Kaštela. Gledalište bi bilo na prostoru trga Brce ispred postojećih kafića, koji bi barem za ovu ljetnu prigodu mogli nositi imena aktera iz legende: „Kontese Pribuša i Demetrija“, „Konte Radoslav i kontesa Marija“, „Kod don Mavra“, „Miljenko i Dobrila“, „Konte Adalbert“, „Konte Doroteo“ i „Sluškinja Antica“.

Večer najljepših ljubavnih arija iz domaćih i svjetskih opera i opereta u izvođenju profesionalnog opernog dueta (pjevač i pjevačica), uz klavirsku pratnju. (U izboru stručnog glazbenika ili muzikologa, a u izvedbi pjevača Splitske opere)

Prva izlučna večer natjecanja za izbor titule «Najljepša Dobrila 201?.» i «Najljepši Miljenko 201?.» (po scenariju N. Bućana) između 30 ženskih i 30 muških kandidata. Pravo natjecanja bi imali svi mladići i djevojke koji su na prethodnom audicijskom izboru pred otvaranje festivala «Dani Miljenka i Dobrile» od pretpostavljeno većeg broja prijavljenih i odabranih 60 za ovo natjecanje, a s područja 4 grada u Kaštelanskom zaljevu: Trogira, Kaštela, Solina i Splita.

Večer kaštelanskog folklora kroz koju bi se izvodila stara primorska (i Kaštelanske zagore) kola u najstarijim starohrvatskim seljačkim nošnjama iz XV. stoljeća, te plemićki plesovi venecijanske provenijencije u kostimima iz XVII. stoljeća, zatim građanski plesovi u kaštelanskim nošnjama iz XIX. i XX. stoljeća i suvremeni plesovi oskudne odjeće i brzih ritmova. Ovo bi izvodile kaštelanske folklorne i suvremene plesne udruge.

Pet večeri jubileja starih brakova (autor scenarija N. Bućan) je prezentiranje ljubavi po 10 starih parova koji te godine doživljavaju zaokružene godišnjice brakova i u pet večeri tijekom čitavog ljeta slave svoje pirove: „brončani“ 40 godina, «srebrni» 45, «zlatni» 50, «dijamantni» 55 ili čak „platinasti“ bračni pir sa 60 godina braka. Svi oni bi bili „Jubilarni (brončani, srebreni, zlatni, dijamantni i platinasti) Miljenko i Dobrila“ odgovarajućeg broja godina braka, a samo oni supružnici koje bi po pojedinim kategorijama i godinama publika proglasila za „Najsimpatičnijeg (brončanog, srebrnog, zlatnog, dijamantnog i platinastog) Miljenka i Dobrilu“ dobili bi lentu s tim natpisom. A bračni parovi koji su doživjeli više od 60 godina zajedništva bili bi proglašeni s lentom za „Vječnog Miljenka i Dobrilu“ i predstavljali bi žive svjedoke trajnosti ljubavi i zajedništva među ljudima u brakovima. Sa svima njima bi vodič programa pojedinačno vodio zabavan razgovor o njihovim ljubavnim počecima i zatim prijeđenom zajedničkom bračnom putu kroz obitelj i porodicu, što bi bilo popraćeno sa fotografijama iz njihova zajedničkog života u mlađim bračnim danima i sve prikazano na video-zidu iznad mosta, a na kraju bi ukupni „brončani“ i «srebrni» kolektivno, «zlatni», «dijamantni» i „platinasti“ osobno pojedinačno, ali kolektivno kao predstavnici gradova sudionika ─ dakle, svi javno te večeri  još jednom bi pred matičarom Grada Kaštela službeno ponovili svoju međusobnu bračnu građansku prisegu za zajedništvo i u preostalom životu. Svi bi tada dobili kao trajni dokument sudjelovanja: «Medalju (brončanog, srebrnog, zlatnog, dijamantnog ili platinastog) braka“ s «Kaštelanskom poveljom ljubavi» Grada Kaštela, a od gradonačelnika bi dobili vrijedne prstene s ugraviranim „Brončani (srebrni, zlatni, dijamantni ili platinasti) Miljenko i Dobrila ─ 190?-201? ─ Kaštela“. Svaki bračni par kojeg prihvati žiri i pojavi se na javnoj izvedbi bio bi sa lentom proglašen kao «Brončani, (srebrni, zlatni, dijamantni ili platinasti) Miljenko i Dobrila 201?“, a samo po jedan bračni par iz svake skupine slavljenika, temeljem glasovanja prisutne publike proglasio bi se za „Najsimpatičniji bračni par“ i osvojili bi vrijednu materijalnu sponzorsku nagradu. Sve ovo bi se odvijalo uz odgovarajući glazbeni program. Napravila bi se DVD snimka i spomen foto-album. Pravo na ovakvo javno prezentiranje starog jubilarnog braka imali bi svi stalni stanovnici iz 4 grada s obala Kaštelanskog zaljeva, odnosno gradova Trogira, Kaštela, Solina i Splita. Za svaku bi se kategoriju supružnika-slavljenika održala posebna grupna večer, odnosno ukupno pet posebnih večeri sa 50 starih brakova, dok bi vjerojatno rijetki sa više od 60 godina braka kao „Vječni Miljenko i Dobrila“ bili posebno prezentirani i proglašeni na kraju „platinaste“ skupine. Za prve tri skupine brakova bi osnovni uvjeti bili da su krepkog fizičkog i mentalnog zdravlja, a za dvije ostale skupine da su pokretljivi i prihvatljivog vida i sluha. Za svih pet skupina jubilarnih brakova priredila bi se besplatna pirska gozba u dvorištu dvorca Vitturi, a njihova rodbina i ostali koji to žele, platili bi komercijalnu cijenu troškova pirovanja.

«Prvo ljubavno očitovanje Miljenka i Dobrile» (autor N. Bućan), dramolet s izvođenjem na kamenoj amfiteatralnoj pozornici u Školskom botaničkom vrtu osnovne škole «Ostrog» u Kaštel Lukšiću, gdje je u XVII. stoljeću bio Vitturijev vinograd na «Lu’šića njivi» i gdje su Miljenko i Dobrila prvi put jedno drugome povjerili svoju ljubav. Kako je tu ujedno i Školski botanički vrt publika bi prije predstave imala i obilazak kaštelanskog ukrasnog raslinja uz stručnog vodiča.

Večer antologijskog izbora «Najljepših ljubavnih pjesama svijeta», iz poezije od takozvane «Pjesme nad pjesmama» u Bibliji, pa kroz stoljeća do najpoznatijih svjetskih pjesnika XX. stoljeća, a u izvedbi dvojice profesionalnih recitatora ili lokalnih amatera-recitatora Gradskog amaterskog kazališta Kaštela.

Perivoj ljubavi Dobrile Vitturi. Imamo najljepši kaštelanski dvorac Vitturi iz 1487. godine, u kojemu se 200 godina poslije njegove gradnje dogodila 1687. ljubavna tragedija Miljenka i Dobrile; imamo istočno od dvorca i Perivoj Vitturi iz polovice XIX. stoljeća kojeg je zasadio tadašnji poljoprivredni stručnjak Radoš Michieli-Vitturi na površini od 8750 četvornih metara, u kojemu su bile, osim mediteranskog raslinja i mnoge umjetničke skulpture, a svoje tragično devastiranje je park doživio 100 godina poslije, ali je ipak proglašen zaštićenim spomenikom kulture i prirode već 50 godina. Međutim, ne znamo sve to danas objediniti, osmisliti, urediti i prezentirati kao spomeničku vrijednost i turistički „brend“. Ne znamo da je legenda o Miljenku i Dobrili započela u tadašnjem poljoprivrednom vrtu, a kasnijem parku, jer su se već kao djeca igrali u njemu, tada prepunom voća i povrća sa tri nepresušna bunara položena u dijagonali sjeveroistok − jugozapad. I ne uviđajući upravo njihovo djetinje prijateljstvo, koje je i posredstvom ovoga vrta preraslo u njihovu mladenačku ljubav, jer su u njemu često boravili, Muzej grada Kaštela organizirajući prvu i drugu skulptorsku ljetnu koloniju „More“ u Kaštelima, ne uzima perivoj Vitturi kao tematsku cjelinu za autohtoni i autentični kaštelanski „brend“ o Miljenku i Dobrili, nego neinventivno tijekom dva protekla „Kaštelanska kulturna ljeta“, uzima dva druga parka za neutralnu i uopćenu skulptorsku temu „More“, kao „najslobodniju i najširu“, misleći da je more, ne samo u Kaštelanskom zaljevu, nego i drugdje, šire i dublje od ljudske ljubavi i čovjekove ljubavne sreće ili tragičnosti. Ili je to bilo iz banalnih razloga samo da se ukaže kako i Kaštelanski zaljev ipak ima more, umjesto bogomdane ljubavne priče. Stoga je trebalo organizirati skulptorsku koloniju koja bi stvarala djela na temu ljubavi u simbolici legende o Miljenku i Dobrili, pa da dio tih i takvih najboljih djela po nekom stručnom kriteriju i ostanu u tom parku Vitturi (ali ne sva) kao jedinstvena motivska umjetnička galerija skulptura na otvorenome. A to bi se zbog legende i parka moglo nazvati „Perivoj ljubavi Dobrile Vitturi“, što bi postalo originalan i trajan kuriozitet za turiste kao kaštelanski kulturni „brend“. A ovako Muzej od kaštelanskih parkova stvara skladište skulptura koje mora postaviti jer su darovane, a darovateljima bez natječaja i kriterija se daju besplatno najatraktivniji javni gradski prostori za njihovu bilokakvu skulpturu, umjesto da im se mora ograničiti ta „inflacija skulptura“, jer svaki javni gradski prostor u koji se umjetnički intervenira morao bi biti opremljen osmišljenom skulpturom za taj prostor, ili sam prostor „bira“ skulpturu, inače postaje „javno kulturno skladište kamenja“. Zar bi „Biblijski vrt“ i „Školski botanički vrt“ kao obični zasađeni parkovi bili kome zanimljivi da nisu motivski osmišljeni Biblijom ili ciljanim odabirom botaničkih vrsta mediteranskih biljaka?

Skraćena ljubavna drama „Romeo i Julija“ W. Shakespearea i pojedine dionice istoimenog baleta S. Prokofjeva u izvedbi dvoje profesionalnih glumaca i više baletana HNK iz Splita. Za ovu izvedbu bi most ispred dvorca Vitturi trebao biti improvizirano i privremeno proširen, a smanjeni orkestar smješten u rovu kod mosta.
piše: Neven Bućan

31. prosinca za Silvestarsku noć (i Novu godinu) u Kaštel Lukšiću priređivati na trgu Brce, u dvorcu Vitturi i na Portu središnji «Kaštelanski doček Nove godine» sa estradnim i klapskim pjevačima i plesnom zabavom cijelu noć na otvorenome trgu i mostu ispred dvorca Vitturi. Za ponoćku prirediti medijski vatromet u Portu s južne strane dvorca Vitturi uz natjecanje u atraktivnom kratkotrajnome zimskom plivanju za „Memorijalni plivački trofej Veljka Rogošića“, i njemu u čast (rođenom 1941. i umrlom 2012, godine u Kaštel Lukšiću). Bilo bi zanimljivo u dvorcu Vitturi prirediti izložbu iz kolekcije njegovih brojnih domaćih i svjetskih plivačkih nagrada, pokala i medalja. Tijekom te večeri bi moglo biti priređeno u dvorcu Vitturi i natjecanje mladih bračnih parova koji su se vjenčali tijekom upravo protekle godine u gradovima na obalama Kaštelanskog zaljeva: Trogiru, Kaštelima, Solinu i Splitu, a natjecali bi se za titulu prošlogodišnjeg para kao «Najljepši Miljenko i Dobrila», a u čast te poznate ljubavne legende iz XVII. stoljeća.

1. siječnja, na dan Nove godine bi pobjednički bračni par kao Miljenko i Dobrila iz Silvestarske noći svečanog ispraćaja Stare godine (formalno) ponovio svoje prošlogodišnje vjenčanje, ali sada u plemićkim srednjovjekovnim kostimima i ceremonijalno radi novogodišnjeg javnog spektakla kao srednjovjekovni kaštelanski plemići i ljubavnici iz 1687. godine i u svatovskoj ophodnji gostiju i mještana bi obišli povijesna mjesta i objekte za koje je vezana ta stara ljubavna legenda pravog Miljenka i Dobrile u Kaštel Lukšiću, uključujući i staru crkvu Gospe od Uznesenja iz 1530. godine, u kojoj su se oni doista i vjenčali. a sad bi to improvizirano mladi bračni par pobjednika ponovio. Od Grada Kaštela bi dobili na ukrašenoj pergameni „Kaštelansku povelju ljubavi“, od gradonačelnika vrijedan prsten s ugraviranom posvetom „Miljenko i Dobrila“ (odgovarajuće godine), a od Turističke zajednice grada lentu pobjednika i statuetu „Miljenko i Dobrila“. Sve to povodom Nove godine i u čast kaštelanskih ljubavnika.

14. veljače na Valentinovo predlažemo da se u Kaštelima realizira scenarij ljubavnog turističkog kurioziteta za hrvatsko i svjetsko obilježavanje sve popularnijeg dana sv. Valentina (Valentinovo) ili Dana zaljubljenih i to svake godine na 14. veljače. Ovaj scenarij predviđa trodnevno organiziranje medijske «Smotre amaterski snimljenih spotova najzanimljivijih motivskih vjenčanja u neobičnim ambijentima i situacijama» u Hrvatskoj (možda i u svijetu?) iz svake prethodne godine (npr. 2013.), koje bi akteri vlastitih vjenčanja slali „mailovima“ (i na druge načine) na raspisani natječaj Turističke zajednice Hrvatske i Turističke zajednice grada Kaštela, po određenim propisima natjecanja i to najkasnije do 15. siječnja naredne godine (npr.2014.) Te snimljene spotove njihovih neobičnih motivskih vjenčanja bi, nakon nužne prethodne selekcije (HTZ, TZK i nekog TV-studija) i svođenja na 14 finalnih spotova (simboličan broj po datumu Valentinova ili samo na 3 radi prikladnosti) prikazala eventualno u svom zabavnom programu neka TV-kuća. Internetskim glasovanjem televizijskih gledalaca (ili na neki drugi način) i javnom reprodukcijom uživo u Kaštel Lukšiću pred neposrednom glasačkom publikom u Domu kulture prigodom proslave Valentinova, proglasili bi se pobjednici najzanimljivijih (motivski neobičnih) spotova njihovih vjenčanja snimljenih u raznim prirodnim ili maštovito osmišljenim ambijentima. Za prezentiranje Kaštelanske rivijere osnovati Agenciju za priređivanje motivskih vjenčanja tijekom cijele godine i smjestiti je u dvorac Vitturi (prizemna prostorija bivše banke). Pobjednici bi dobili tri vrijedne sponzorske nagrade (ljetovanje, vrijedne nakite ili novčane iznose), Samo jedan bračni par bi dobio prvu nagradu, koji bi nakon toga ceremonijalno morao obaviti ponovljeno svoje (vjersko/ili građansko) vjenčanje u Kaštel Lukšiću, plemićki kostimirani kao Miljenko i Dobrila iz 1687. u istoj crkvi sagrađenoj 1530. godine. Stoga bi organizator ovakvog godišnjeg natjecanja (osim HTZ i nekog TV-studija) bio i Grad Kaštela sa Turističkom zajednicom zbog popularizacije naše vrlo lijepe i turistički atraktivne srednjovjekovne ljubavne legende Miljenka i Dobrile, jedinstvene na hrvatskoj obali Jadrana, a koja bi poslužila zbog svog motiva, ambijenta i ovakve kulturno popularne manifestacije i u propagandne svrhe kaštelanskog i dalmatinskog turizma. Gradonačelnik Kaštela sa suprugom u kaštelanskoj narodnoj nošnji bi im na vjenčanju u Kaštel Lukšiću bili kumovi i poklonili bi im prstenje s ugraviranim: „Miljenko i Dobrila ─ Valentinovo (odgovarajuće godine). A pobjednici ovog natjecanja spotova neobičnih motivskih vjenčanja (tri bračna para) svojom osobnom prisutnošću posjetili bi crkvicu sv. Ivana i grob kaštelanskih srednjovjekovnih ljubavnika i iz pijeteta položili im bukete cvijeća. Tada bi im Grad Kaštela na priređenom svečanom kulturno-umjetničkom programu u Domu kulture u Lukšiću dodijelio „Kaštelansku povelju ljubavi“ i pirsku gozbu kaštelanskih jela, pića i slastica u dvorištu Dobrilina dvorca Vitturi ili Miljenkova kaštela na Rušincu. Mislimo da bi se to svestrano medijski popratilo kod nas u Hrvatskoj, a možda i šire?!

24. (?) veljače na Poklade (točnije utorak pokladni) podržavati tradicionalni «Kaštelanski krnjeval» s povorkom maškara i motoriziranih karnevalskih eksponata s početkom od Kaštel Sućurca. Kada se iz jutra na rivi u Sućurcu ispred Upravne zgrade Grada Kaštela okupe svi prethodno prijavljeni sudionici karnevalskog defilea. Uprava grada i karnevalske udruge bi za njih u 10 sati priredili marendu od «šporki makaruni na vreteno». U 11 sati gradonačelnik sa bine ispred južne strane zgrade održao bi kraći govor u pohvalu maškarama poredanim u defileu na cesti, a zatim Glavnom Maškaduru predao simbolični «Ključ grada Kaštela» na upravljanje kaštelanskim maškarama za čitav taj dan do večernjeg spaljivanja Krnje. Gradonačelnik im potom zaželi dobru zabavu i sretan put dugačak 18 kilometara kroz sedam mjesta grada Kaštela (Sućurac – Štafilić) do lukobrana u Kaštel Starome, gdje je i započeo najstariji kaštelanski karneval s organiziranim maškarama od 1895. godine. Cijeli ovaj put karnevalske povorke od polazišta u Kaštel Sućurcu kroz sva kaštelanska mjesta uz more do odredišta karnevalske završnice u Kaštel Starome trebalo bi se pratiti prijenosom uživo preko Radio-Kaštela i snimkom nekog lokalnog TV-studija, kako bi mještani i gosti znali kada će očekivani Krnje stići i u njihovo mjesto. Nakon završetka tog defilea ekipnih karnevalskih eksponata, individualnih maškara i čitanja aktualnih satiričnih tekstova, komisija bi od svih šala proglašavala za najuspjelije po jednu duhovitost iz svake od tri spomenute humoristične kategorije ove maškarade. Zatim bi se Krnje osudio za sve što je lošega napravio za grad Kaštela, a gradonačelniku bi se vratio simbolični «Ključ grada» i nad Krnjom izvrši egzekucija spaljivanjem na mulu u Kaštel Starome. Ostala kaštelanska mjesta bi svoga krnju zapalila u svojim mjestima na povratku njihovi sudionika zajedničke karnevalske povorke. Pokladnu noć maškare bi provedu na maskenbalu u hotelu «Resnik» ili nekom drugom mjestu. Svake godine bi se izradili bedževi sa jednim likom Krnje iz te godine i s natpisom: Kaštelanski krnjeval (tekuće godine)

4. ožujka, na datum potpisivanja Darovnice kneza Trpimira u Bijaćima 852. godine (ako bi i dalje taj datum ostao kao Dan grada Kaštela) održati svečanost i otvoriti „Galeriju poznatih Kaštelana“ (u zapadnom prizemlju dvorišta Vitturi, umjesto knjižnice), kao cjelogodišnju galeriju slikovnog, tekstualnog i filmskog (DVD) prezentiranja turistima najvažnijih povijesnih lokaliteta u Kaštelanskom zaljevu, na hrvatskom i stranim jezicima. Zatim bi se kao stalni izložbeni postav slikovno i pisano prezentiralo najpoznatije ličnosti iz milenijskog života na području Kaštelanskog zaljeva, počevši od starohrvatskog Putalja i kneza Mislava i u Bijaćima kneza Trpimira kao državotvoraca Dalmatinske Hrvatske u IX. stoljeću (dux croatorum). Postanak i stoljetni razvoj Kaštela bi se prezentirao preko, na primjer: ličnosti kontea, vojskovođe i književnika Koriolana Ćipika, prvog osnivača Kaštela i graditelja dvorca u današnjem Kaštel Starome 1476. godine i ličnosti ostalih graditelja i osnivača kaštelanskih mjesta, pa zatim preko prosvjetitelja kontea Radoša Vitturija (park Vitturi i Agrarna akademija), pisca romana „Miljenko i Dobrila“ (koji je u Kaštelima imao imanje), učitelja Bartula Matijace (prvi hrvatski prijevod romana „Miljenko i Dobrila“) do suvremenih poznatih ljudi, na primjer u turizmu dr. Šoulavy prvi pansion i plaža) i dr. Kamber (hotel „Palace“), iz umjetnosti Marin Studin kipar, Ivo Ćipiko književnik, Mate Beretin romanopisac, Tomislav Antunović i Ivo Cvitić pjesnici, kaštelanski kroničari Ivan Carev, Janko Pera, don Frane Ivasović, povjesničari dr. Vjeko Omašić i don Frane Bego, iz sporta među prvim „Hajdukovim“ nogometašima Janko Rodin i svjetski prvak u plivačkom maratonu Veljko Rogošić, te i drugi poznati Kaštelani, koji bi se prezentirali po kriterijima odgovarajućih prijedloga i stručne komisije na gradskom nivou. (Zato ovdje spomenuta prezimena nisu nepromjenjiva, niti znači da nespomenuti ne bi mogli biti). Taj dan bi se na tom mjestu mogao održati i godišnji skup svih živih dosadašnjih nosilaca Nagrade grada Kaštela za životno djelo do tekuće godine. A za potrebe dramskih i uopće scenskih izvedaba na zapadu dvorišta Vitturi trebalo bi prirediti pomoćne prostore u današnjoj Suvenirnici, a nju premjestiti u novu prostoriju Turističke zajednice sa Muzejom kaštelanskog turizma u istočnom prizemlju. Sve ovo poduzeti da bi se najatraktivniji povijesni objekt dvorac Vitturi, sa svojom središnjom pozicijom u povijesnoj jezgri K. Lukšića, grada Kaštela i Kaštelanskog zaljeva, sadržajima oživio (posebno u prizemlju) za spontana cjelodnevna turistička posjećivanja i događanja praktična za turiste, dok se za Turističku zajednicu na katu, uopće i ne zna da postoji za turiste i da bi im se tu mogla i trebala pružiti potrebna turistička informacija.

23. travnja milenijska obljetnica prvog starohrvatskog sela Sućurca podno Putalja od 839. godine, odnosno od kako je povijesni starohrvatski knez Mislav obnovio crkvu Sveti Juraj, od kojeg je imena jezičnom pretvorbom Sutjuraj nastao konačni naziv Sućurac. A Sućurac je ujedno i jedino starohrvatsko potkozjačko selo staro više od 1170 godina, koje je svoje starohrvatsko ime u kontinuitetu prenijelo krajem XV. i početkom XVI. stoljeća uz more, kada je nastajalo novo priobalno selo i nazvalo se Kaštel Sućurac. Ova milenijska obljetnica održavala bi se svake godine na Blagdan sv. Jurja dana 23. travnja kod crkve pod Kozjakom na Putalju, sa crkvenim bogoslužjem i svjetovnim ceremonijama pjevanja i izvedbom dramoleta «Putalj kneza Mislava». Na kraju svetkovine za uzvanike i posjetioce priredilo bi se čašćenje starohrvatskim domjenkom u obližnjem planinarskom domu „Putalj“ društva «Kozjak». Ako se ne bi prihvatilo da se sve ovo što je predviđeno za 23. travnja izvede na blagdan Svetoga Jurja, zbog istovremenog crkvenog blagdana, onda 7. listopada na Dan samostalnosti Hrvatske, na Putalju u Sućurcu prirediti sve navedeno i to opet u čast kneza Mislava iz 839. godine ili više od 1170 godina Sućurca, što bi trebala biti svečanost u organizaciji Grada Kaštela.

1.i 30. svibnja «Početna (i završna) fešta od berbe kaštelanski trišanj» u Kaštel Lukšiću. Priređivati je svake godine u čast čuvenih kaštelanskih trešanja, kao prvog proljetnog voća u Hrvatskoj. Turistička zajednica grada Kaštela trebala bi organizirati besplatnu berbu trešanja za sve turiste koji se tih dana (1. i 30. svibnja) nalaze u hotelima, pansionima, odmaralištima, kampovima ili privatnom smještaju na području Kaštelanske rivijere. To bi se odvijalo u jednom zakupljenom trešnjiku (ili od grada Kaštela kupljenom zemljištu sa zasađenim stablima trešanja najranije sorte „gomiliške“ i najkasnije «srcoliki hrušt») na potkozjačkoj padini starohrvatskog sela Ostroga, kod srednjovjekovne crkvice sv. Lovre. Tako organizirati prijepodnevnu besplatnu berbu trešanja za turiste, koji bi sami brali i ponijeli po par kilograma za sebe, a nakon berbe kod spomenute crkvice bi Gradsko amatersko kazalište Kaštela moglo izvesti kostimirani povijesni dramolet «Ostrog na razmeđi Splita i Trogira», o ratu tih gradova protiv ostroških Hrvata u XIII. stoljeću (1226. godine). Zatim na obližnjem «Andromakovom toru» prirediti starohrvatski ručak s mesom na žaru ili ražnju uz odgovarajuće priloge, što bi bilo sponzorirano od ugostitelja kod kojih borave ti turisti. Dolazak u brdo do «Andromakova tora» bi se mogao organizirati dvojako: starohrvatskom karavanom na unajmljenim magarcima s polazištem od osnovne škole «Ostrog» u Lukšiću po prvom drevnom strateškom putu za prijelaz brda Biranj prema Zagori, ili automobilima preko Kaštel Kambelovca do spomenutog tora u Katinici. Na večer tih dana (1.i 30. svibnja) u dvorištu Dobrilina dvorca Vitturi za pridošlice prirediti degustacijsku izložbu svježih kaštelanskih trešanja i od njih napravljenih marmelada, džemova, sokova, kompota, torti, kolača i drugih slastica, koje bi natjecateljski napravile kaštelanske domaćice i izložile ih za komisijsko nagrađivanje. Sve to bi se odvijalo u dvorištu Vitturija uz dalmatinsku klapsku pjesmu, mandolinski trio i izvođače narodnih plesova u kaštelanskim nošnjama. Za sve godišnje ovakve početne i završe «Fešte od berbe kaštelanski trišanj» napravili bi se okrugli bedževi kao suveniri sa slikom dvaju crvenih plodova i jednim listom i natpisom: Kaštelanske trešnje – berba (tekuće godine).

15. svibnja «Praznik cvijeća» uz tradicionalnu cvjetnu izložbu, što se do sada održavalo u dvorcu Vitturi, a i ubuduće bi trebalo tu istu cvjetnu izložbu organizirati svake godine u drugom kaštelanskom mjestu, u starom kaštelu, dvorcu, kuli ili starom povijesnom trgu, kao i provesti natjecanja građana Kaštela za najljepše privatne vrtove, dvorišta i balkone u gradu Kaštela. To priređivati kao višednevni «Pozdrav proljeću i mladosti» uz najavljivanje nastupajuće turističke sezone. U potkozjačkim starohrvatskim selima na milenijski povijesnim lokalitetima, izletnički u brdu za lijepa vremena, ili na (eventualnoj) ljetnoj pozornici u dvorištu kaštela Rušinac, ili na ljetnoj kamenoj pozornici OŠ «Ostrog» u Kaštel Lukšiću  provoditi već postojeća natjecanja kaštelanske školske djece iz programa «Lindrano» za mlade, te da Gradsko amatersko kazalište Kaštela izvodi dramolete iz milenijske starohrvatske povijesti: na Putalju «Putalj kneza Mislava»; u Kozici «Sukob benediktinki i težaka u Kozici»; u Lažanima «Tursko osvajanje kule u Lažanima»; u Ostrogu «Ostrog na razmeđi Splita i Trogira»; u Radunu «Galijoti za venecijansku galiju»; u Špiljanu «Biblijska arka u vrtu Stomorija» i u Bijaćima «Darovnica kneza Trpimira». Sve to se može izvesti i na jednom mjestu: na (eventualnoj) ljetnoj pozornici u kaštelu Rušinac ili ljetnoj pozornici škole «Ostrog». Priređivati i čašćenja sudionika tradicionalnim starohrvatskim pučkim domjenkom.

24. lipnja Dan sv. Ivana na Birnju, najstarijeg kaštelanskog milenijskog svetišta i izletišta iz X. stoljeća (ili najkasnije iz XIII. stoljeća). Razviti ga u cjelodnevno suvremeno turističko izletište najljepšeg brdskog vidikovca nad Kaštelanskim zaljevom sa asfaltiranim kolnim prilazima po sjevernom hrbtu brda Biranj, od prijevoja Malačka sa zapada, autoceste «Dalmatine» kod prijelaza Vučevica sa sjevera i s juga kroz budući tunel „Kozjak“ za Kaštela iznad K. Kambelovca. Ako bi bilo prikladnije onda ići na rješenje sa postavljanjem uspinjače od Željezničke stanice u Kaštel Starome do „krune“ Birnja. Kako je svojedobno bila ideja u Kaštel Lukšiću da se na brdski vidikovac postavi poveći kip nekom svecu koji bi vjernički simbolizirao Kaštela i bio vidljiv nad Kaštelanskim zaljevom, u tom slučaju bi bilo najsvrhovitije radi vjernika i stanovnika da kip bude posvećen sv. Ivanu Krstitelju, kojemu je od Splita do Trogira (u arealu Kaštelanskog zaljeva) posvećeno dvadesetak crkava, a i stari Kaštelani su se najčešće zvali Ivan. Na sjevernoj padini Birnja napraviti terene za natjecanja u starohrvatskim ruralnim igrama u raznim tjelesnim vještinama i pomagalima kao: s kamenjem, drvom, konopom, kopljima, strijelama, skokovima u vis i dalj, hrvanju, penjanjem itd. Igranje starih kola u najstarijoj starohrvatskoj nošnji. Dramski glumci Gradskog amaterskog kazališta Kaštela bi izveli tradicijsku satiričnu komediju «Biranje seoskog kralja na Birnju». Dakle: svetištem, hodočašćem i misom bi se privuklo vjernike, a ostalim atraktivnostima turiste i izletnike s obala Kaštelanskog zaljeva, tj. gradova: Trogira, Kaštela, Solina i Splita, područja sa ukupno oko 400 tisuća stanovnika. Sve to bi se odvijalo uz tradicionalno starohrvatsko čašćenje. To bi bilo i kao pred praznik povodom Dana državnosti Hrvatske.

25. lipnja na sami praznik Dana državnosti Hrvatske organizirati 18-kilometarski planinarski ophod „Putom hrvatske državnosti“ kroz Kaštelansko polje od povijesnog Putalja u Kaštel Sućurcu do povijesnih Bijaća u Kaštel Štafiliću. U Bijaćima u Donjokaštelanskom polju, uz darivanje «Povelje kneza Trpimira i grada Kaštela» zaslužnim suradnicima grada Kaštela iz Splitsko-dalmatinske županije, čitave Hrvatske i inozemstva, te uz izvedbu drame «Darovnica kneza Trpimira» ispred arheoloških ostataka crkve sv. Marte u Bijaćima iz IX. stoljeća, obilježiti uz svečanost Grada Kaštela taj veliki praznik hrvatske državnosti. A starohrvatsku darovnicu je, kao što znamo i slavimo, knez Trpimir potpisao 852. godine (ili već staru više od 1150 godina u prijepisima) kao vladar Dalmatinske Hrvatske, pa s ponosom ističemo kako su: Bijaći „kolijevka“ države Hrvatske, Trpimirova darovnica je prva krštenica imena Hrvat i spominje kraljevstvo Hrvata (regnum croatorum). Na kraju svečanosti bi se priredio starohrvatski pučki domjenak u (eventualno zasađenom) «Spomen-parku kneza Trpimira» u Bijaćima uokolo crkvice i sa izloženim replikama povijesnih kamenih ulomaka iz vremena Dalmatinske Hrvatske u IX. stoljeću.

26. lipnja svečano otvaranje „Memorijalnog muzeja Miljenka i Dobrile“. kojeg bi trebalo osnovati makar kao tromjesečni ljetni muzej kaštelanskih ljubavnika u crkvici sv. Ivana na Rušincu, gdje im je grob s pločom i starim natpisom „Pokoj ljubovnikom“, a opremiti ga još sa eksponatima: maketom Lukšića iz XVII. st., narodnim nošnjama i plemićkim kostimima, iz tog vremena, starim izdanjima romana i drama o ljubavnicima s dokumentima o prezentiranju njihove ljubavne legende i novim tiskanim izdanjem romana „Miljenko i Dobrila“(po mogućnosti prevedenim i na stranim jezicima), koji bi se tu sa suvenirima i razglednicama prodavao ili davao na posudbu čitanja turistima (uz kauciju).

5. srpnja «Sučuraćka ribarska fešta». U Kaštel Sućurcu na Gojaći svako kaštelansko mjesto bi imalo po jednu ekipu takmičara od ribara i ribičkih udruga iz svih sedam Kaštela. Pripremilo bi se pet tradicionalnih ribljih jela: na gradele, frigano u ulju, brujet, lešo i marinirano. To bi nudili turistima i domaćinima za degustaciju, što bi komisija bodovala i proglašavala koje je od toga najbolje jelo u pojedinoj kategoriji. Na ribarskoj fešti bi se točilo vino od nagrađenih vinogradara protekle godine iz svih Kaštela i nudilo se na degustaciju turistima i domaćinima. Za natjecatelje i i ribolovne udruge izradila bi se Priznanja, koja bi se dodjeljivala ekipnim i pojedinačnim pobjednicima iz Gornjih i Donjih Kaštela na temelju bodovanja te pripremljene hrane od ribe.

6. srpnja „Donjokaštelanska lovačka fešta». U Kaštel Starome bi lovci iz svih Kaštela po ekipama lovačkih udruga tradicionalno priređivali raznu divljač, takmičarski na razne načine, što bi nudili turistima i domaćinima na degustaciju, a komisija bi ih bodovala i od toga proglašavala najbolje u pojedinim kategorijama. I na lovačkoj fešti bi se točilo vino od nagrađenih vinogradara protekle godine iz svih Kaštela i nudilo se na degustaciju turistima i domaćinima. Potrošači tih jela bi bodovali najbolje pripremljenu hranu od divljači.

21. srpnja „Memorijalni Rogošićev trofejni plivački maraton Kaštel Lukšić – Slatine“. u čast rođendana slavnoga maratonca. Kako je svjetski prvak u plivačkom maratonu Veljko Rogošić još kao školsko dijete od 8 godina 1948. samoinicijativno preplivao Kaštelanski zaljev na 6,5 kilometara dugoj stazi od rodnog mu Kaštel Lukšića do Slatina i još toliko natrag (13 km), na Rogošićev rođendan 21. srpnja svake godine bi trebalo na nivou Grada Kaštela organizirati dvostruki plivački spomen-maratona: za mlađi uzrast poprečni maraton od Lukšića do Slatina i natrag (2×6,5 =13 km) i jednokratni uzdužni za stariji uzrast od Vranjica do Divulja (18 km), koji bi se križali ispred luke u Kaštel Lukšiću, u polovici Kaštelanskog zaljeva, a koji bi nosili Veljkovo ime. Ovi memorijalni maratoni bi se održali istoga dana i istodobno i ne bi smjeli biti isključivo lokalni, jer i Kaštelanski zaljev nije samo kaštelanski nogo i splitski, solinski i trogirski. Na ovi datum i na ovim stazama tradicionalno treba održavati svake godine dvostruko natjecanje kaštelanskih mladića i djevojaka u plivačkom maratonu. Prema Slatinama bi startali sa Velikog mula u Lukšiću pod brojevima a prema Divuljama iz Vranjica. Svi bi natjecatelj imali u svojoj pratnji po jedan čamac na vesla, u kojem bi bio po jedan povjerenik natjecanja sa osobom za medicinsku pomoć, hranu i piće. Ove kaštelanske maratonske staze K. Lukšić – Slatine i Vranjic – Divulje imaju i svoju tradiciju, koju je zabilježio još dr. Šoulavy, kada je prvi put to preplivao gost u njegovom pansionu, češki turist Rudi Pohlreich iz Praga, dana 18. srpnja 1923. godine. Sa plaže dr. Šoulavyja „ otplivao je u 9,30 sati na otok Ćiovo“, zabilježio je dr. Šoulavy, a doplivao u 13 sati ili nakon 4,30 sati plivanja u oba smjera. Kao dokaz istinitosti poveo je sa sobom jedan čamac i veslača za kontrolu. Sljedeće godine, 25. svibnja 1924. i drugi češki turist Milan Seelich iz Holešova u Moravskoj, također gost „Pansiona dr. Šoulavy“, otplivao je na Ćiovo u 7,30 sati i stigao u 10,15 sati. Kontrolirao ga je u čamcu ribar Ivan Carev iz Kaštel Kambelovca. Dr. Šoulavy je za ovog maratonca dopisao: „Naš moreplovac je star 45 godina, a težak je 100 kg“.

15. lipnja do 15. rujna višestoljetna obljetnica legende Miljenka i Dobrile iz 1687. (stvarna godina smrti kontea Frane Vitturija, Dobrilina oca (alias konte Radoslav), a time i istovremene pogibije Dobrilina muža Miljenka Rušinića. Obilježavalo bi se samostalno svake godine ljeti kao «Dani Miljenka i Dobrile  kaštelanski pučki festival ljubavi» na trgu Brce u Kaštel Lukšiću tijekom srpnja i kolovoza (ili čak tri ljetna mjeseca) kroz 45 raznih kulturno-umjetničkih izvedbi (neke i reprizirane). Na početku i na kraju festivala priredio bi se ceremonijalni kostimirani obilazak povijesnih objekata ove ljubavne legende (uz improvizirano vjenčanje i kostimirane svatove Miljenka i Dobrile) i čašćenje tradicionalnim kaštelanskim pučkim pirskim domjenkom. Čitav program festivala bi se realizirao etapno u više godina i ostao bi trajno na repertoaru svakog ljeta, prvenstveno radi uvijek novih turista. Za svaku godinu trebalo bi kao suvenir napraviti okrugli bedž s likom Miljenka i Dobrile i natpisom: «Dani Miljenka i Dobrile 201?» – Kaštelanski pučki festival ljubavi. Za ovo podići i figurativni brončani spomenik Miljenku i Dobrili u parku zapadno od dvorca Vitturi.

16. kolovoza Dan grada Kaštela (eventualno kao novi datum) ili samo kao Dan višestoljetnog postanka prvog kaštela od 1476. godine u Kaštel Starome, izgrađenog od osnivača Kaštela, zaslužnog vojskovođe, književnika i humaniste, trogirskog plemića Koriolana Ćipika. Ako bi se prihvatila ova promjena datuma sadašnjeg «Dana grada Kaštela» od 4. ožujka na 16. kolovoza, ostala bi sva uobičajena dosadašnja godišnja nagrađivanja zaslužnih Kaštelana spomen-diplomama ili za životno djelo (ponovo izrađenim i boljim amblemom grada kao «Kaštelanski kašteli») i prezentiralo se ljeti na otvorenom ambijentu Brca u Kaštel Starome za veći broj građana Kaštela i njihovih turista. Obavilo bi se i svečano polaganje vijenca na (eventualnu) spomen-ploču osnivaču Kaštela na Ćipikovom kaštelu, a zatim bi se izvela i drama «Galija Koriolana Ćipika» na Brcu ispred tog prvog kaštela u izvedbi Gradskog amaterskog kazališta i uz staro kaštelansko čašćenje delicijama. Izraditi svake godine kao suvenir okrugli bedž sa slikom (crtežom) kaštela Koriolana Ćipika i natpisom: «Dan grada Kaštela» (odgovarajuće godine)  16. kolovoza – Prvi kaštel Ćipiko u K. Starome.

18. kolovoza „Svekaštelanska ribarska i lovačka fešta“ u Kaštel Kambelovcu kao najprofesionalnijem ribarskom i pomoračkom mjetu u Gradu Kaštela. Ostali zajednički uvjeti kao i u točkama br. 5 i 6 ovog programa, s tim što bi ovdje vršili degustaciju i ocjenjivanje pojedinih ribljih ili lovačkih specijaliteta dva stručna žirija i proglašavali bi pobjednička jela .

20. do 25. kolovoza popodnevni «Kaštelanski turnir sportova na moru» u rivalstvu reprezentacija Gornjih Kaštela i Donjih Kaštela. Prvog dana u Sućurcu vaterpolo utakmica, drugog dana u Kambelovcu regata veslača i trećeg dana u Gomilici natjecanje plivača. Četvrtog dana u Lukšiću uzvratna vaterpolo utakmica, petog dana u Starome regata veslača i trećeg dana u Novome-Štafiliću natjecanje plivača. Izraditi Priznanja za dodjelu ekipnim i pojedinačnim pobjednicima ovog godišnjeg kaštelanskog natjecanja u sportovima na moru, ili još bolje da to budu ljetna sportska natjecanja za «Memorijalni trofejni pehar V. Rogošića, kaštelanskog proslavljenog svjetskog rekordera i prvaka u plivačkom maratonu.

1.do 7. rujna smotra «Sedam dana postanka sedam višestoljetnih kaštelanskih kaštela» tijekom sedam dana s dramama i dramoletima po redoslijedu postanka: K. Staroga, K. Kambelovca, K. Lukšića, K. Sućurca, K. Štafilića, K. Novoga i K. Gomilice sa dramoletima: «Galija Koriolana Ćipika», «Kaštel Cambi i Piškera», «Dvorac brače Vitturi», «Nadbiskupova palača u K. Sućurcu», «Grozd plemića Štafilića», «Nova Ćipikova kula» i «Opatičin kaštel na otočiću». Ovaj dramski program uz informativni uvod pojedinačno izvoditi sedam večeri na mostu ispred dvorca Vitturi u Kaštel Lukšiću na Brcu uz čašćenja s pučkim domjenkom iz neke specifične kulinarske tradicije i u organizaciji svakog od tih prezentiranih mjesta. Ako se pojedina kaštelanska mjesta žele samostalno prezentirati mogli bi izvoditi navedene drame i dramolete u svakom od tih mjesta ispred njihovih kula i dvoraca u izvedbama Gradskog amaterskog kazališta Kaštela.

27. rujna, na Svjetski dan turizma, koji se u svijetu obilježava od 1970. godine, obilježiti i (eventualni) Dan turizma grada Kaštela i to svake godine u čast prvog stacionarnog «Pansiona dr. Šoulavy», osnovanog 1909. godine na Kaštelanskoj rivijeri. Trebalo bi da se uredi park-plaža ispred zgrade bivšeg pansiona sa postavljanjem spomen ploče na njoj (umjesto mizerne i netočne „Info-table“) i postavljanjem postojeće biste dr. Šoulavyja u tom spomeničkom kompleksu vlasništva Grada Kaštela. Prihvati li se navedena godina i datum ujedno i za Dan turizma grada Kaštela, onda bi svake godine tim povodom na 27. rujna trebalo priređivati središnju kaštelansku svečanost u Kaštel Lukšiću i to ispred zgrade ili u bivšoj zgradi pansiona (sada «Villa Šoulavy»), te svečanim polaganjem vijenaca na bistu i spomen-ploču osnivača stacionarnog turizma dr. Henrika Šoulavy-a i redovito pozivati gradonačelnika njegovog rodnog mjesta Sušice u Češkoj kao pobratima s Kaštelima. Zatim bi se izlagao kraći pregled povijesti kaštelanskog turizma i ilustriralo se priređivanjem foto-izložbe i s dokumentacijom tog prvog pansiona. Izvijestilo bi se uzvanike i medije o rezultatima upravo protekle turističke sezone na Kaštelanskoj rivijeri, te možda izveo dramolet «Pansion dr. Šoulavy-a» (u Domu kulture). Za uzvanike iz turističkih agencija, turističke novinare, ugostitelje i hotelijere Kaštela priredilo bi se čašćenje starim kaštelanskim pučkim specijalitetima u znak završetka protekle sezone s najavom priprema i objavom uvjeta za slijedeću turističku sezonu i prezentiralo njezinu propagandu.

7. listopada na Dan samostalnosti Hrvatske, na Putalju u Sućurcu prirediti u čast kneza Mislava iz 839. godine i njegove pobjede nad gusarima Saracenima, te kasnije pobjede kneza Trpimira nad Bizantincima u Bijaćima za neovisnost Dalmatinske Hrvatske i do našeg Domovinskog rata kao Dan kaštelanskih ratnika, ili na taj dan proslaviti više od 1170 godina Sućurca, što bi trebala biti svečanost u organizaciji Grada Kaštela.

Jedna kap u moru može biti nezapažena, može ne značiti ništa „u moru kapi“, ali kada je riječ o umjetnosti onda i sama jedna kap postaje simbol, kojeg je hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić pišući u svojoj antologijskoj pjesmi „Slap“ izrazio slijedećim stihom: „Teče i teče, teče jedan slap; što u njem znači moja mala kap? (…) Taj san u slapu da bi mogo sjati i moja kaplja pomaže ga tkati“. Primijenjeno na ovogodišnju kiparsku koloniju pod tematskim naslovom „More“ u okviru „Kaštelanskog kulturnog ljeta 2012.“, kipar Domagoj Pavić je izradio „okamenjenu“ morsku kap i dao joj taj naziv, vjerojatno tematski inspiriran jednom kapi koja se nalazi u „moru“ mora kao jedinka, kao „subjekt“ utopljen ili satkan u morskom „objektu“, recimo mora Kaštelanskog zaljeva.

A naš gradonačelnik Joško Berket, htijući „jednim hicem ubiti dva zeca“ i tako riješiti već duže vremena neriješeni problem što napraviti za spomenik poginulim braniteljima iz Domovinskog rata u Kaštel Sućurcu, došao je na otvaranju izložbe u Kaštel Lukšiću s idejom da se ta kiparska kap sa izložbe likovne kolonije „Mora“ pretvori u suzu kao personifikaciju boli, jer su majke u proteklom ratu za svojim poginulim sinovima „prolijevale more suza“. Tako bi gradonačelnik usputno tematski i „poetski“ ostao u okviru umjetničke kolonije i izložbe „More“, a praktički bi riješio problem sučuraćkog spomenika braniteljima u Domovinskom ratu. I zato gradonačelnik traži da ta njegova „suza“ zamjeni umjetnikovu kap i bude spomenik poginulim braniteljima, ali je onda živim braniteljima i roditeljima poginulih ta kap „prelila čašu“ i rekli su da ne žele takvo rješenje spomenika za svoje najmilije sinove i suborce. Pa iako kap i suza mogu imati sličan likovni oblik, i autor te skulpture, akademski kipar Domagoj Pavić se stao čuditi da kako to gradonačelnik može preimenovati ili promijeniti smisao njegove zamisli kiparskog djela bez konzultacije s autorom, njegovom umjetničkom inspiracijom i tematskim objektom koji bi skulpturu trebao prihvatiti u odgovarajućem prostoru.

(foto: Kap iz mora ili ljudska suza?)

Kakva nam je trenutačna situacija sa spomeničkim obilježjima za branitelje?

Zaredale su polemike, sjednice s umjetnicima, braniteljima, roditeljima poginulih … Mnogi optužuju, a svi se brane. Stvorena je atmosfera konfuzije, bez osmišljenih koncepcija ili barem bez demokratskog ozračja s mnogostranim prijedlozima. Ili opet svatko vuče na svoju „zastranjenu“ stranu, svi bi htjeli svoja kaštelanski lokalistička obilježja, spomenike, komemoracije samo „svojima“ i u svome selu. To je isto kao da bi u jedinstvenom gradu Splitu svaka malo veća ulica imala svoje spomenike za svoje poginule branitelje. A i Kaštela su danas grad, istina sa sedam mjesta, ali administrativno jedinstven i sa skoro 50 tisuća stanovnika, kada se gleda u globalu, što formalno i jest grad, a suštinski to još nije. A jednom bi to već moralo biti: ili smo grad ili smo sedam sela?! Umjesto rješavanja takve postojeće dileme upravni organi i tijela našega Grada dolaze do apsurdne ideja o stvaranju, na primjer, jednog jedinstvenog novog groblja za svih sedam (ili 10 ?) Kaštela, da bi se „ujedinilo“ mrtve u situaciji kada se još nisu ujedinili ni živi građani. A Kaštela stoljetnom tradicijom imaju i sedam groblja, po jedno u svakom mjestu i to u dužinskom prostoru od 18 kilometara. I „gradski oci“ bi to sada ukinuli u Kaštelima i izgradili jedno centralno groblje, koje bi, istina, bilo lakše organizirati i održavati, ali normalni gradovi u razvoju sa sličnom tendencijom „uzdužnih“ urbanih koncentracija stambenih objekata, pogotovo ako su difuzni i bez jednog gradskog središta, nego više njih, pa nužno razmišljaju o osnivanju i više gradskih groblja, koja su pristupačnija i intimnija stanovništvu „rastegnutih“ gradova, pogotovo rodbini i prijateljima pokojnika. Jer groblja su naša intimna mjesta za kontakt sa našim mrtvima, koji još samo u nama žive i s našim uspomenama.

(foto:Spomen-obilježje poginulim braniteljima Kaštela na Malačkoj uglavnom je za delegacije)

Zašto grad Kaštela još nema zajedničko pristupačno spomen-obilježje svojim ratnicima?

Razmotrimo sada što i kako napraviti sa spomenicima zaslužnim poginulim ratnicima i žrtvama ratova u Kaštelima. U spomeničkim obilježjima Kaštela nikada nisu razmišljala niti pokušavala rješavati taj problem na jedinstven, gradski način. Uvijek je svako mjesto radilo spomenike „u svome selu“ za svoje mještane. Ipak, prvi put se napravio pokušaj objedinjavanja sa spomenikom poginulim kaštelanskim braniteljima iz Domovinskog rata 1991 – 1995. na vrhu kozjačkog brda Malačka. To je vjerojatno bila želja da im se prida prividno viši značaj i spomeničko zajedništvo među poginulima, ali je izgubljena ona intimna blizina potrebna živima, koja je ostala pristupačna samo za prigodničarski malobrojne službene delegacije kada ih posjećuju u godišnjim obljetnicama, nacionalnim blagdanima i komemoracijama. Tako se, s udaljenošću desetak kilometara od mjesta življenja, izgubila ona intimnost sa brojnošću običnih stanovnika, osobito starije populacije, pogotovo iz najbliže rodbine poginulih. Zato je i dalje ostala neprestana težnja lokalnih mjesnih vlasti i stanovnika pojedinih kaštelanskih mjesta da se imaju spomenička i komemorativna obilježja u neposrednoj komunikaciji u njihovim mjestima stanovanja uz more. Ali pri tomu nije u redu da u jednom gradu bude sedam ili čak već i deset takvih javnih „lokalpatriotskih“ spomen-obilježja, kao što se može dogoditi Kaštelima. Zato bi trebalo razmišljati o rješenju koje bi za osobne i intimne rodbinske odnose građana sa svojim poginulima bilo moguće i dalje ostvarivati svatko pojedinačno na svome groblju i u „svome selu“ sa spomen-pločama i imenima svih poginulih i s mogućnošću uz njih postavljati cvijeće ili svijeće kada oni to prigodno zažele. A javno obilježavanje obljetnica, komemoracija ili službenih posjeta delegacija poginulim ratnicima da se ostvaruje na jednom mjestu uz more, za sve građane u gradu, pa ako hoćemo i za turiste koje bi i to zanimalo.

Kaštel Lukšić je najidealniji, jer je središnje mjesto i ima najprikladniji park za spomenik kaštelanskim ratnicima
Usred grada Kaštela, u Kaštel Lukšiću, ima jedan bezimeni park koji od svog nastanka nije ciljano motiviran niti osmišljen sadržajima, osim da bude samo „još jedan park“ u nizu, ali u kojemu je prošle godine održana upravo prva kiparska kolonija „More“, s time da od 5 u njemu izrađenih kamenih skulptura nije ostala niti jedna, nego su neinventivno te skulpture „razbacane“ uzduž sedam Kaštela „bez veze“ s prostorom i smislom koje umjetničko djelo u sebi nosi. A tu je i Dom kulture (sada Pastoralni centar) sa perspektivom da u njemu zaživi možda Gradsko amatersko kazalište Kaštela, da se osnuje Centar za kulturu Grada Kaštela, da se ispred Doma na Trgu hrvatske mladeži održavaju ljetne estradne zabave pjesme i plesa, projekcije filmova, razna kulturna natjecanja i slično za više stotina posjetilaca. Na stepenicama ispred sadašnjeg Spomenika ratniku moguće je urediti ljetnu pozornicu sa gledalištem iz parka, a za komorno muziciranje klasične glazbe, dramskih izvedbi, književnih večeri i promocija itd. Zato se vratimo u ovaj bezimeni i nakon 55 godina još uvijek neuredni i ne definirani park, koji ima sve predispozicije da postane to središnje memorijalno spomen-područje svih poginulih iz svih vremena i ratova kao zajednički „Spomen-park kaštelanskim poginulim ratnicima i svim civilnim žrtvama ratova“, uz mirnodopsko i civilizirano, kulturno življenje naših građana.

A gdje je taj sada bezlični i neuredni park? Nalazi se južno od lukšićkog Doma kulture, koji je kao takav i građen 1947. godine pod nazivom Zadružni dom, uvjetovano investitorom. Podignut je, pretpostavlja se po nekima, na temeljima srednjovjekovnog samostana dominikanaca ili čak još starije rimske građevine „vile rustike“. Sjećam se da sam još kao dijete prigodom iskopa temelja za taj Dom kulture vidio i temelje te stare građevine, što su službene mjesne vlasti zataškale u strahu da konzervatori starina ne zabrane započetu gradnju. A na mjestu današnjeg parka bila je livada, pretpostavlja se, obradivi vrt te rimske „vile rustike“ koje je rimski car Klaudije u I. stoljeću n.e. darivao svojim isluženim ratnicima ili kao poljoprivredna površina tog istog, eventualno dominikanskog samostana. Kod stanovnika Lukšića sve do II. svjetskog rata ostao je uobičajen za tu livadu naziv Bratsko, aludirajući na vlasništvo crkvene bratovštine. Kako je prvi lukšićki nogometni klub LOŠK „Ostrog“ od 1913. godine imao svoje igralište na Rokojskom, kasnije Sokolskom, kod crkvice sv. Ivana s grobom legendarnih srednjovjekovnih ljubavnika Miljenka i Dobrile iz XVII. stoljeća, nakon II. svjetskog rata 1946. godine je nastavljen nogometni klub, ali zbog ideoloških razloga (Ostrog je starohrvatsko brdsko naselje) nazvan je lukšićki nogometni klub „Mladost“ i na livadi Bratsko dobio novo igralište. Tako je potrajalo sve do raspuštanja tog nogometnog kluba i 1957. godine, na tom igralištu po narudžbi Mjesnog narodno-oslobodilačkog odbora Lukšića, agronom Ico Hrovat izrađuje projekt i po njemu provodi zasađivanje sadašnjeg parka na površini većoj od 5000 četvornih metara ili više od 100 m dužine i više od 60 m širine. U njemu su prvi put u Kaštelima bila zasađena i brzorastuća raritetna stabla australskih eukaliptusa, koje je zbog neprilagodljivosti i krhkosti polomila jaka bura desetak godina kasnije. Preostalo raslinje toga parka ostalo je do danas i čeka svoje stručno uređivanje i osmišljenu namjenu pred kojom smo, možda, upravo sada kao pred zajedničkim „Spomen-parkom kaštelanskim poginulim ratnicima i žrtvama svih ratova“. Sadržajno i vremenski bi taj spomen-park obuhvatio stoljeća ratovanja Kaštelana sa ovih prostora, u ratovima kojima oni nisu bili začetnici niti u isključivo nacionalnom interesu, ali iako pod okolnostima vlasti Mletačke Republike od 1420. godine u ratovima protiv islamskih Turaka borili su se za europsku civilizaciju i, možda proturječno suučesništvo u Austrougarskoj monarhij protiv nje same od 1797. godine, da bi se izbjegla prijeteća germanizacija ili talijanizacija Dalmacije do I. svjetskog rata, kao i protiv veliko-nacionalističkih težnji Srbije do Domovinskog rata 1991. godine.

(foto: Nacrt „bezimenog“ parka u Lukšiću. koji je projektiran i zasađen 1957. godine)

Što bi taj spomen-park trebao sadržavati?

Što bi po mojoj zamisli i prijedlogu gradskim vlastima Kaštela i kaštelanskim udrugama proizišlim iz proteklih ratova, trebao sadržavati taj park ubuduće? Ako ga se proglasi kao spomen-park kaštelanskim ratnicima i žrtvama ratova, na njegovom početku, sa sjevera ispod Doma kulture (sada Pastoralni centar) bi se moglo ostaviti već postojeći brončani kip ratnika koji simbolizira dramatično raskidanje lanca i okova ljudske slobode kao uopćenu umjetničku metaforu čovjekovih temeljnih težnji. Južno od tog spomenika, a istočno i zapadno pri krajevima parka, izgraditi dva manja prizemna paviljona. Preostali dio parka između paviljona do ulice na jugu posvetiti posebno zaslužnim ratnicima, ponaosob onima koji već imaju svoje brončane biste ili kojima bi se trebalo još napraviti, kao na primjer osnivaču Kaštela, srednjovjekovnom plemiću, humanistu, književniku i vojskovođi Koriolanu Ćipiku, koji je 1470. godine sa svojom galijom “La Bella” i posadom od galijota iz Trogira i starohrvatskih sela podno Kozjaka u Kaštelanskom zaljevu, sudjelovao u ratu zmeđu Mletačke Republike i Turskog Carstva na Levantu u Sredozemnom moru do 1474. godine. Tada je kao pobjednik doplovio u Trogir sa bogatim ratnim plijenom i s tim bogatstvom započeo graditi prvi kaštel na ovom području svog veleposjedničkog poljoprivrednog imanja u Kaštelanskom polju, današnjem Kaštel Starome, kao prvom kaštelanskom selu 1476. godine. Umro je u Kaštelima 1493. godine. Pa starom ratniku, generalu Mletačke Republike Ivanu Kumbatu iz Kaštel Štafilića, koji se proslavio u Morejskom ratu Mletačke Republike s Turcima 1684 – 1699. godine za Krf i Dalmaciju, pa mu naš pučki pjesnik fra Filip Grabovac posvećuje jednu pjesmu slaveći ga kao hrvatskoga rodoljuba. Imao je svoj grb i znamenitu junačku sablju, a siromašnim Kaštelankama je oporučno stavio svoju novčanu imovinu. Umro je 1744. godine na na Krfu u Grčkoj. I harambaša Pavle Marušić iz Kaštel Sućurca na padu Mletačke Republike se isticao protiv dolaska francuske vojske kao „bezbožnika“ i progonitelja vjere i svećenika, a nakon otpora u Splitu sklonio se u crkvu u Kaštel Starom i na prijevaru je ubijen izmeću Gomilice i Sućurca 1797. godine, što je opjevao mještanin prof. Petar Bakotić. Pa Anti Savinu Manistri kao jedinom kaštelanskom proglašenom Narodnom heroju protiv fašizma u II, svjetskom ratu, kojeg je iz zasjede dao ubiti lukšićki fašist konte Silvio Vitturi 1942. godine. Ili spomen bista možda još nekom poginulom Kaštelaninu istaknutom u Domovinskom ratu do 1995. godine. Takva poprsja s postoljima najzaslužnijim ratnicima-pojedincima postaviti raspoređeno diljem čitavog parka. Isto tako postaviti u središtu parka i jedan brončani spomenik civilnim žrtvama iz svih ratova. Drugi, istočni paviljon zajednički posvetiti kaštelanskim poginulim ratnicima antifašizma i rodoljubima u II. svjetskom ratu 1941 − 1945. godine. Ove paviljone opremiti slijedećim sadržajima:

1. Zapadni paviljon zbog manje mogućih eksponata, predlažem, posvetiti 40-torici poginulih kaštelanskih ratnika od 1645, godine pa dalje u Kandijskom ratu Mletačke Republike i Turskog Carstva na našoj rijeci Cetini, s njihovim imenima i prezimenima koja su sačuvana u starim dokumentima. Zatim poginulim kaštelanskim ratnicima u I. svjetskom ratu 1914 – 1918. godine i prikupiti njihova imena i prezimena s dokumentiranim podacima i možda fotografijama. Najveći dio tog zapadnog paviljona trebao bi biti posvećen ratnicima Domovinskog rata 1991 – 1995. godine. U tom paviljonu bili bi sabrani i izloženi svi dokumenti i fotografije poginulih u Domovinskom ratu do 1995. godine, izložiti i primjerke ratničkih uniformi i oružja, vojnih zastava jedinica i odličja koja su dobivali, na panoima označiti ratne putove većine kaštelanskih ratnika po Hrvatskoj i po Bosni i Hercegovini. Posebno nabrojiti i imenovati sva civilna stradanja u Kaštelima. A tako napisane tekstove prevesti i na engleski jezik.

2. Istočni paviljon zbog obilja eksponata, predlažem, posvetiti svim ratnicima antifašističkog rata 1941 – 1945. godine. U njemu izložiti fotografije svih poginulih i biografske podatke o njima, kao i dokumente o njihovim policijskim i vojnim proganjanjima i boravku u logorima. Također i fotografije iz ratnih vojnih situacija u Kaštelima i civilna stradanja od bombardiranja. Izvatke iz novina, publikacije i knjige o tim ratnim događajima. Vojne uniforme i pojedina oružja koja su se upotrebljavala. Iznijeti statističke podatke relevantne za to ratno razdoblje itd. Naravno, sve ovo predlažem da bi eventualno i bilo tako, ili barem da posluži kao poticaj za razmišljanje i druge prijedloge za nešto slično, bolje i prihvatljivije rješenje. A slijedeće godine ulazimo u Europsku uniju koja njeguje i poštuje antifašizam, iz nje nam dolaze mnogobrojni turisti pa bi sve napisano i izloženo u takvom „Spomen-parku kaštelanskih poginulih ratnika i civilnim žrtvama svih ratova“ – trebalo prevesti i na engleski jezik.

(foto: Prvoborci lukšićkog otpora fašizmu u II. svjetskom ratu, Mateljan Mladen Volter i Šime Matijaca Ženilov, otkrivaju spomenik poginulom ratniku za slobodu, ispred Doma kulture1957. godine u Kaštel Lukšiću)
Piše: Neven Bućan

Josip Berket, gradonačelnik Kaštela je na 45. sjednici Gradskog vijeća održanoj 1. listopada 2012. izjavio: „Moj prijedlog žičare na Kozjaku prijavio sam da se uvrsti u novi plan Splitsko-dalmatinske županije. Prethodno sam se savjetovao s alpinistom i aktivistom Gorske službe spašavanja Stipom Božićem gdje bismo tu žičaru postavili? Božić je predložio da to bude desno (istočno) od sv. Luke na vrhu Kozjaka i nadam se da će nam Stipe u tome i pomoći. Bit će to atrakcija za Sućurac i cijela Kaštela. Bili smo 10 puta na licu mjesta, a Stipe je najbolji stručnjak za to. Tako Grad Kaštela neće potrošiti novac, a građani će putem javno-privatnog partnerstva imati sadržaj. Imamo već pristigle molbe onih izvođača koji su to radili i na drugim mjestima“. Tako gradonačelnik! Ali gospodin Berket nije rekao je li Božić stručnjak i za povijesne, religijske, kulturne, tradicijske i turističke potrebe u životu građana Kaštela, niti da ga je vodio i na druge, malo niže vrhove Kozjaka u mjestima 7 Kaštela. Međutim, po gradonačelniku stvar je već gotova što se tiče njega i uspinjače (žičare).

I sad se postavlja pitanje: ako se gosp. Berket posavjetovao samo sa Stipom Božićem „kao najboljim stručnjakom za to“, a znamo da je ovaj samo planinar, alpinista i Pročelnik GSS Stanice u Splitu za unesrećene u brdima i da nije nikakav stručnjak niti kompetentna osoba posebno za povijest, religiju, kulturu, tradiciju i turizam Kaštela (a radi toga bi se uspinjača, valjda, i postavila?), niti je u Kaštelima ikada živio i radio, onda se pitamo čemu ovakav brzopleti i nepromišljeni postupak, pa makar i od gradonačelnika? Ipak, kao da čujem pitanje g. Berketa: „A šta ga sve to sad ima veze sa žičarom“?! Ima više nego li gosp. Božić s Kaštelima. Jer uspinjača će biti u Kaštelima, kojih ima sedam, i na Kozjaku koji nije samo vrh iznad Sućurca (Veli vrj 779 m visine), nego je kao planinski lanac dugačak 14 kilometara, od Klisa do Opora, sa više nešto manjih vrhova. Jasno je da ne plediram za sedam uspinjača, po jednu u svakom kaštelanskom mjestu, nego za jednu i na jednom mjestu, ali svrsishodno promišljenom i argumentirano opravdanom, kako radi naših građana tako i radi onih koji će u to uložiti svoj novac da im se vrati. Pa da se gradonačelnik s Božićem popeo samo po jedan put u sedam tradicionalnih kaštelanskih mjesta, još bi mu ostala 3 uspinjanja i za „nepriznate“: Rudine, Radun i Brižine, koji su se vratili brdu i starohrvatskoj podkozjačkoj postojbini, Dakle, grad Kaštela je sada sastavljen od 10 sela. Za to je gospodin gradonačelnik trebao provesti širu konzultaciju najprije sa građanima Kaštela, sa kulturnim institucijama grada kao profesionalnim Muzejom, društvom „Bijaći“, Vijećem Turističke zajednice, kojoj je gradonačelnik po službenoj dužnosti i predsjednik, a usput rečeno, u više od 3 godine svoga mandata nije prisustvovao niti jednoj sjednici Vijeća. Zlobnici bi rekli da naš gradonačelnik s kulturnim turizmom nema veze, osim – s vezovima! A trebalo bi se konzultirati s još nekim srodnicima u kulturi i turizmu, pa i sportskim dragovoljnim udrugama u Kaštelima, te u Kaštelanskoj zagori (Kulturni Sabor Zagore), osobito s Kulturnim vijećem Grada Kaštela i vijećnicima Gradskog vijeća. Pa tek onda i s neutralnim, ali doista stručnjacima za uspinjače. A za tako važnu stvar imamo sada situaciju da je to „odlučio i obavio“ sve sam i − samovoljno gradonačelnik!

Koji kriteriji trebaju biti presudni za izbor mjesta uspinjače za Kozjak?

U rujnu je pred vijećnicima izlagana od gradonačelnika naručena „Povijesna podloga za konzervatorski elaborat donjokaštelanske obale“ samo za njezin popravak, iz straha da li će se odobriti ti građevinski zahvati na pomorskom dobru, a nitko već godinama nema „hrabrosti“ ukloniti 3 na divlje izgrađena „ugostiteljska platoa“ na obali u moru Donjih Kaštela! Međutim, za ovako novu, potrebnu i važnu stvar kao što je uspinjača, za sve građane Kaštela, nije bilo niti kakvih širih konzultacija, diskusija i plaćanja elaborata. Znamo da uspinjača nije samo „žičara od željeza“, ona će biti najkraće, najbrže, najjeftinije, najudobnije i najslikovitije prijevozno sredstvo iz priobalnih mjesta Kaštela u brdske predjele Kozjaka do naše povijesti, religije, kulture, tradicija i turizma. Ali pitanje je sada gdje nju locirati s aspekta tih povijesno-kulturno-tradicijskih vrijednosti u poveznici naše svrhe za budućnost? Gdje je najopravdanije postaviti tu uspinjaču (žičaru), u kakvoj koncentraciji povijesnih objekata i da bude najsvrsishodnija za tradicionalne domaće vjerske hodočasnike, strastvene izletnike u prirodu, naše navike i želje gostujućih turista. Jer kaštelanska uspinjača nije i ne bi smjela biti svrha samoj sebi i da postane „hrpa gvožđa“, niti da nas popne na najviši vrh da vidimo što dalje od sebe, umjesto ono oko i ispod sebe. Uspinjača je samo sredstvo koje mora nekoga prevoziti da bi taj vidio što sadržajniji ambijent oko sebe, a ne s vrha Kozjaka da vidi Italiju, jer za to bi bila još bolja uspinjača na vrhu Mosora (1330 m). A kaštelanska uspinjača mora imati uglavnom „prizemne poglede“ na svoju okolicu, da u nju zađe što više naših građana i da bude što više takvih hodočasnika, izletnika i turista, da bi se ta uspinjača i isplatila svojim investitorima.

A vrh Kozjaka iznad Kaštel Sućurca koji dosiže 779 m nikada kroz povijest nije bio izletište, čak ni masovno svetište sa kapelicom sv. Luke na njemu, jer je to zbog surovosti uspona bilo nedostupno i s najprimitivnijom magarećom i konjskom zapregom. Taj vrh Kozjaka bio je uglavnom za „planinarske (avan)turiste“, ili baza za vojne telekomunikacije, a civilima se u XX. stoljeću nije tu niti dopuštao pristup. Za planinare i alpiniste je tu sportski izazovna za pentranje jedino južna kamena litica od 250 m visine i za Gorsku službu područje spašavanja, kada se dogodi planinarska nesreća i pozove da spasioci „ureduju“. A planinarima i GSS-ovcima svejedno nije potrebna uspinjača, jer ona ne spada u sport, premda mu pomaže. I kada se dođe na vrh sučuraćkog Kozjaka dalje se nema kuda, a da bi to imalo ikakvog smisla. Jedino bi se moralo tu ulagati u nove sadržaje koji dosad nisu imali tradiciju (jer sada se ne može napraviti neka nova-stara stvar), a za tradiciju vrijednu poštovanja, kažu, treba oko 100 godina postojanja. Dakle, takav vrh Kozjaka ostaje samo vidikovac s pogledom u daljinu. A blizina se bolje vidi iz bližega. Ta blizina u Sućurcu se s Kozjaka vidi na svega 2,5 km udaljenosti od zagađivačke Tvornice cementa, ili devastiranog prostora i „smetlišta“ bivše tvornice „Jugovinil“, te otvorene „kaverne (kave) tupinoloma“ što se dominantno vidi već i sa Planinarskog doma „Putalj“ društva „Kozjak“, koji je u pola visine brda, pa za to nije ni potrebna uspinjača na najviši vrh Kozjaka. A do Planinarskog doma vodi dobar postojeći automobilski put. Doduše u tom vidokrugu ispod tog Doma je i pristupačni arheološki lokalitet Putalj starohrvatskog kneza Mislava sa crkvicom sv Jurja iz IX. stoljeća ili kasnije Svetište Gospe na Hladi sa još uvijek aktivnim grobljem. Međutim, za doći do svega toga u Sućurcu može se stići i bez uspinjače.

Najidealnija lokacija za uspinjaču jest na Birnju između Lukšića i Staroga

A krenemo li malo zapadnije na drugi vrh planine Kozjaka, na Biranj između Kaštel Lukšića i Kaštel Staroga sa 637 m nadmorske visine, gdje je središte Kaštelanskog polja (oko 10 km od Solina i od Trogira) i najšire more Kaštelanskog zaljeva 6,6 km prema Slatinama na Ćiovu, nailazimo i na veće bogatstvo povijesno-kulturnih lokaliteta, na povoljnije prirodne uvjete za gradnju uspinjače, te veću hodočasničko-izletničku frekvenciju i na širu mogućnost povezivanja s postojećim komunikacijama i izletničkim objektima s juga, zapada i sjevera. Tu je na vrhu Birnja po nekima bilo još u pretpovijesti ilirsko prasvetište sa ilirskim kultnim gomilama, gradinama i bedemima od podnožja nepristupačne litice tzv. „Krune sv. Ivana“ i na sjevernoj padini Birnja. Za vrijeme starohrvatske države, Dalmatinske Hrvatske i kasnije u X. stoljeću (ili po sigurnijim dokumentima u XIII. stoljeću), na vrhu je bila izgrađena crkvica, zatim proširena u crkvu sv. Ivana koji je za Lukšićane i religiozni patron, a u Starome uz more ima i veliku crkvu iz XVI. stoljeća, pa na Biranj svake godine, na 24. lipnja sv. Ivanu Krstitelju i 29. kolovoza sv. Ivanu Glavosjeku, hodočasti par stotina kaštelanskih vjernika, a da je povoljniji uspon i više bi ih bilo. Povijest je zabilježila da je podno vrhova i uzduž brdskih južnih padina Kozjaka od „stoljeća sedmog“ tu bilo oko šesnaestak starohrvatskih sela i zaseoka od Sućurca do Spiljana u današnjoj Stomoriji. Od svih tih tadašnjih podkozjačkih sela ostale su u tim arheološkim lokalitetima samo starohrvatske crkvice. Među njima je i jedina na vrhu brda Birnja bila veća kozjačka crkva sv. Ivana u kojoj se u kontinuitetu vršilo bogoslužje na dva „Ivanova blagdana“. Oko nje je ispletena i bogata političko-društvena predaja naroda o zasjedanjima i „biranjima narodnih glavara, a po legendama i nekih vladara“, kako piše povjesničar dr. Vjeko Omašič u svojoj kapitalnoj povijesnoj knjizi „Kaštela od prapovijesti do početka XX. stoljeća“.

O toj crkvi dr Omašić dalje piše: „Bila je osnovana kao beneficij i od osnivača obdarena zemljama. U XIII. stoljeću živjeli su potomci osnivača u Ostrogu i okolnim selima, birajući plebana (župnika) ili beneficijata. Oni su se nazivali didići ili baštinici, a svoja su prava prenosili na potomke. Beneficij se sa svojim posjedima zvao Biranjšćina, a imao je posjede s jedne i druge strane Kozjaka“. Tu su se po dr. Omašiću 24. lipnja „palili krijesovi posvećeni sv. Ivanu „Svitnjaku“, što je ostalo u stoljetnoj tradiciji Kaštelana do danas. „Užežin“ blagdana, kada se spusti noć, sva „Kruna sv. Ivana“ na Birnju plamti od vatri svečane iluminacije, a po mjestima na obali, livadama i dvorištima pale se noćne vatre svetome Ivanu i mladost preskače te plamenove sa zavjetnom uzrečicom: „Od Ivana do Ivana, da me noge ne bole“. A na dan mučeništva sv. Ivana „Glavosjeka“ 29. kolovoza održala se i kasnije u kaštelanskim mjestima tradicija biranja seoskih glavara“. Tako su i crkvice preostalih starohrvatskih brdskih naselja i dalje očuvane kao tradicija u Kaštelima i vezivale se uz ta „biranja“ počevši od Birnja i koja su se zadržala u našim priobalnim selima sve do XIX. stoljeća, dokazujući kontinuitet i autohtonost hrvatskog življa u Kaštelanskom zaljevu do danas.

Slijedom tih izbora u narodu je stoljećima živjela i legenda o „Biranju seoskog kralja“ do XV. stoljeća u pojedinim mjestima, vjeruje se i na brdu Birnju, a kasnije preseljenjima čak i u selima uz more. To su neki kaštelanski povjesničari zabilježili kao vjerodostojno godišnje događanje u srednjovjekovnim Kaštelima i kao sjećanje na nekadašnje biranje hrvatskih vladara u ovom kraju. Tu pojavu je prvi zabilježio povjesničar iz Donjih Kaštela Ivan Katalinić na talijanskom jeziku, a zatim su to „Biranje seoskog kralja“ obrađivali u svojim knjigama: nadbiskup opat Šimun Milinović i povjesničar iz Kaštel Lukšića, učitelj Bartul Matijaca. Najznačajniji kaštelanski povjesničar dr. Vjeko Omašić u svojem opsežnom djelu „Kaštela od prapovijesti do početka XX. stoljeća“ o tomu 2001. godine navodi: „Katalinić piše da se novi župan mjesta častio osam dana kao kralj. On je za to vrijeme odijevao najbolju nošnju što je imao ili posudio, te obuvao opanke ukrašene pozlatnom srmom, umjesto oputa od bravlje kože. Stanovao je u zgradi koju je čuvala njegova tjelesna straža. Uz njega su bili dvorski velikaši, koji su se nazivali kao i u doba hrvatskih narodnih vladara: dvornik, veliki sudac, štitonoša, peharnik itd. Pučani su kod njega dolazili tražiti pomoć ili na sud. Sa svih strana stizali su mu darovi u hrani, a pripadale su mu i novčane kazne od sudačkih presuda. Ta vlast ovoga prividnog kralja bila je samo iluzija za njega i pučane …“

Na Birnju kazališna predstava „Biranje seoskog kralja“ i veliki kip sv. Ivana

I danas bi se na brdu Biranj moglo improvizirati kazališnu predstavu Gradskog amaterskog kazališta Kaštela (još nepostojećeg?!) po toj legendi „Biranje seoskog kralja“ za sjećanje na vrijeme starohrvatske državnosti na ovome području. To bi se moglo izvesti na blagdan sv. Ivana Krstitelja 24. lipnja kada se vjernički hodočasti na Birnju, ili dan kasnije na Dan državnosti Hrvatske i povezati taj državni praznik s knezom Trpimirom kao vladarom Dalmatinske Hrvatske u IX. stoljeću u Bijaćima. A ljeti na 29. kolovoza, na sv. Ivana Glavosjeka opet na Birnju sve to ponoviti za vrijeme turističke sezone i s organiziranim cjelodnevnim izletom na „Kruni sv. Ivana“, kada bi se k tomu dodale i razne ruralne sportske igre srednjeg vijeka kao što su bila originalna kaštelanska i zagorska natjecanja: kamena s ramena, bacanje koplja, skok u dalj, potezanje konopa, gađanje strelicama, penjanje i trčanje s preprekama, „povalivanje“ (hrvanje) itd. Tada bi se u folklornom programu mogli izvoditi stari plesovi i napjevi u najstarijim nošnjama primorskih Kaštela i seljačkim nošnjama s kolima i ojkalicama Kaštelanske zagore iz neposrednog zaleđa Birnja.

Naravno za ovo bi, pored uspinjače, trebalo pripremiti i terene na sjevernoj padini Birnja uokolo crkve. A kako je svojedobno Mjesni odbor Kaštel Lukšića imao ideju i prijedlog da se na Birnju postavi kip Krista Kralja od više metara visine, što bi već po nazivu bilo neoriginalno u odnosu na postojeći uzor u brazilskom Rio de Janeiru ili Kerumov neuspjeli pokušaj na Marjanu, to bi također bilo deplasirano u Kaštelima. Ali ako se već hoće imati jedno takvo impozantno religiozno obilježje i nad Kaštelanskim zaljevom, onda bi bilo najprikladnije da se ta velika sakralna statua posveti sv. Ivanu Krstitelju blizu njegove crkve na „Kruni sv. Ivana“. Jer to bi opravdala velika i stoljetna vjernička tradicija štovanja sv. Ivana „Svitnjaka“ i sv. Ivana „Glavosjeka“. U području Kaštelanskog zaljeva od Splita do Trogira stoljećima do danas već postoji više od 20 crkava posvećenih tom u narodu popularnom svecu, jer postoji kroz generacije i velika tradicija da se također stoljećima u Kaštelima davalo najvećem broju djece imena: muškima Ivan, Ivo ili Ivica, a ženskima Ivanka, Ivana ili Ivanica.

Za tradicijsko održavanje svega navedenog i u budućnosti bila bi potrebna i uspinjača baš na brdo Biranj iznad Kaštel Lukšića, pored postojećih kolnih i još mogućih komunikacija sa svih strana za praktičniji pristup što većeg broja posjetilaca jednom takvom povijesnom, religioznom, kulturnom, tradicijskom, sportskom i turističko-izletničkom punktu na Kozjaku. Za takav cjelodnevni boravak moralo bi se posjetiocima organizirati i ruralnu prehranu od starih kaštelanskih i zagorskih jela i pića.

Čitav okoliš Birnja je bogat povijesnim i kulturnim znamenitostima

Istočno od Birnja još postoji prapovijesni pješački i živinski prirodni prijevoj za prve prijelaze iz Zagore u Kaštela (Funja, Grebine), kojim putom se prolazilo pokraj strateški najvažnijeg starohrvatskog sela Ostroga, najbližeg Birnju. Nešto zapadnije od Birnja je planinski vrh Malačka (477 m) sa Planinarskim domom. Od jednog „lakta“ ceste koja vodi na Malačku talijanski okupatori su 1942. godine probili ravnu, ali jako strmu cestu s najviše mogućih promila uspona do svojih vojnih objekata „bunkera“ na stijeni Kaštilac, po kojoj su mogla saobraćati samo vojna terenska vozila punih guma tzv. „kozice“. Sjeverno od vrha Malačka je najprirodniji put za Kaštelansku Zagoru pokraj Kevine jame, tog zloglasnog stratišta Kaštelana iz Drugog svjetskog rata i vodi dalje za mjesta Lečevicu i Škopjance gdje se razvija seoski turizam. U blizini Planinarskog doma „Malačka“ je spomen-obilježje s „vječnim svjetlima“ svim poimence poginulim Kaštelanima u Domovinskom ratu 1991- 1995. Nešto istočnije od Birnja je planirano probijanje tunela kroz Kozjak za cestu s kojom bi se iz Splita preko mosta u Kaštelanskom zaljevu ispred Vranjica povezao pristup na autoput „Dalmatinu“ iza Birnja, a prema Zagrebu. Bit će to na cestovnom izlazu blizu sela Vučevice u susjedstvu s budućim znanstvenim parkom i poduzetničkom zonom. Od tog cestovnog spajanja kaštelanskog tunela kroz Kozjak sa Dalmatinom bi se u budućnosti mogao provesti još i kolni put do sjevernih padina Birnja i produžiti do brdskog prijevoja Malačka, kako bi se postigla križanja putova sa svih strana za Biranj kao višenamjensko izletište nad Kaštelanskim zaljevom, u kojemu su na obalama nastala 4 grada: Split, Solin, Kaštela i Trogir sa ukupno oko 400 tisuća stanovnika.

Polazište uspinjače za Biranj locirati istočno od Željezničke postaje u Kaštel Starome

Tu na željezničkoj pruzi Split – Zagreb najprikladnije je započeti s uspinjačom, jer je u središtu povijesnih lokaliteta, objekata i događanja koja su nas održala da smo Hrvati. Tu je blizu naša, u državi najljepša, srednjovjekovna starohrvatska crkvica sv. Jurja u Radunu iz XVI. stoljeća sa rijetkim graditeljskim „lezenama“ u rustičnom masliniku i greben Ostrožić pokraj kojega vodi put sa zapada u starohrvatsko najvažnije strateško selo Ostrog. Malo zapadno od Željezničke postaje jest aktualno groblje Kaštel Staroga na kojem je bila crkvica sv Nikole iz IX. stoljeća, a na njezinim temeljima je izgrađena nova u XIX. stoljeću i ugrađen joj je stari kameni nadvratnik prve crkvice s poznatim natpisom tepčije Ljubomira. Od sv. Nikole vodi put u Svetište Gospe Stomorije i Biblijski vrt, a dalje prema jugu do Bijaća i crkvice sv. Marte iz IX. stoljeća ispred koje je izdana ona čuvena Darovnica kneza Trpimira. Krene li se zapadno od Stomorije može se doći do humanitarnog dječjeg sela „Mir“ u Rudinama, a ako bi se probio put još i dalje, došlo bi se do pračovjekova musterijanskog nalazišta Mujine pećine u Trečanici od prije oko 45.000 godina, koja bi također bila uključena u ovaj kulturno-turistički sklop.

Sve ovo ukazuje da bi lokacija za gradnju uspinjače na Birnju bila najsvrsishodnija zbog obilja povijesnih i vjerničkih objekata, hodočasničkih blagdanskih potreba, spontanih izletničkih akcija ili organiziranih turističkih posjeta s ovog područja Kaštelanske rivijere, gdje je započeo i danas jest najrazvijeniji turizam s perspektivom. Još je prvi naš turistički neimar dr. Šoulavy od 1909. godine prakticirao sa svojim stranim gostima iz Češke, Slovačke, Austrije. Njemačke, Mađarske, Jugoslavije itd., takve izlete na Biranj i okolicu koja gravitira k njemu. Prema tomu, uspinjača za Grad Kaštela, njegove institucije i sve građane, na Kozjaku ne smije biti samo sportsko-izletnički planinarski cilj niti samo izletnički vidikovac, kao što bi bilo s uspinjačom iznad Kaštel Sućurca, nego prije svega sadržajem osmišljeni povijesno-kulturno-turistički punkt s uspinjačom na Birnju iznad Kaštel Lukšića. A to bi trebali hitno zatražiti od Grada Kaštela i gradonačelnika Berketa da isprave svoje mišljenje i prekinu započeti postupak oko kozjačke „sučuraćke uspinjače“, prvenstveno da to urade Mjesni odbori Lukšića, Staroga i Novoga, zajedno sa Pastoralnim vijećima ovih župa, Turističkom zajednicom, Muzejom grada Kaštela i baštinskim društvom „Bijaći“ − naravno. ako se s ovim prijedlozima i razlozima slažu!

Piše: Neven Bućan

Bobu bob – a trešnji ništa!

Započelo se s proljetnim Festivalom boba u Kaštel Kambelovcu što i dalje samoljubivo zaokuplja Kaštelane kao ritual tradicijskog „dernekovanja“; on se očekuje, za njega se priprema i njega se želi prezentirati kao kaštelanski gastronomski „brend“, ali za sebe a ne za turizam. Jer pri tomu se zaboravlja da zeleni bob kao tradicijska hrana nikada nije kulinarski bio dovoljan sam sebi, uvijek je bio kao prilog nečem „mesnatome“. Čak u stara vremena kada se nije obilovalo s mesom i ribom kao danas, bob se više sušio u vrećama za zimu, jer bi u tjedan dana zeleni bob ostario, a frižidera još nije bilo. A suhi bob bi polomio zube ako ga se na večer ne pomoći u vodu. Suhi je hranjiv zbog obilja biljnih bjelančevina, ali i brašnjavo gust i težak za gutanje, a mnogima i gadljiv kada iz njega suhog izlaze začahureni krilati kukci „gagrice“. Netko će reći da suhi i zeleni bob nisu isto. Ali spomenemo li bilo koji bob stranim turistima, osobito iz središnje Europe, oni će se zgroziti i odgovoriti da je u njih bob samo stočna hrana kao zeleni struk ili mljeveno brašno. Dakle, može li bob biti turistički gastronomski „brend“ i za strance ili samo „pučko dernekovanje“ za Kaštelane?
S druge strane u Kaštelima imamo najstarije tradicijsko voće – trešnje! One dospijevaju oko 1. svibnja i najranije su voće u Hrvatskoj i na Mediteranu.

Nekada su stari Kaštelani imali više desetaka tisuća stabala trešanja, osobito Lukšićani. Uzgajalo se oko petnaestak sorti trešanja: bilo ih je mekanih, zvanih „žerbo-roze“, neprikladnih za transport i trgovinu, do „budovica“ koje su bile malene, ali jako slatke i tvrde, tako da su se mogle prenositi skoro i u vrećama. Karakteristično je da su sve trešnje u svijetu poznate kao crveni ili roza plodovi, a Kaštela su imala i „bilice“. Kaštelanske trešnje su kao prve i najtraženije u Hrvatskoj i osim tradicionalnog splitskog Pazara najviše su prodavane u Zagrebu čak po 30 do 50 kuna za kilogram. A Kaštela su nekada nalazila na desetke tona do nekoliko vagona trešanja i na veliko ih je organizirano otkupljivala Poljoprivredna zadruga. Danas ih je sve manje uslijed oboljenja stabala, a ostale su posljednjih decenija uobičajene četiri sorte tijekom svibnja: ranke, gomiliške, tonjske i trgovčuše. I dok Kaštelani „dernekaši“ danas festivalski slave jedan profani bob (kojemu je sirotinja dodavala manistru „ugusto“, a danas mu treba janjetina ili sipa da bi nešto značio) i koji nikada nije bio težaku-proizvođaču komercijalan kao trešnja, od nje se živjelo i zarađivalo. Trešnja je dospijevala i na najotmjenije stolove kao vrlo traženi desert − tom prvom proljetnom voću se sada s našom krivicom u Kaštelima ne poklanja nikakva „turistička pažnja“, pa da se barem prva berba možda na uzorku jednog stabla besplatno organizira za turiste o trošku Grada Kaštela i time priredi „Fešta o borbe trišanj“ turistima koji trenutno tu borave. Ili na kraju sezone kaštelanskih trešanja oko kraja mjeseca svibnja da barem Turistička zajednica grada priredi feštu od prerađevina trešanja koje zna činiti svaka domaćica, kao što su razni kompoti, marmelade, razne slastice kao pite ili pak atraktivno veliki štrudel od desetak metara dužine sa trešnjama za posjetioce te završne svečanosti sezone trešanja za domaći svijet i turiste iz svijeta. Nego: bobu bob, a trešnji ništa! A u Lovranu, gdje prve trešnje dospijevaju tek oko polovine lipnja, priređuje se glasovita „Fešta lovranskih trešanja“ i dođe im čitava turistička Opatija na slavlje i čašćenje. U nas trešnja nikoga ne trese, pogotovo ne one koji „drmaju“ kulturno-turističkom politikom!

Da li je dosad najbolja izvedba „Miljenka i Dobrile“ u potpunosti zadovoljila očekivanja?

Imali smo i najnoviju kazališnu predstavu „Miljenko i Dobrila, a gdje smo ja i ti“, koja, mislim da Kaštelima ipak neće pridonijeti mnogo, ali samo ako se gleda kao kulturno-turistički „brend“ specifično kaštelanski. Međutim, u umjetničkom pogledu je to do sada najbolje što se profesionalno napravilo s talentiranim kaštelanskim amaterima, tako dobro kao da je rađeno za HNK u Splitu i gradsku verziranu teatarsku publiku naviklu na inovacije drukčijeg motivskog „viđenja“ i suvremenog redateljskog prosedea i eksperimenta. No, to je ostalo bez mogućnosti primjene ljeti u otvorenom kaštelanskom prostoru autentičnog povijesnog ambijenta, što je najveći nedostatak predstave do samog promašaja, jer tek vanjski ambijent kaštelanskoj legendi daje onu snagu i uvjerljivost stoljetnog dokumenta, po čemu je preživjela i ostala poznata „u pamćenju naroda“ do danas i postala specifični kaštelanski kulturno-turistički „brend“. Uslijed toga je već prva repriza u zatvorenome prostoru ispunila tek samo polovicu dvorane. Netko će reći da je prvotna težnja i bila samo umjetnička, a ne masovna, „turistička“. Međutim, veronska ljubavna legenda Romea i Julije mogla je biti šekspirijanski literarno univerzalna, pa je time ipak postala i svjetski turistička, dok se mi tek borimo da naša legenda bude makar dalmatinska ili kaštelanski lokalna po umjetničkim i turističkim dometima. Ovako sada imamo dobru predstavu u zatvorenom teatarskom prostoru Doma kulture u Kaštel Lukšiću za domaću publiku, ali ne i prilagodljivu u otvorenom ljetnom ambijentu za turiste. Osim toga u ovoj verziji dramatičar Elvis Bošnjak je primjenjivao dramaturgiju starogrčkog kora u epskoj naraciji romana, a povremeno i pojedinačnog naratora, dok je režija Marice Grgurinović previše težila glazbenim, svjetlosnim i koreografskim efektima, što je sjeckalo pa i usporavalo dinamiku scenskog događanja u prvom dijelu tragedije. No, u završnici je postigla vrlo snažnu dramatiku. A nama ovo s legendom o Miljenku i Dobrili treba najprije da je motivski razumljiva i da je prikazujemo turistima kao nešto kaštelansko u autentičnom ambijentu, s težnjom da bi makar preko turizma eventualno postala i „naše-svjetsko“.

Za čim je „Nostalgija“ nostalgična?

Turistička manifestacija „Nostalgija“ je nakon treće godine ponešto bolja, organiziranija, osmišljenija, ali još uvijek atraktivna samo u pojedinim dijelovima programa. Na primjer, potpuno je deplasirano inzistirati na nekakvim dvodnevnim starim zanatima kada to niti su kaštelanski zanati niti su naši tradicijski proizvodi, nego suvremena trgovina proizvodnje nastale izvan Kaštela, a namijenjeno prodaji svugdje po Jadranu. Tako se na tim štandovima ne vidi kako nešto nastaje nego tek kako „nestaje“! A to je promašaj! Demonstrirati i pokazivati turistima, pa čak i domaćim mlađim naraštajima „nostalgično“ kako se to i što proizvodilo nekada u Kaštelima, iako dobro“, danas je već „lanjski snijeg“, kao na primjer rad kućnog „tkalačkog stana“, kamenog mlina i „makinje“ za prešanje maslina i ulja, za čime u XXI. stoljeću nitko i ne bi bio nostalgičan u želji da se vrati. Ali, zato se moglo izložiti jedan još uvijek aktualan turanj za grožđe i vino s degustacijom toga vina oko turnja, ili pripremiti nešto od već izumrle tradicijske hrane. kao na primjer kaštelansku „kulenicu“ od koje je (vjerojatno?) i nastao slavonski kulen, barem po imenu. Jer imali smo mi prije njih u brdu i milenijsku Mujinu pećinu, u kojoj se (opet vjerojatno?!) pekla i ta „kulenica“, dok Slavonci nikada nisu imali takovu pećinu, jer je u Slavoniji još i danas najveće brdo lubenica. Pa zašto Kaštelani ne bi mogli prvi imati i tu „kulen-kulenicu“? Ili da se netko sjetio sa „umjetno-papirnatim“ srdelama demonstrirati slaganje i soljenje te ribe u drvenu „mujaču“, a sa pravim slanim srdelama začinjenima u maslinovu ulju i s vinskom kvasinom častiti prisutne građane i turiste. A srdele friške ili slane su tradicijski bile prehrana za mnoge obitelji u Kaštelima: doručak, ručak i večera (pa ponovo!).

Međutim, „Nostalgija“ među ostalim izlaže i slavonski kulen i „kulenovu seku“ koji se nikada nisu proizvodili u Kaštelima nego u Slavoniji gdje je uvijek bilo puno mesa, a mi smo imali puno zelja, pa su stara Kaštela imala „kulenicu“ (neki kažu „kulenovu majku“ kao dokaz da smo prvi), što je slično samo po nazivu, ali punjeno je od zelja i riže (prije s purom), pa je prijala najviše gladnima. Kulenica bi se popekla na gradele ili na „pršuri“ i s friškom pogačom bila bi slična poljičkom soparniku, barem u ustima. Ali ni ove godine nije bilo „Nostalgije“ sa kaštelanskom „kulenicom“, ili možda u Turističkoj zajednici i ne znaju da je to nekada postojalo? Tako su sjevernjačko suho meso i sirevi, uz „đinđe i đinđuve“ bili 90 posto zanatskog „uvoza“ izloženog na štandovima „Nostalgije“ samo kao usluga pridošlim izlagačima-prodavačima da pod nekom famom „sajma starih zanata“ vrše svoju rasprodaju i za to od Turističke zajednice dobiju „diplomu“ kao najbolji u toj i toj kategoriji, što oni koriste na drugim mjestima kao „putujuću reklamu pobjednika“ diljem turističkog Jadrana.

U Kaštelima im još i organiziraju takvu „tezgu“ na javnim prostorima, ono zbog čega gradski inspektori progone domaće proizvođače ili babe-prodavačice kao nelegalno trgovanje na ulici. Ove godine ništa nije bilo ni sa inspiracijama od „babinih šešira iz vinograda“, tek samo uzorke od tradicijskih nošnji težačkih domaćica, koje „staro nisu oponašale, niti novo iznašale“. A prava i visoko kvalitetna kaštelanska nošnja se čuva po kućama ili je zaključana u Muzeju. Pogotovo se promašilo u nostalgičnoj primjeni kaštelanske srednjovjekovne ljubavne legende na neprimjereni način i u okviru prezentacije starih zanata, osim ako organizator Turistička zajednica grada Kaštela ne smatra da je i ljubav „najstariji zanat na svijetu“. Jer to su nakon dvije godine opet bili još uvijek samo „Slavonski svatovi Miljenka i Dobrile“, a jedino se napredovalo s uvođenjem seoskog kaštelanskog harambaše kao kostimiranog i naoružanog konjanika, koji je nekada bio i predvodnika mjesne oružane čete „černide“, za koju Turistička zajednica očito i ne zna da je postojala u svakom kaštelanskom mjestu za vrijeme mletačke vlasti. Zato i nije bilo te, za to primjerenije kostimirane naoružane čete (eh, da je to Klišanima?!). Prve godine su dvoje Slavonaca u svojoj nošnji sjedili usred Kaštela u dvije slavonske kočije, a ove godine „slavodobitnici diploma“ u izloženim zanatima kao svatovi su bili „ni kaštelanski ni slavonski“.

Turistička zajednica ne zna za sablju i mač srednjovjekovnih junaka: generala Kumbata iz Štafilića i vojskovođe Mandušića iz okolice Visovca, gdje je Miljenko bio u zatočeništvu

Ako se već htjelo i za ovu prigodu „Nostalgije“ simbolično prezentirati i ljubav, trebalo je u čast legende o Miljenku i Dobrili organizirati odjevene mlade Kaštelane u plemićkim kostimima i kaštelanskoj narodnoj nošnji da formiraju svatovsku povorku koja pohodi grob naših ljubavnika iz XVII. stoljeća u crkvici sv. Ivana i da ih prati kostimirana i naoružana seoska „černida“. To bi bila autentično kaštelanska svatovska povorka s harambašom na konju kao predvodnikom te „černide“, što je samo s konjanikom realizirano tek ove godine u liku Ante Vuletina, naoružanog autentičnim oružjima onoga doba. A Vuletin nije imao priliku niti da publici opiše značajke harambašine odjeće koju nosi i da im pokaže sablju koju je nosio kaštelanski povijesni junak general Ivan Kumbat iz Kaštel Štafilića, poznat u Morejskom ratu Mlečana s Turcima u prvoj polovici XVIII. stoljeća. Ili mač hrvatskog junaka Vuka Mandušića, poznatog iz sredine XVII. stoljeća u borbama s Turcima tijekom Kandijskog rata u slivu rijeke Krke, gdje se na otočiću Visovcu i danas čuva taj njegov mač u franjevačkom samostanu i gdje je bio u zatočeništvu Miljenko Rušinić. A prije dvije godine ti „slavonski svatovi“ nisu vidjeli niti grob naših ljubavnika Miljenka i Dobrile, jer se nije mogao naći ključ od crkvice na Rušincu. Ove godine je sve to bolje funkcioniralo, čak se za posjetioce organiziralo pričanje legende na licu mjesta u crkvici uz grob kaštelanskih ljubavnika. Nedostajala je još oružana straža kostimirana kao „černida“ koja čuva njihov grob. Nepotrebno je bilo i povećanje svatovske povorke od čak četiri kočije, opet slavonske provenijencije sa gumenim kotačima, koje su brzo vozile Rampadom tako da ih publika nije mogla pratiti. Zato bi Grad Kaštela i Muzej za ovu i druge prigode trebao dati izraditi više muških i ženskih kostima narodne kaštelanske nošnje iz različitih stoljeća, pa dati studiozno izraditi jednu plemićku kočiju i kostime kao repliku iz XVII. stoljeća, premda se u Kaštelima tada samo jahalo konje osedlane prekrasnom i bogatom opremom kao što to opisuje Marko Kažotić u svome romanu „Miljenko i Dobrila“.

Evo tog opisa: „Tri sluge, bogato odjeveni i naoružani kuburama i jataganom, obuzdavali su rukom na đemu, nemirne nakićene vrance. U drugoj ruci držali su crvenu kapu, koja živopisno pristaje uz lijepu nošnju seljaka u Kaštel Lukšiću, ali je nisu smjeli staviti na glavu dok gospoda ne sjednu na konje. Dug i širok jorgan od istočnjačkog vunenog tkanja, srebrom protkan, pokrivao je tursko sedlo s vrlo visokim oblučjem, koje je izlazeći iz dvaju otvora jorgana, pokazivalo vrlo fini sedefni vez. Uzda i sve ostalo bilo je umjetnički obrađeno u srebru, a svilene rese i kite, također optočene srebrom, visjele su konjima ispod prsiju i vrata. Na koščatu čelu vranca sjajila se srebrna ploča s utisnutim obiteljskim grbom Vitturi, pa se činilo da su upravo zbog toga naročito ohole te životinje, koje kao da su se ponosile svojom lijepom opremom“.

Literarna baština Kaštela i glumac Frane Perišin

Za pohvaliti je djelomično i jednu „tradicijsku“ večer, koju je pod jezično netradicijskim nazivom „Retro-etno-tehno 7“ organizirao Muzej grada Kaštela. Nećemo govoriti o odjevnoj tradiciji (moglo se u gledalištu izložiti i takva dva originalna tradicijska kostima), osim primjene te tradicije u suvremenim modnim kreacijama. O tomu su sada u modi mnoge „krokodilske nostalgije“, pa nećemo niti o medijskoj privlačnosti nazočnih aktera serije „Larin izbor“ kao popularnih predstavljača, koji su uglavnom najviše i privukli pažnju domaćica i djece. Priznajem, oduševljen sam idejom i pokušajem da se prvi put (nakon dugogodišnjih prijedloga), pa makar i tako parcijalno-skromno prezentiraju u izboru Sanje Acalije stari literarni tekstovi i pjesme Kaštela kao „živa“ a ne samo mrtva baština, koja je upravo „zahvaljujući“ Muzeju i inim kaštelanskim kulturnim institucijama i udrugama dosad ostala i dalje samo muzejski eksponat, umjesto da svake godine postanu kaštelanski kulturni „brend“, poput još neobjelodanjenih rukopisa starih kaštelanskih pisaca: Ivana Careva, Ive Ćipika, Vicka Cvitića, Mate Beretina itd., koji sa tim svojim djelima i dalje čame u Muzeju.

A ono što se dosad i objavilo bilo je kao reprint, bez kritičke redakcije izdanja ili samo u prigodnoj reinterpretaciji, a mnogo što je objavljeno i „znanstveno“ neobrađeno i izvan sudioništva nadležnih institucija. A ova večer je kao početak ipak za svaku pohvalu Muzeju grada Kaštela. Druga vrijednost ove, za mene prvenstveno tradicijske večeri čitanja starih tekstova i pjesama, bila je prisutnost jedinog kaštelanskog profesionalnog glumca od reputacije, osobenog po magičnom „glasu i stasu“. To je poznati Kambelovčanin Frane Perišin. On je djelovao kao „spiritus movens“ večeri i neprocjenjiva je šteta za prezentiranje kulture Kaštela što se njega uopće ne koristi kao osobnost i reprezentanta svoga zavičaja. Frane Perišin kao naš glumački adut, uz talentirane kaštelanske dramske amatere, mogao bi biti povod i garancija za nove slične kulturno-umjetničke ljetne „dane i večeri“ kaštelanske literarne i umjetničke baštine u traženju našeg autentičnog kulturno-turističkog „brenda“.

Činimo li fešte kao „pučku kuhinju za gladne“ ili kao gastro-turistički „brend“?

Sve su više učestali „turistički ljetni tovjenci“ sa raznim „specijalitetima“ u uličnim uvjetima za domaći „goluzi“ svijet. Tako je u Kmbelovcu „festival“ od boba, u Donjim Kaštelima „olimpijada“ od srdela, a u Sućurcu „mašo pučka kužina“, sve u slavu antičke izreke „kruha i igara“. A staro je iskustvo da gdje je manje kruha sve je više igara, pa ljudi zapostave duhovnost i sanjaju samo igre da bi došli do kakvog-takvog kruha. Dok tako realisti jedu onu „tvrdu koru“, sportske sanjalice očekuju „manu nebesku“. Ove dvije „sportsko-jedačke“ manifestacije koje su priredile uglavnom sportske udruge u garažama, konobama, portunima i sličnim „kužinama“ krajem srpnja mjeseca, posebno su privukle pažnju onih koji svaki domjenak pretvaraju u tovjenak. Pa iako to nema nikakvu važnost za turizam, to je u Donjim Kaštelima privuklo veliki broj domaćina, tek ponešto malo stranih turista i to više kao „lokalni folklor“ a ne kao turistička „gastro-ponuda“, pa zato nisu ništa ni probavali. U Sućurcu je na „Mašo šefu“ izgledalo kao da je cijeli Sućurac došao na dobrovoljnu večeru neke dobrotvorne pučke kuhinje, pa je netko kao za sebe prokomentirao: „Ako je ovo radi turizma, onda možemo očekivat invaziju Afrikanaca i Azijata“. I postavlja se pitanje: „Želimo li autohtonu, tradicionalnu i još uvijek postojeću kaštelansku kuhinju prezentirati stranim turistima (za razliku od drugih kuhinja), da im se upečatljivo pokažemo i u gastro-ponudi, onda moramo raditi to dva-tri puta tijekom ljeta samo za naše goste sa kaštelanskim specijalitetima, sa posebnim večernjim programom i da samo oni to degustiraju na račun Grada Kaštela, Turističke zajednice i ugostitelja koji su ih smjestili u svojim objektima, u posebnom ambjentu „bez ulične higijene“, ako se želimo pohvaliti u kuharstvu i čime bi ih možda zadržali dulje i ponovo vratili u naš turizam slijedećih godina. Sve ostalo će uvijek biti ovako, samo zabava za Kaštelane kao lokalni folklor.

Arheološki muzej samo za Sućurac, a koncerti Ljetne glazbene škole samo za vježbanje učenika
Pompezno se najavljivao i otvorio „novi“ Arheološki muzej u Kaštel Sućurcu. A o trošku Grada Kaštela se u obnovljenoj Nadbiskupovoj palači otvorio samo „stari“ muzej „Podvorje“, dugogodišnji sućurački „separatistički“ muzej u kojemu su prije i sada izloženi tek eksponati samo sućuraćkih arheološkim ostataka, dok Muzej grada Kaštela, iako sada formalno „objedinjen“ u jednu muzejsku instituciju, ovom prigodom nije prezentiran i s arheologijom ostalih kaštelanskih mjesta. Tako su sva jadikovanja Muzeja grada da decenijama nemaju gdje izložiti deponiranu arheološku građu svih Kaštela ostala na obećanju da je ovo „privremeno stalni“ postav, sada bez ijednog makar simboličnog eksponata iz drugih mjesta. Ali ostavimo te arheološke muzejske višegodišnje zavrzlame zbog kojih 14 uposlenih nije moglo izložiti ništa „novo“, nego još samo napomenimo da u tom muzejskom prostoru nisu prezentirane niti tri zajedničke kapitalne publikacije, kao što su: „Povijest Kaštela od prapovijesti …“ kaštelanskog povjesničara dr. Vjeke Omašića, knjiga „Kaštel Kambelovac i Gomilica“ don Frane Bege i rječnik starih izraza „Kaštelanske beside“ Radojke Baldić-Đugum, a da i ne govorimo o drugim knjigama koje su također izdali Grad Kaštela, Muzej grada i Društvo „Bijaći“ kao suizdavači, a pogotovo knjige Matice Hrvatske Kaštela i drugih izdavača s povijesnom tematikom Kaštela. Pa ako Muzej ne smije prodavati tuđa izdanja, onda ih je morao barem izložiti kao ogledne primjerke na uvid, jer su i knjige povijesno-muzejska građa nužna za prezentiranje posjetiteljima koji žele znati i za njih. Umjesto toga vidno su izložene knjige koje su napisali samo kućni kustosi Muzeja.

A „međunarodna“ Ljetna glazbena škola HGD „Biranj“ u Kaštel Lukšiću, koja je, zahvaljujući svojemu predsjedniku Ivanu Biliškovu kao članu Kulturnog vijeća grada Kaštela, prigrabila najveći dio dotiranog novca kaštelanskim udrugama, zauzela je i polovicu dvomjesečnih termina programa ovogodišnjeg „Kaštelanskog kulturnog ljeta“. I to sve za pedesetak posjetilaca po koncertu, uglavnom roditelja, kolega iz društva ili prijatelja, da slušaju „javne vježbe“ učenika te Ljetne glazbene škole, za koju ni turisti ne mare. A ne mare ni sami organizatori, jer kako inače objasniti nemar predsjednika Biliškova da na vrijeme, javno putem medija, ne izvijesti eventualne posjetitelje koncerta u nedjelju 29. srpnja, da se neće održati. Došao je izvjesni broj posjetilaca koji su naišli samo na dva uniformirana (i neinformirana) „zaštitara“ na mostu ispred Viturija, bez domaćina Biliškova (ili manje važne osobe) i čekali pred zatvorenim vratima na kojima nije bila niti pisana obavijest o toj odgodi.

Zašto svjetski plivački rekorder u maratonu Veljko Rogošić u Kaštelima nema barem lokalnu počast na nivou natjecanja za njegov godišnji „Memorijalni trofej“, a PŠD „Srdela“ organizira bezimeni i beznačajni maraton proglašavajući ga „međunarodnim“?

U travnju ove godine su udruge „Ostrog“ i Sv. Lovre od Ostroga“ sa Mjesnim odborom Kaštel Lukšića predlagale Gradu Kaštela da se osnuje i svake godine održava „Rogošićev memorijalni plivački maraton za trofej Kaštelanskog zaljeva“, na kojeg bi se imali pravo prijaviti plivaći iz Splita, Solina, Kaštela i Trogira (4 grada u Zaljevu sa oko 400.000 stanovnika) za godišnju prijelaznu titulu maratonca Kaštelanskog zaljeva i dobitnika Rogošićeva memorijalnog pehara,

Jer dugogodišnji državni i svjetski prvak u plivačkom maratonu Veljko Rogošić, legenda je plivačkog sporta u Hrvatskoj i svijetu kao fenomen daljinskog plivanja svjetskih razmjera. Rogošić je sportaš kakvog ovaj kaštelanski kraj nije imao u svojoj povijesti. Samo da se podsjetimo nekih rezultata i životnih sportskih podviga Veljka Rogošića u plivanju. Spomenut ćemo posebno onaj početni iz djetinjstva kada je u 8. godini života samoinicijativno zaplivao sa Velikoga mula u Kaštel Lukšiću prema otoku Ćiovu do obalnog mjesta Slatine, na ruti gdje je Kaštelanski zaljev najširi, a u dužini od 6,5 km, preplivavši tako ukupno 13 km neprestanog plivanja, što je bio svojevrstan podvig kakvog nije do tada napravio nijedan odrasli Kaštelanin, a kamo li dijete. Kasnije, od 1960. godine postizao brojne plivačke rekorde bivše države na različitim plivačkim stazama u bazenima i u raznim plivačkim stilovima i disciplinama. Bio je prvak bivše države Jugoslavije 142 puta, 51 put je obarao državne plivačke rekorde, 203 nastupa je imao za državnu reprezentaciju i 14 godina je bio njezin kapetan. A onda su uslijedili uspjesi u daljinskom plivanju tzv. maratonu: 4 puta je pobjednik internacionalnog maratona u talijanskom Ricconeu, 4 puta osvaja titulu maratonskog prvaka svijeta, rekorder je maratonskog prvenstva svijeta na stazi Capri–Napoli, svjetski rekorder američkog jezera Ontario, trostruki pobjednik i rekorder kanadskog šampionata i dvostruki pobjednik američkog šampionata u plivačkom maratonu. Pobjednik je i šampionata Australije i Afrike. U bivšoj državi Jugoslaviji je plivao 15 solo-maratona, od kojih je 3 osvajao u novim svjetskim rekordima. Titulu najboljeg maratonca svijeta osvajao je 7 puta. Svjetski rekorder etapnog plivanja postao je na ruti Podgora–Rijeka u ukupnoj dužini od 510 km. Na prijedlog WPMSF Chicago postao je prvi plivač Europe kojemu je ime uklesano na ploči plivačkih velikana u poznatoj hali sportova Ft. Lauderdale na Floridi. Godine 1979. postigao je novi svjetski rekord vremensko-dužinskog plivanja na dionici Italija–Jugoslavija. Zatim maratoni „Hvar−Split“, „Vis−Split“ i „Jedno more – dvije obale“, te „Supetar−Split“ 1969., „Brazdama partizanskih brodova“ 1977. Posljednji i najveći plivački maratoni su mu bili u domovini kao samostalnoj državi Hrvatskoj kada je preplivao rutu Savudrija–Prevlaka, zatim u inozemstvu kanal La Manche 2004.., i rutu Europa–Afrika, od Sicilije do Tunisa 2005. i „Grado−Piccione“ (novi svj. rek.) 2007. Zbog svega toga je već 2006. dospio u Guinnessovu knjigu rekorda kao prvi svjetski maratonac s preplivanih 225 km.
Zato i prijedlog spomenutih udruga iz Kaštel Lukšića da se osnuje „Rogošićev memorijalni plivački maraton za trofej Kaštelanskog zaljeva“. Sve ovo skupa bilo bi zanimljivo i za ljetne turiste na Kaštelanskoj rivijeri. Ovo bi pridonijelo i brojnijim izletima u Kaštela iz obližnjih gradova kao i ljetnom turizmu stranih gostiju, jer je već češki liječnik Henrik Šoulavy u svom turističkom pansionu u Kaštel Lukšiću, osnovanom 1909. godine, povremeno ljeti organizirao i „plivački maraton od Kaštel Lukšića do Slatina na otoku Ćiovo“, pa je tako zabilježio da su to uspjela preplivati dva njegova ljetna gosta: Rudi Pohlreich iz Praga 1923. a sljedeće 1924. godine je to preplivao i drugi češki turist Milan Seelich iz Holešova. A PŠD „Srdela“ iz Kaštel Staroga i dalje organizira lokalni „međunarodni“ plivački maraton od mjesne luke do hotela „Palace“, bez poznatih plivaća, pa to onda ne zabilježe značajniji dalmatinski i hrvatski mediji.
piše: Neven Bućan

Što se sve naturalo kaštelanskom turizmu?
A socijalističke navike su ostavile dubokog traga do danas. Osobito u onom ratnom prijelazu devedesetih godina. Tako se usred Domovinskog rata osnovala Turistička zajednica Grada Kaštela 1993. godine. I bilo je rata, ali nije bilo turista, pa što? Formalnostima je trebalo udovoljiti. Jer, moralo se biti „uposlen“ i živjeti, pa da bi „besposleni pop“ opravdao svoje zvanje i postojanje, počeo je „krstiti jariće“. Na primjer, 1995. godine netko je pročitao u nekim starim novinama da je kroz Kaštela prošla jedna „lijepa kita stranaca“ čak daleke 1895. godine. I eto ti turističkog „brenda“ po ideji turističke direktorice D. Polić kao razloga za slavljenje stogodišnjeg turizma. Ali time se dr. Šoulavyja spomenički preduhitrilo kao osnivača „jer on je stranac, a ne naš „rođeni rodoljub“. Međutim, u tom starom novinskom članku nije pisalo gdje su ti „turisti“ odsjeli, koliko dana i jesu li što potrošili. Po svemu sudeći oni su bili hodočasnici solinskog Starokršćanskog kongresa na proputovanju iz Splita za Trogir, ili obratno, pa nisu imali vremena u Kaštelima popiti niti čašu vode, a pojeli su valjda samo „kongresnu hostiju“. jer u Kaštelima su tada postojale jedino seoske krčme za kartanje i vino težacima-bezemljašima i ribarima koji nisu imali vlastitu konobu. Ali svejedno se to uzelo kao kulturno-turistički „brend“ i proslavilo 1995. godine manifestacijski kao „Sto ljeta kaštelanskog turizma“. Međutim, pravi turizam kao gospodarska djelatnost je u Kaštelima počeo tek 14 godina kasnije (1909.) dolaskom češkog liječnika Henrika Šoulavyja i radom njegovog stacionarnog turističkog pansiona (do 1939. godine). A tom savjesnom liječniku, turističkom neimaru i zaslužnom građaninu Kaštela još ni do danas nije uređen Spomen-park s njegovom bistom ispred bivšeg „Pansiona dr. Šoulavy“ jednog među prvima u Dalmaciji i prvog uređenog kupališta na Kaštelanskoj rivijeri, kao cjeloviti spomenički kompleks kaštelanskog turizma, iako je to obećavano od gradonačelnika J. Berketa i dogradonačelnika M. Kovačeva kao odgovornih osoba Grada Kaštela. Tako je i nekadašnji član Poglavarstva grada Kaštela prethodne vlasti A. Šuško istodobno bio i predsjednik Turističke zajednice grada i direktor prvog kaštelanskog hotela „Palace“ iz 1928. godine turističkog neimara Petra Kambera, „obećavao je i obećavao“ a turizam na Kaštelanskoj rivijeri je odavna u stalnom propadanju, tako da su sada već devastirani nekada najvredniji društveni turistički objekti u Kaštelima kao odmarališta: Željezničko i Zeničko, te hotel „Palace“ i još nisu niti renovirani, a ne zna se kada će i hoće li ponovo primiti turiste. Čak je i srušen jedan dio objekata hotelskog kompleksa „Palace“, a njegov već uništeni park Turistička zajednica grada i dalje u svojim publikacijama propagira kao „zaštićeni spomenik prirode“ za posjete turistima. Ali, kako je gradonačelnik Berket uveo novu praksu da se „Nagrada grada Kaštela za životno djelo“ više ne dodjeljuje živima nego mrtvima, za nadati se da će kad-tad barem dr. H. Šoulavy i dr. P. Kamber dobiti Nagradu grada Kaštela za „posmrtno djelo“, koje su tako „zaslužno“ svojim radom uništili živi.

Pa čak ni ta prava obljetnica 100 godina kaštelanskog turizma od osnivanja „Pansiona dr. Šoulavy“ 1909. nije se proslavila 2009. godine na doličan način kao turistički „brend“, jer Turistička zajednica grada Kaštela sa svojim tadašnjim predsjednikom I. Čagljem i direktoricom N. Maršić nisu htjeli podržati i zatražiti uspostavljanje turistički razložno motiviranog i isključivo turističkog bratimljenja s rodnim gradom dr. Šoulavyja u češkim Sušicama, te tom prigodom kao turistički spektakularni poklon prirediti im u Kaštel Lukšiću za dvojicu njihovih mladoženja iz češkog grada Sušice pravo i besplatno vjenčanje, improvizirano kao staro kostimirano vjenčanje poput Miljenka i Dobrile iz XVII. stoljeća, promovirajući time Kaštela i svoj najprihvatljiviji kulturno-turistički „brend“, a sve za njih nenametljivo i u znaku kulta ljubavi, dok bi za nas to bilo medijski efektno i turistički propagandno u međunarodnom smislu, barem sa Češkom iz koje nam u Kaštela i danas dolazi najviše turista. Isto tako, da smo makar pokušali uspostaviti turističko-motivsku suradnju sa talijanskom Veronom radi obostranih lijepih i starih ljubavnih legendi (Romeo i Julija), ili s japanskim Veleposlanstvom u Hrvatskoj, pa možda i s nekom školom ili gradom u Japanu, radi postojećih njihovih u svijetu glasovitih ukrasnih trešanja zasađenih prije 30 godina u Školskom botaničkom vrtu u Kaštel Lukšiću, a u okruženju naših kaštelanskih trešanja kao prvog proljetnog voća u Europi, te rijetkih japanskih kamelija koje se također tu uzgajaju, dakle radi tih motiva barem kao turističko bratimljenje – nego ništa!. A sve je to moglo biti kao naša prepoznatljivost i perspektiva u znaku čak međunarodnog turizma i kulture življenja u predstojećoj nam EU-asocijaciji država pa i šire, osobito kada posljednjih godina s avionima na Resnik dolijeće sve više japanskih turista za područje srednje Dalmacije.

Za Čehe je Kaštelanska rivijera još uvijek „vaše morje – naše morje“!
A mi ni nakon 100 godina turizma na Kaštelanskoj rivijeri, kojeg je osnovao stranac-entuzijast, češki liječnik Henrik Šoulavy − mi još ni danas nismo realizirali niti bratimljenje s njegovim rodnim gradom Sušice, čija je gradonačelnica, a sada i poslanica u češkom Senatu u Pragu MUDr. Jirina Ruppelova, žarko željela to bratimljenje s Gradom Kaštela, jer je bila ovdje prije nekoliko godina sa svojom gradskom delegacijom, a naši „gradski oci“ nisu od toga napravili ništa u turističkom smislu, tako da ta poštovateljica svoga zemljaka Šoulavyja, i sama kao bivša gradonačelnica Sušica i sadašnja češka senatorica u Pragu, osvjedočena zaljubljenica u Kaštelansku rivijeru, sada k nama dolazi na ljetovanje „inkognito“ sa suprugom i djecom i s pijetetom uspomena na svog zaslužnog zemljaka odsjeda u apartmanu „Ville Šoulavi“ (bivšeg pansiona) u Kaštel Lukšić i ne usuđuje se više kontaktirati s „odgovarajućim“ osobama u Gradu Kaštela, premda je i prošle godine ljetovala u Lukšiću, što je znala i naša Turistička zajednica, ali senatoricu Ruppelovu nitko nije službeno niti privatno kontaktirao barem radi pozdrava, a od koje bismo mogli imati ne samo spomeničke kulturne kontakte nego i suvremene turističke koristi. Ali za sve to bi upravo prema Česima trebalo biti spreman i na „paradu dobrog domaćina“ pa za njih prirediti u Kaštelima kulturno-turistička događanja, manifestacije i propagandne prezentacije u tradicionalnoj kaštelanskoj nošnji, sa tradicionalnim kaštelanskim jelima i pićima i prezentiranju autohtone kaštelanske povijesti i kulture. Umjesto toga naš gradonačelnik, ujedno i predsjednik Turističke zajednice Joško Berket, ne pokazuje se i ne prezentira u kaštelanskoj narodnoj nošnji pred kaštelanskim turistima otvarajući i zatvarajući, recimo neku osmišljeniju kaštelansku kulturno-turističku manifestaciju kao „Dane Miljenka i Dobrile – kaštelanski pučki festival ljubavi“, on oblači sebe, suprugu i svoju maloljetnu djecu u rimske toge i sudjeluje paradirajući na „Danima cara Dioklecijana“ u Splitu prošlog ljeta, a kaštelanski plemići koji su osnovali Kaštela, Miljenko i Dobrila koji su kaštelanski kulturno-turistički „brend“, kaštelanska narodna nošnja koja izumire zajedno sa autentičnom gastronomskom tradicijom Kaštela – za gradonačelnika, pročelništvo „za društvene djelatnosti“ grada u nadležnosti D. Opačka, Kulturno vijeće, Turističku zajednicu, Muzej grada, za Gradsku knjižnicu i društvo „Bijaće“, kao ni za Gradsko vijeće Kaštela, nisu primarni u našoj ponudi i prezentaciji pred drugima, a (nakon propasti industrije) turizam i poljoprivreda su već proklamirani kao prioritetne grane gospodarstva Grada Kaštela. Čak se ni za svoje sugrađane ne zna motivski osmišljeno, sadržajno zanimljivo i dinamično-spektakularno organizirati Doček Nove godine na otvorenom prostoru (za razliku od manjih i hladnijih (ne)turističkih gradova na sjeveru Hrvatske), nego onako kao što je to prošle godine neinventivno i neuspjelo prvi put pokušala organizirati dogradonačelnica M. Parčina. Ili čak i ljeti ne znamo iskoristiti činjenicu da su Kaštela na moru i da imamo svjetski slavnog rekordera u daljinskom plivanju (maratonu) Veljka Rogošića koji bi za druga mjesta u kojima je rođen takav čovjek bio turistički „brend“, a za nas je još uvijek „nepoznanica“ kao kod sportskih i turističkih neznalica.

A što se radilo s legendom o Miljenku i Dobrili do danas?
Profesionalno na nivou Grada Kaštela i svih navedenih gradskih kulturnih i turističkih institucija, tek su dječji vrtići Kaštela najviše postigli u „populariziranju“ Miljenka i Dobrile, tako da se ljubav mladića i djevojke prezentirala kroz djetinjasto-banalne pjesmuljke i slikovnice ili se „pedagoški“ izvodilo u Muzeju grada kao igrokaz „zaljubljenih“ trogodišnjaka sa njihovim „kartonskim spajanjem“. Ili pak u okviru Kaštelanskog kulturnog ljeta kao „šekspirovska tragedija“ u interpretaciji takvih trogodišnjaka iz dječjih vrtića i to na „engleskom“ jeziku, a na izvedbi su u publici bile najsretnije njihove „domoljubne“ mamice uz salve smijeha i oduševljenja kako im trogodišnja dječica „govore bolje engleski nego hrvatski“. A osim toga, bile su i sigurne da u toj „ljubavnoj djetinjariji“ ne može biti nikakve seksualne opasnosti po njihove mezimce. Zato nije čudno što se naša prava, prirodna ljubavna legenda tako dugo i uzaludno nudila za odrasle dramske izvođače te tragedije kaštelanskim neinventivnim i nekreativnim gradskim, kulturnim i turističkim čimbenicima, odnosno “odgovornima bez odgovornosti“. (Ovo je pisano prije najnovije ovogodišnje premijere dramatizacije te legende autora E. Bošnjaka – op. p.). Također se godinama predlagalo Gradskoj knjižnici Kaštela da planira kaštelansko izdanje romana „Miljenko i Dobrila“ s prijevodima i na stranim jezicima i to počevši od ravnateljice I. Batina do današnje vršiteljice dužnosti, ali uvijek je bio izgovor da je „kasno za plan i program“ te godine, možda „bude“ neke druge. A Muzej nikada nije prihvatio (iz istih razloga „zakašnjenja“ planiranja) prijedlog da se u crkvici sv. Ivana priredi barem kroz ljeto Memorijalni muzej Miljenka i Dobrile, ili to (za njih) ne spada u profesionalnu dužnost „samostalnog znanstvenog muzeja“?! Međutim, društvo „Bijaći“, koje se i osnovalo da prezentira povijest i kulturu grada Kaštela nikada to nije istinski ni zanimalo od predsjednice S. Viculin, pa M. Novaka, do današnjeg predsjednika T. Burića, a brinuli su se o berbi „milenijski stare masline“ i pravljenju njezina još uvijek „djevičanskog“ ulja, ili o prezentiranju i nagrađivanju mladog kaštelanskog vina, kao od „tradicionalno stare loze“. (Kažu da je zapušteni crljenak kaštelanski početkom prošlog stoljeća emigrirao u Ameriku, od kojega su tamo napravili svjetski glasoviti zinfandel, pa „Bijaći“ sada traže njegovu obnovu i povrat licence u rodni kraj, na našu još uvijek primitivnu tehnologiju). Slično tomu i Turistička zajednica organizira Praznik cvijeća kopirajući druge i poznatije, kao jednu netipičnu i svugdje moguću manifestaciju, koja je tek prije par godina u Kaštelima dobila na autohtonosti i originalnosti, organiziranjem te izložbe cvijeća svake godine u drugom ambijentu nekog od starih dvoraca (kaštela), čime je „staroj ambijentalnoj patini stoljetnih dvoraca“ svježe cvijeće dalo „dah suvremenosti“, a svježe cvijeće je dobilo osmišljeniji sadržaj „stoljetne tradicije suživota s čovjekom“ u ovim našim „sedam sela grada Kaštela“. Samo da nije bilo one duge i dosadne neprirodne parade dječice sa neprimjerenim plastičnim cvjetovima na glavi, a među prirodnim cvijećem.

Zašto Kaštela još nemaju gradonačelnika kakav bi im trebao u kulturi?
Posljednji lokalni izbori za Grad Kaštela su nam u Jošku Berketu donijeli, reklo bi se za sreću u jednom „mariniranom tajkunu“ zajedno: gradonačelnika i predsjednika Turističke zajednice grada Kaštela, odnosno „kapetana na suhom“, ali nažalost time ne i pravog znalca sa smislom za kulturni turizam. Doduše on jest prijatelj talentiranim umjetnicima: opernom pjevaču Kokoškovu, pjesniku Kiševiću i kiparu Jerkoviću – ali nije prijatelj i s umjetnošću, osim što zna pjevati „Šumi, šumi javore“! Istini za volju (i slično tomu) i prije njega (od ratom mobiliziranog V. Andromaka i „demoraliziranog“ M. Polića) bili su nekompletni gradonačelnici kao: A. Sanader, „vatrogasac bez kulturnog (po)žara u sebi“ i bljedoliki mu nasljednik iz stranačke „mreže“ I. Udovičić. A svi su oni ipak najviše vjerovali da je za Kaštela jedina i najvrednija stara, „muzejska kultura“, koju treba snobovski protežirati i tek „iskopavati“, pa zato i toliko poklanjanje pažnje upravo Muzeju kao najvažnijoj „suvremenoj“ kulturnoj instituciji Grada Kaštela, dok se ostale i „nedavne“ vrijednosti življenja u Kaštelima olako „zatrpavaju“, da bi ih s mnogo više truda i novca pronalazili tek neki novi muzealci u narednim stoljećima. Takva kulturna tendencija se u Kaštelima i dalje nastavlja, jer gradonačelnik Berket, prema najnovijim izjavama, podržava muzejske apetite, pa osim što će iz turistički najatraktivnijeg i zato najživljeg objekta Vitturi usred Kaštela, prognati Turističku zajednicu koja jedina zaslužuje kao živa ustanova takvo mjesto, čitav objekt će prepustiti Muzeju grada kao, po prirodi stvari, svugdje poznatoj „mrtvoj ustanovi i kulturnom skladištu“, jer muzejske arhive posjećuju samo rijetki stručnjaci ili pasionirani zaljubljenici u prošlost, a stalne postave bi (makar jedan put u životu?) trebali posjetiti naši građani, ali redovitije i brojnije sezonski turisti, ako im se to omogući propagandom i prilagođenim radnim vremenom za organizirane posjete. Međutim, u izvještajima za gradske vijećnike se iz Muzeja prezentiraju za samohvalu i najčešće pribrajaju i svi prisutni na svečanim otvaranjima čestih slikarskih izložaba i drugih kulturnih skupova, kako je netko duhovito napisao i posjetitelji „Noći muzejskih vampira“, tako da se dođe do pozamašne godišnje cifre posjetilaca. Osim dvorca Vitturi, najavljeno je da će Muzej grada preuzeti i Nadbiskupovu palaču u Kaštel Sućurcu, u Miljenkovu kaštelu u K. Lukšiću, priča se, da će napraviti svoj deponij uskladištenih muzejskih predmeta, a u dvorcu Korijolana Ćipika u Kaštel Starome „Galeriju moderne umjetnosti“ od slika koje su umjetnici napravili u „Dječjem domu“ na ljetnim likovnim kolonijama „Maestral“ (od marende do ručka, dok ne puhne maestral za kupanje i jedrenje). Osim toga skulptorska ljetna kolonija „More“ će poplaviti sve parkove u Kaštelima sa skulpturama, doduše akademskih umjetnika, ali bez natječaja s kriterijima i unaprijed predviđenim prostorima za osmišljeni skulptorski motiv. Netko će možda reći da je upravo more „najširi i najdublji“ motiv. Ali kada je u pitanju relativno mali i zatvoreni Kaštelanski zaljev, on je samo „kap u moru“ pred svijetom, a za Kaštela je tradicijski značajniji motiv ljubavi, koja je i u svjetskim razmjerima najšira pojava i ljudski najdublja. Zašto u skulptorskoj koloniji ne njegovati upravo motive ljubavi baš za tradicijsku originalnost Kaštela?

Hoće li Kaštelani postati muzejske mumije?
Sreća da je kula Ćipiko u K. Novome dospjela ipak u ruke turističkog djelatnika koji je tu napravio suvremeni hotel, umjesto želje Muzeja grada da se tu ponovo vrati u potkrovlje stalna „Galerija Studin“ i time napravi medvjeđa usluga i samom kiparu, jer tu ne bi imala posjetitelja kao ni prije. umjesto da se srednjovjekovna loža na novskome Brcu kao prizemni arhitektonski spomenik i ambijent staroga trga (dakle umjesto sadašnje knjižnice), preuredi to u periodičnu Memorijalnu izložbu na dan smrti Marina Studina 15. kolovoza (1960.) kao svakogodišnji „Dani Marina Studina“, uz svečano otvaranje izložbe i uz propagandni marketing za domaće posjetitelje i ljetne turiste u trajanju od mjesec dana. Tim prije što je kaštelanski Muzej još na svome početku objavio luksuznu i skupu monografiju slikaru Jurici Keziću, koji biografski niti umjetnički nije imao ništa s Kaštelima, a Marinu Studinu, od čijih kiparskih djela je i nastao Muzej grada Kaštela, još nema novo napisanu ili barem preštampanu monografiju, koju mu je još u socijalizmu objavio grad Split. A prije i poslije Studinove ljetne izložbe, koju predlažemo u loži Kaštel Novoga, taj značajni, lijepi i funkcionalni prostor bi se mogao koristiti i za priređivanje drugih povremenih izložaba, kulturnih skupova i promocija. Time bi se konačno udovoljilo želji samog kipara da mu djela budu izložena u rodnome mjestu i imalo bi se tu više posjetitelja u mjesec dana nego u potkrovlju kule Ćipiko kroz čitavu godinu. A Kaštela bi dobila još jedan kulturno-simbolični, pristupačni i komunikativni prostor stare lože, dok posudbena knjižnica može biti smještena bilo gdje. Također je sreća da će se i kaštel Štafileo-Rotondo u K. Štafiliću privesti turističkoj svrsi, jer bi, nastavili se ovako, ta gradska „muzejska hobotnica“ sa svojih već sada 14 uposlenih mogla postati radna organizacija sa najviše uposlenih u Kaštelima poslije propasti „Jugovinila“, a svi nezaposleni kaštelani, koji traže bilokakav posao, tada bi se mogli prijaviti barem za glumiti „muzejske mumije“.

Jer, na primjer, jedan UNESCO-ov grad kao što je Trogir ima svega 6 uposlenih u Muzeju grada, dok drugi gradovi i otoci uokolo imaju i manje, čak bez muzejskog pedagoga koji je „izmišljen“ za Kaštela, a imaju ga samo veći gradovi u Hrvatskoj. Pa kako čak ni Solin nema svoj Muzej nego samo „Tusculum“, ogranak splitskog Arheološkog muzeja, a leži na iskopinama starorimske i starohrvatske povijesti, postavlja se zakašnjelo pitanje bivšim gradonačelnicima Kaštela kako su to „snobovski“ dozvolili da na dvadesetak kilometara udaljenosti zračnom linijom između starih i afirmiranih muzeja Splita i Trogira bude još jedan „znanstveni“ muzej (umjesto samo zavičajni u funkciji turizma), a koji ustvari sam vrlo malo ili nikako znanstveno značajnijeg (pored „nižih“ i viših kustosa!) ne može obavljati bez pomoći stručnjaka Sveučilišta u Zagrebu, ili muzejskih stručnjaka i konzervatora u Splitu i Trogiru, kao što je to bilo u slučajevima arheoloških istraživanja na Putalju, dosadašnjih na Resniku i u Ostrogu. Tiskaju se i minorne knjižice pisane iz radnog vremena pod osobnim imenom, s mnogim netočnostima i površnostima, ali s društvenim novcem. Ili Mujina pećina za koju Muzej i Turistička zajednica nisu ni do danas u stanju riješiti „znanstveni“ problem postavljanja informativne table, pa se još uvijek ne zna je li ta pećina doista Mujina (po muslimanu?) ili Jurina pećina po našem neandertalcu (Hrvatu od prije 50.000 godina?). Slično tomu su im muzejske zasluge i u otkrivanju antičke luke u Resniku, a pogotovo u otkopavanju temelja starorimskog grada Sikulija, odnosno zahvaljujući slučajnim bagerima na kanalizaciji „Eko-Kaštelanskog zaljeva“. Onda je Muzej grada Kaštela svečano objavio o tomu svoju luksuznu knjigu i priredio u tu čast bogatu antičku gozbu od svih mogućih delicija, tako da je svakom posjetitelju još nedostajao samo po krevet da jedu ležeći bezgranično kao pravi stari Rimljani. Ali zato prošlost ne bi smjela pojesti i sadašnjost! Međutim, najnovije je da je Muzej grada Kaštela upravo ovih dana svojevoljno organizirao u Šibeniku „miroljubivu“ izložbu o antičkom gradu Sikuliju kao kompromis o „povijesnoj poveznici gradova Šibenika i Kaštela“, jer su stoljećima međusobno „ratovali“ zbog toga što su Šibenčani vjerovali da je njihov grad nastao na ruševinama antičkog grada Sikuli (Šibekuli ?!), kako kažu: „zbog sličnosti imena i geografske blizine“ (oko 100 km). A bilo bi daleko jeftinije da je naš Muzej unajmio jedan autobus u koji bi stali svi oni Šibenčani što su prisustvovali otvaranju naše izložbe u njihovom gradu i doveli ih u Kaštela na lice mjesta kako bi im na Resniku zorno dokazali da su te bagerske iskopine doista kaštelansko kamenje, a ne šibensko! Ovako profesionalni Muzej za prošlost Kaštela i dalje muze od Grada više novca nego sve volonterske kulturne muze u sadašnjim Kaštelima, od umjetničke govorne do pisane riječi i muzike, a da se njih ne mazi po „muzejski“.
Piše: Neven Bućan

Aktivnost se tako doduše ima, ali nije ona prava! A nije bila takva intencija Ministarstva kulture, kada je donijelo Zakon o kulturnim vijećima, da bi se kultura u gradovima „unazađivala“ jednim Vijećem − nego unapređivala množinom vijeća i njihovih članova! Po ovome bi za Grad Kaštela bilo jedino rješenje da se odmah ide na raspuštanje sadašnjeg i osnivanje najmanje pet Kulturnih vijeća za pet osnovnih djelatnosti (ili više njih, po potrebi), sastavljenih od po pet (ili trojice) kompetentnih osoba po „fahu“, ali ne samo „kvalificiranih“, nego osvjedočenih stvaralaca u svojoj kulturno-umjetničkoj domeni, pa time i 25 (ili 15) dragovoljnih kreatora (3-5) unutar pojedinih djelatnosti, ali za društveno relevantnu i kreativnu kulturnu politiku u Gradu Kaštela, koja kao takva do sada još ne postoji. Jedino se tako može osigurati i garantirati množina interesa pojedinih sedam Kaštela kroz jedinstveni Grad. Bez toga je Kulturno vijeće puka besmislica!

A ta problematika množine i jednine kroz Kaštela se provlači od pamtivijeka: i danas imamo sedam kaštelanskih mjesta (čak i više!); imamo dvije i po glazbe; imamo više klapa, (čak i previše!), a osnovalo se još i festival klapa iz čitave Hrvatske, da nam u Kaštelima klapska inflacija bude potpunija uz veliko trošenje gradskih para za jedan dan. Od dvije klape najbolje u Dalmaciji („Cambi“) imamo jednu, neki kažu tek pola, čak i manje, (a gradske dotacije su im među najvišima, pored njihova naplaćivanja svojih koncerata!). Imamo i stalnu Glazbenu školu s godišnjim programima, ispitima, koncertima i diplomama, a lukšićko glazbeno društvo „Biranj“ uz „svesrdnu“ pomoć svog predsjednika Ivana Biliškova, kao predstavnika u Kulturnom vijeću, dobiva 100.000 kuna sufinanciranja za njihovu „Ljetnu međunarodnu glazbenu školu“ koja traje svega dvadesetak dana, pa je jasno da je to samo „ljetovanje“, makar i za „svjetske glazbenike od Europe do Amerike“. I da apsurd bude još veći Kulturno vijeće je na jednoj od posljednjih svojih sjednica razmatralo mogućnost da se ta „Ljetna škola“ ubuduće tretira kao prioritetni Gradski projekt, kao „institucija“!? A ako se itko još sjeća, ta „Ljetna škola“ je 2011. godine otvorila „Kaštelansko kulturno ljeto“ u dvorištu Vitturija upravo s koncertom „svjetskog gudačkog kvarteta“ s klasičnom glazbom za gudače, pa je gradonačelnik Berket održao pozdravni govor kao da nama otkriva Ameriku, umjesto da Kaštela otkriva drugima. Jer na tom „skupom“ gudačkom koncertu „Ljetne škole“ izvršeno je školsko „silovanje tradicije“ kaštelanske puhačke glazbe i tamburica, te jedine glazbene naobrazbe kod stanovnika naših petstoljetnih „sedam sela“, gdje nam bake i majke nisu bile moguće svake nedjelje ići u Bečku operu. Zato se publici na tom koncertu dogodilo mnogo problema s djecom koja su im pozaspala prije nego obično. A Kulturno vijeće Grada i ove godine odbija prihvatiti kao „gradski projekt“ ili „instituciju“ autentično i autohtono kaštelanski cijelo-ljetni Pučki festival ljubavi „Dani Miljenka i Dobrile“.

No, sada malo iziđimo iz te kulture i zađimo u „nekulturu“: Kaštela imaju i tri nogometna kluba, a slično je tako nešto s odbojkašima i drugima, ali oni su aktualni kroz čitavu godinu pa mogu biti i shvaćeni, a prigovaram ne da se kao sportaši ne ujedinjuju radi sporta, nego radi novca u „Marini Kaštela“. Ali gradonačelnik privatno tako ima bolju reklamu za „nesportsku“ dobit. Osim toga, imamo i pojavu da ništa „karnevalski“ nije smješnije nego da imamo čak tri karnevala, koji se formiraju samo za jedan dan i prezentiraju javnosti na tri različita datuma i to svaki „u svome selu“. Posebno Kambelovska „Polantana“ pravi karneval od sebe, kulture i religije. A već tri godine predlažem da ta „najluđa ideja od tri najluđe udruge u najluđim danima“ prestane biti najduhovitiji kaštelanski karnevalski vic i da jednoga pokladnog datuma, tri kaštelanska karnevala, svaki posebno, ali u jedinstvenom defileu „od jutra do mraka“ paradiraju kroz svih sedam Kaštela u jedinstvenoj 18 kilometara dugoj koloni od Sućurca do Štafilića (uz more kroz sva mjesta da ih vide svi Kaštelani), nakon što od gradonačelnika ispred Gradske uprave u Sućurcu (uz „šporke“ makarune) „dobiju kjuč dok na krivcima ne iskale žuč“. Redoslijed početnog i završnog kaštelanskog mjesta može se mijenjati svake godine. Tako i dalje mogu postojati tri inicijative i tri organizacije u tri mjesta, sa tri „karnevalska testamenta“, a tri Krnje bi predvodili svaki svoj dio karnevalske povorke iz tri kaštelanska mjesta (ili bi ih postalo čak sedam), pa na povratku, kada u Štafiliću vrate ključ gradonačelniku, svatko bi u svojem mjestu pročitao svoj testament i zapalio svoga Krnju za sve krivice „onih drugih“. Izgleda da je već sazrela ova ideja i da će se u Gradu Kaštela ubuduće ovako nešto i obistiniti, najprije s ovim „maškarama“ bez maski u gradskim upravnim tijelima.

Zašto se ne bi osnovalo kao „institucija“ i Gradsko amatersko kazalište Kaštela?
Kada smo već na dramskoj umjetnosti predlažem da se za sva Kaštela osnuje jedno ili jedinstveno „Gradsko amatersko kazalište“ koje bi bilo kao „krovna“ organizacija svim sadašnjim i budućim dramskim udrugama po pojedinim mjestima: „Moreti“ iz Štafilića, „Teatru“ iz Staroga, „Sv. Lovri od Ostroga“ iz Lukšića, „Karolu Vojtili“ iz Kambelovca, „Sv. Jeronimu“ iz Gomilice i „Putalju“ iz Sućurca, koji bi kao udruge postali i ogranci tog Gradskog amaterskog kazališta Kaštela, ili skraćeno GAK-a. I sve bi te dramske udruge djelovale po svojim mjestima kao i do sada, ali bi imale jednu „krovnu interesnu udrugu“ Tako bi imali jedno Gradsko amatersko kazalište, koje bi im osiguravalo novčana sredstva i repertoarne prijedloge kao svoju prioritetnu kulturnu politiku kod Grada Kaštela, a putem samo svoga Kulturnog vijeća da u novčanoj „masi“ s prijedlogom repertoarnih gradskih prioriteta, sugeriraju i konačnu pojedinačnu raspodjelu novca. Time bi se i prihvaćanje dramskog repertoara pojedinih udruga odvijalo na osnovi njihovih samostalnih želja i aktivnosti, a opet unutar dogovorne repertoarne politike i namjenske raspodjele novca u tom GAK-u Kaštela kao „krovnoj“ organizaciji za sve dramske udruge. Za njih bi primarno bilo da proizvedu što više raznorodnih scenskih djela za izvođenje u Kaštelima i da se od svih tih, samo domaćih predstava napravi zimska godišnja „Smotra kaštelanskog amaterskog kazališta“ (bez tuđih gostovanja!), na kojoj bi se uz nagrađivanje vršilo dvostruko ocjenjivanje: stručnog žirija za umjetnički dojam i ocjenu publike za popularnost. Preporučljivo bi bilo da te domaće predstave doista budu kaštelanske i po književnom motivu, po autorima tekstova, redateljima i izvođačima glumcima-amaterima. Tek s takvim predstavama (dva domaća pobjednika sa „Smotre GAK-a Kaštela) moralo bi se kandidirati kao natjecatelji za službeni godišnji republički „Festival amaterskih kazališta Hrvatske“ i ići na eventualna gostovanja na poziv drugih, ali s odobrenjem „krovnog“ Gradskog amaterskog kazališta i sufinanciranjem Grada Kaštela. Sve drugo bi bila privatna inicijativa kao nepotrebna šetnja i „čuturaški“ trošak, ali svoj! Tako bi se garantirala umjetnička kvaliteta i kulturni interes Grada Kaštela prezentiranjem prema nama zimi i prema turistima ljeti. Dakle, prije svega afirmacija Kaštela da se s kaštelanskim talentima i motivima iziđu iz sadašnje kulturne bezličnosti, u kojoj se neosmišljeno pravi „Dane kaštelanskog kazališta“, čak bez oznake „amatersko“ da bi se preambiciozno taštinom mislilo kako je riječ o profesionalcima i onda tri četvrtine predstava na tim „Danima“ budu „uvozne“ i amaterske predstave ili su nekakve kazališne vježbe. A sve završi na tomu da se pozove amatere koje treba ugostiti „za bilo što“, a time se njima postane dužnikom ići na „bratski“ revanš i vratiti se sa „ogromnim uspjehom“ za opravdati tu skupu razmjenu gostovanja. Evo, za „II. Dane 2012“ najavljeno je 12 predstava kao i lani, od kojih su samo 3 kaštelanske kao i lani i to od samo dvije udruge Donjih Kaštela kao i lani. A što je s ostalih 5 kaštelanskih mjesta? U tomu najviše profitira samoljublje „zaslužnih“ pojedinaca i samovoljnih organizatora-manipulatora, koji druge čak onemogućavaju, a onda licemjerno proklamiraju da su njihove predstave besplatne s dobrovoljnim prilogom, tako da bi oni s time bili i nekakvi zaslužni humanitarci za djecu i „Malu kuću“. Ipak, mislim da bi za kaštelansku publiku i ljubitelje teatra bilo svrhovitije da im se u Kaštela tijekom zime dovode predstave Splitskog kazališta (ili nekog drugog profesionalnog kazališta) , ili pak da se organizira autobus iz Kaštela za kolektivne posjete i jeftinije ulaznice za splitske kazalište predstave. A ljeti to isto za „Splitsko ljeto“ zbog kasnog završetka predstava ili teškoća s parkiranjem automobila u Splitu i također organizirati specijalni autobus kroz sva Kaštela s dogovorenim povratkom. Sve bi to bilo jeftinije i kvalitetnije od sadašnjeg dovođenja amaterskih grupa „iz Hrvatske i inozemstva“, koje su bez „pedigrea“ i nekontrolirane u troškovima, a još im treba ići i na revanš. Za sve to bi moralo postojati Gradsko amatersko kazalište sa stručnim umjetničkim i društvenim nadzorom i gradskim interesom lokalnog kaštelanskog prioriteta, odabirom kvaliteta s određenim nivoom i s kolektivnom i osobnom odgovornošću, a ne kao sada da nam dramske udruge djeluju na „privatnoj“ snovi i troše društveni novac „za bilo-što“, gdje su tek pojedinci „apsolutni autori“ kao pisci i redatelji isključivo svojih tekstova, bez šansi da bi režirali i tuđe tekstove, kao i bez uvida u njihov rad objektivnih kulturnih kriterija gradskog dramskog Kulturnog vijeća. Vlastitom glumačkom amaterizmu Kaštela trebaju uvijek dati prednost, jer oni su osnova na kojoj se gradi postojanost i osobnost, ako ne uvijek umjetničkog čina, ono barem radi iskušavanja vlastitih talenata i ilustracije u traženju kaštelanskih dramskih motiva. A dosadašnja iskustva pokazuju da Kaštela imaju množinu amaterskih talenata za glumu i zanimljivih sadržaja za predstave. I ne bi se smjelo dopustiti da u predstavi sa više glumaca-amatera, a koju plaća Grad Kaštela, bude samo jedan ili dva Kaštelanina, jer Gradsko kazalište po mogućnosti mora biti u mnogočemu kaštelansko. U takvom Gradskom amaterskom kazalištu mogla bi postojati jedna profesionalna stručna osoba, koja bi brinula npr. o nabavci tekstova, njihovo opremanje i pripremanje za izvedbe, organizirati koordinaciju među udrugama, stručnu poduku u glumi, angažiranje stručnog redatelja, scenografiju, šminku, kostime, rasvjetu, fond rekvizita, ozvučenje itd. …

I sve to stvarati u jednom zajedničkom prostoru za čuvanje svega toga i drugoga tomu sličnog. Za to bi idealno bilo da se Pastoralni centar u Lukšiću ponovo vrati Gradu Kaštela kao Dom kulture, koji je i bio građen za tu svrhu dobrovoljnim radom i prilozima mještana Lukšića 1947. godine. U njemu bi se tako dobile na zapadu zgrade prikladne prostorije za smjestiti Gradsko amatersko kazalište Kaštela sa dvoranom, pozornicom i pratećim prostorijama. Na istoku (kat i prizemlje) uz otkup prodavaonice „Konzum“ moglo bi se u prizemlje premjestiti posudbenu knjižnicu GKK iz Vitturija, a na katu urediti suvremene prostorije za premještaj kancelarija Muzeja grada iz Vitturija (osim prostorija stalnog etno-postava i dvorane za izložbe i skupove i slične prezentacije), dok bi se i otkupom nekadašnjeg skladišta Poljoprivredne zadruge, postiglo da: polovica posluži Gradskom amaterskom kazalištu za kulise, rekvizite i garderobu, a druga polovica Muzeju grada za potrebni muzejski deponij zbirki. Time bi svi dobili veće, prikladnije i suvremenije prostorije nego što ih sada imaju, a čitava zgrada bi konačno bila privedena svrsi kao pravi Dom kulture grada Kaštela. Pogotovo zato jer 4 zapadna kaštelanska mjesta imaju više od polovice stanovnika Grada Kaštela, a nemaju barem pristojno uređeni Dom kulture, dok se gradonačelnik Berket zanosi bajkovitom idejom i luksuznim projektom o gradnji skupog „multimedijalnog“ Kulturnog centra o trošku Grada odmah uz njegovu „Marinu“, nakon što je on kupio bivši Dom kulture „Jugovinila“ u K. Gomilici i već dvadesetak godina Kaštelani nemaju na korištenju i tu najveću i najbolju dvoranu. Pa objedinjenjem i uređenjem Doma u Lukšiću bi i dvorac Vitturi, kao središnja zgrada na Brcu postao potencijalno najživlji i najzanimljiviji objekt za vitalna kulturna događanja ljeti i posjete turista i konačno bio oslobođen balasta muzejskih i knjižničarskih „mrtvih prostora kulturnih skladišta“, koji ne moraju biti baš u takvom povijesnom, ali živom objektu, ili pak u samom središtu mjesta. Tada bi dvorac Vitturi u čitavom njegovom prizemlju trebalo efektnije iskoristiti za turizam sa funkcionalnijom turističkom prezentacijom (biro za usluge, suvenirnicu, turistički muzej za prezentaciju i audio-vizualni punkt za informiranje), a dvorište, most i Brce kao ljetne pozornice za scenske kulturne i umjetničke ljetne izvedbe „Dana Miljenka i Dobrile“ i druge. Zato prizemlje dvorca Vitturi treba „kao svetinju prošlosti i zalog budućnosti“ ostaviti samo Turističkoj zajednici grada Kaštela (jer nam je turizam zacrtana prioritetna gospodarska grana grada!) i premjestiti je sa sada nepraktičnog kata u prizemne prostorije kao živu ustanovu za pristupačniju posjetu i uslugu turistima, gdje bi se za njihov prijem priredio moderni informativni biro i smjestio reprezentativni i stalni izložbeni dio kao „Muzej turizma Kaštelanske rivijere“ od „Pansiona dr. Šoulavy“ iz 1909. godine, s kojim je turizam i započeo na Kaštelanskoj rivijeri do danas. Tu bi se također za turiste mogao prirediti i reprezentativni prostor sa izlošcima od IX. stoljeća knezova Trpimira i Mislava do Domovinskog rata 1991. godine. Ta kaštelanska povijest i turizam prezentira li bi se putem audio-vizualnih pomagala i na stranim jezicima u spomen-prostoriji za prezentiranje najzaslužnijih Kaštelana kroz našu povijest, od osnivača Kaštela Koriolana Ćipika i njegova prvog kaštela i sela u današnjem Kaštel Starome, građenom od 16. kolovoza 1476. godine, pa kroz nastajanje drugih kaštelanskih sela do današnjeg grada. Na video-zidu gledali bi filmsku reportažu o povijesnim lokalitetima i kulturnim spomenicima Kaštela i turizmu na kaštelanskoj rivijeri i drugim zanimljivostima. Magnetofonski automat sa slušalicama ispričao bi pojedincima povijest Kaštela, a za grupe bi to uživo ispričao stručni vodič na jeziku koji je turistima razumljiv. Priređivalo bi se tiskovno, elektronsko i zorno vodičko prezentiranje suvremene Kaštelanske rivijere za domaće i strane turiste na više jezika. A umjesto toga mi od nedavna imamo „genijalnu“ (mediokritetsku ili apsurdno nepromišljenu i neodgovorno jadnu!?) odluku vijećnika Gradskog vijeća da se iz dvorca Vitturi izbaci − upravo Turistička zajednica!? A Kulturno vijeće grada i gradske kulturne institucije o tomu i sličnomu šute, ili ako i progovore, pa i o sebi kada daju nekakva izvješća, onda je to frazerski frizirano i uopćeno, a vijećnici to čuju i ne čuju i još manje kritiziraju!

Osnovati ljetni kaštelanski pučki Festival ljubavi „Dani Miljenka i Dobrile“
U Kaštelima i Dalmaciji odavna je već poznata tragična ljubavna legenda o mladim plemićima Miljenku i Dobrili u Kaštel Lukšiću iz kraja XVII. stoljeća. Ova kaštelanska istinita priča nastala je najkasnije 1687., oko 100 godina poslije Shakespearovih manje povijesno vjerodostojnih, ali literarno značajnijih i svjetski slavnijih ljubavnika Romea i Julije iz talijanskog grada Verone. Kaštelanska se legenda odvijala u autentičnim, još i danas postojećim i dobro očuvanim objektima u Kaštel Lukšiću. To je kaštel plemićke obitelji Rušinić na Rušincu izgrađen od trogirskog plemića Mihovila Rušinića 1482. godine. Zatim je na sadašnjem trgu Brce od predaka obitelji Dobrile Vitturi, Jakova i Jerolima, izgrađen njihov dvorac 1487. godine. Tu je nastala i svima poznata ljubavna legenda plemića Miljenka i Dobrile sa tragičnim završetkom i zajedničkim grobom u crkvici sv. Ivana na Rušincu iz XVI. stoljeća, u kojoj im i danas postoji nadgrobna kamena pločom s uklesanim arhaičnim natpisom «Pokoj ljubovnikom». Ta ljubavna legenda se stoljećima po Kaštelima prepričavala usmenom predajom, dok književnik Marko Kažotić nije napisao po njoj roman «Miljenko i Dobrila», kojeg je objavio u Zadru 1833. godine. Kasnije je po tom romanu napisano više od 15 kazališnih drama i dvije opere raznih autora. Ipak, legenda o Miljenku i Dobrili ističe se kao literarno najljepša stara hrvatska ljubavna priča, puna je dramatskih obrata i tragičnih situacija, pa je i najatraktivnija za ljetno živo scensko ambijentalno prikazivanje u autentično kaštelanskim povijesnim objektima gdje se i događala. Ona je i tradicionalno kroz stoljeća, a pogotovo danas, najprepoznatljiviji povijesni, kulturni i turistički motiv za prezentaciju Kaštelanske rivijere pred nama i našim gostima u turističkoj sezoni. Jer legenda o Miljenku i Dobrili je u Kaštelima živi kult romantične a tragične ljubavi, najljepši i najprihvatljiviji „brend“, koji do sada uopće nije eksploatiran na adekvatno kulturno-umjetnički način u turističkoj promidžbi Kaštelanske rivijere. Međutim, mogao je biti naš najoriginalniji kulturno-turistički „proizvod“, posebno kao motiv za simboliziranje i medijsku popularnost Kaštela u propagandi turizma kroz jedinstveni projekt festivala ljubavi na Jadranu − „Dani Miljenka i Dobrile“. A sve to još potencirano raznim drugim kulturno-umjetničkim priredbama u čast kulta ljubavi tijekom ove višegodišnje manifestacije. Jer mnoga turistička mjesta imaju sunce, more i plaže, svugdje se može jesti, piti, ležati i odmarati, ali ovakav jedinstveni događaj za osmišljeni ljetni kulturno-umjetnički festival ljubavi, kroz prezentiranje emotivnih odnosa muškarca i žene, bio bi za svakoga i doživljaj tog najelementarnijeg ljudskog poriva, te bi s pravom to na čitavo hrvatskoj turističkoj obali i dalje, to imala i nosila samo Kaštelanska rivijera s ovakvom čestom ljudskom pojavom, a rijetkom turistički motiviranom manifestacijom. Drugi tako nešto i slično čak i izmišljaju, a Kaštela ne trebaju kopirajući druge tražiti to „slično“, već imaju svoj originalni „brend“, ali upravo to – kao da ne znaju! Zato bi Grad Kaštela trebao osnovati kao svoju posebnu profesionalnu instituciju s projektom „Dani Miljenka i Dobrile – kaštelanski pučki festival ljubavi“, koji bi se svakog ljeta programski odvijao od 15. lipnja do 15. rujna na Brcu u Kaštel Lukšiću sa 50 kulturno-umjetničkih događanja. U tome bi ga idejno, organizaciono i izvedbeno vodili eventualni profesionalni Centar za kulturu grada Kaštela, Gradsko amatersko kazalište i sve već postojeće kulturne institucije i udruge zajedno s Turističkom zajednicom.

Primarno je potrebno osnovati Centar za kulturu Grada Kaštela
Za sve predloženo organizirati u kulturnom smislu i ostvarivati po profesionalnim kriterijima, najbolje bi bilo osnovati profesionalni Centar za kulturu Grada Kaštela kao što ga imaju mnogi stariji, urbano kompaktniji i kulturno-izvođački jedinstveniji gradovi, pa makar su i manji, čak i kao pojedine općine, a pogotovo veći gradovi u Hrvatskoj, koji pored takvog Centra imaju i već stoljetne afirmirane kulturno-umjetničke profesionalne institucije ili makar ustaljene amaterske udruge. Time bi praktički dobili Centar kao eventualnog realizatora ne samo ovdje predloženih sadržaja i drugih kulturnih ideja i programa, nego i projekata i programa mnogih amaterskih kulturnih udruga, koje će ubuduće predlagati Kulturno vijeće (odnosno više njih koji bi postali i savjetodavna tijela, odnosno vijeća eventualnog Centra za kulturu), da bi se dobilo i udruge od prioritetnog interesa Grada Kaštela u suradnji s profesionalnim kulturnim i turističkim institucijama. Dakle, Centar bi bio „krovna“ transmisija između upravnih organa kulture Grada Kaštela i njegovih proračunski profesionalnih kulturnih institucija: Muzeja grada, Gradske knjižnice, Glazbene škole, Turističke zajednice, Gradskog amaterskog kazališta i Festivala „Dani Miljenka i Dobrile“, te drugih amaterskih kulturnih udruga. A amateri s voljom rade dok ne zadovolje svoju ljubav ili se umore. Onda dolaze novi, još neiskusni pa rade! A Centar je spona, kontinuitet, zato bi ga morala voditi bar jedna profesionalna osoba. Za ovako kompleksno kulturno djelovanje se ne bi smjelo kazati da nema novaca u Gradu Kaštela, dok samo Muzej grada već upošljava 14 osoba.

Navesti ću samo kao primjer aktivnosti Centra za kulturu grada Omiša, premda ih ima mnogo i na različite načine po čitavoj Dalmaciji i širom Hrvatske, pa i po nekoliko kvartovskih u najvećim gradovima koji imaju čak profesionalna kazališta, festivale i drugo. U omiškom Centru njegovi zaposlenici se svake godine kroz zimu i ljeto bave, kako im stoji u Statutu: „stvaranjem preduvjeta za razvitak svekolike kulture i umjetnosti na razini Grada; okupljanjima i organiziranjima umjetničkog i literarnog stvaralaštva; obrazovanjem kroz osnovnu glazbenu školu po posebnim programima; pripravama objekata za kulturne priredbe kao i za scensko izvođenje koncerata, opera, baleta, kazališnih predstava i djelatnosti slobodnih umjetnika; zabavne djelatnosti kao učenje škole plesa i lutkarske predstave; suradnja s ustanovama u kulturi kao s muzejom, knjižnicom, zaštitom spomenika i arhivske građe, časopisima i publikacijama, te amaterskim kulturno-umjetničkim udrugama … Unutarnjim ustrojstvom osigurava …: odjel za muzeje, galerije i zaštitu spomenika kulture; odjel za biblioteke i izdavaštvo; odjel za kulturno zabavne manifestacije kao „Omiškog kulturnog ljeta“, s Festivalom dalmatinskih klapa … kabelskom televizijom i radijskim postajama, kulturno-umjetničkim udrugama amatera i inim subjektima u kulturi koji djeluju na području Grada …“ Tu bi još trebalo istaknuti i posebno posljednjih godina spektakularnu i široko popularnu, medijski javno-atraktivnu kostimiranu manifestaciju omiških gusara i brodovlja, koja je za turizam postala omiški „brend“. A Kaštela bi uz ostale kulturne manifestacije mogla imati svoj originalni „brend“ kroz gradski projekt „Dani Miljenka i Dobrile – kaštelanski pučki festival ljubavi“. jer to drugi nemaju niti s pravom mogu to prikazivati. A sve to bi mogao organizirati i realizirati eventualno novoosnovani Centar za kulturu Grada Kaštela, jer ove ideje i možebitne prijedloge Kulturnog vijeća Grada Kaštela neće nitko amaterski, ili profesionalno bolje realizirati, ako ne bude toga Centra! A o statutarnim odredbama, uvjetima rada i programima djelatnosti svakog Centara se slobodno odlučuje unutar Uprave njegova grada, Kulturnog vijeća i Gradskog vijeća, ali i unutar Centra kao „krovnog koordinatora“ za kulturne institucije i udruge: Muzej, Knjižnicu, Glazbenu školu, Turističku zajednicu, Gradsko amatersko kazalište, društvo „Bijaće“ i udruge od prioritetnog značaja za Grad Kaštela. Ako ijednom gradu u Dalmaciji treba ovakav objedinjavajući Centar za kulturu, onda je to naš „veliki“ Grad Kaštela od 40.000 stanovnika, ali sastavljen „od sedam sela“, pa još uvijek ponekad djeluje „složno“ kao sedam rogova u vreći. I nije rijetko da u jednom kaštelanskom mjestu malo koga zanima ono što se zbiva u drugome mjestu. A to može promijeniti samo ovaj Centar za kulturu, kao najživlji gradski kulturni organizam, pa bi (uz ostanak Turističke zajednice), njega trebalo smjestiti upravo u reprezentativni dvorac Vitturi, koji bi tako postao središnje i objedinjavajuće mjesto najvitalnije kulture, umjetnosti (ljeti „Dani Miljenka i Dobrile“) i turizma u Gradu Kaštela.
Piše: Neven Bućan

Zašto je to tako krivo išlo i ima li izlaza kroz kulturno inventivnija rješenja?
Kada je Grad Kaštela nakon više od 500 godina „seljačenja“ i svog „urbanog“ proglašenja tek od 1992. godine, konačno došao i do svog prvog gradskog Kulturnog vijeća u rujnu 2010. godine bilo je to u najskromnijoj formi: jedno Kulturno vijeće sa pet članova i pet djelatnosti za svakog pojedinačnog člana posebno, tako da o jednoj djelatnosti odlučuje pet članova Vijeća, dok je svaki član Vijeća odgovoran za svoju djelatnost, a jedno Kulturno vijeće je odgovorno za svih pet djelatnosti. U ovoj matematici se teže snaći nego fureštima nabrojiti po redu „tko je tko“ među sedam Kaštela. Ali u nas su i takve stvari ipak moguće i pojednostavljene. Naše Kulturno vijeće se suvišno bavi „svim i svačim“, a najmanje s onim za što je stvoreno, a to je po vlastitim pravilima: „Da predlaže ciljeve kulturne politike i mjere za njezino provođenje, a posebice predlaganja programa javnih potreba u kulturi; da ostvaruje utjecaj kulturnih djelatnika i umjetnika na donošenje važnih odluka za kulturu i umjetnost Grada Kaštela; da suodlučuje u utvrđivanju kulturne politike, u koju svrhu Vijeće daje stručne podloge i mišljenja Upravnom odjelu nadležnom za kulturu; da Vijeće raspravlja o pojedinim pitanjima s područja kulture i umjetnosti, o njima daje pisana mišljenja navedenim tijelima … a posebno razmatra mjere za poticanje i promicanje profesionalnog kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, kulturnog amaterizma i alternativnog stvaralaštva u kulturi i umjetnosti …“ Dakle i sami trebaju kreirati umjesto samo prihvaćati ono već kreirano od drugoga! Pa kada kulturne udruge ili kreativni pojedinci izvan Kulturnog vijeća predlažu neke ideje, projekte, scenarije, Kulturno vijeće mora i to razmotriti, procijeniti i donijeti svoj stav o tomu, koji bi morao biti transparentan, javan i podložan diskusiji drugih građana. To bi bio smisao postojanja Kulturnog vijeća i njegovog djelovanja, koje mora voditi k onome što je primarno kao potreba, autentično kao osobnost i kvalitetom jedinstveno reprezentativno za kulturno-umjetničke potrebe građana Kaštela i prezentiranje prema drugima, pogotovo turistima, a da je sve moguće realizirati u danim materijalnim i društvenim unutarnjim i vanjskim prilikama našega grada. Dakle, najprije odrediti gradske prioritete na temelju tradicije, stečenih vrijednosti i obećavajućih izgleda na kvalitetan uspjeh; najprije za njih osigurati materijalna sredstva i povoljne uvjete realizacije, a ostalima pomoći materijalno i moralno u okviru mogućnosti za danu im priliku da se iskažu i postignu status onih koji se već tretiraju kao prioriteti.

Zašto Kulturno vijeće grada nije raspravljalo o postavljanju spomenika osobama niskog rasta?
Umjesto našeg odgovora navesti ćemo samo dva kontradiktorna primjera. Kulturno vijeće Grada Kaštela nedavno nije niti raspravljalo o postavljanju privatnog spomenika osobama niskog rasta Jakovu i Fabjanu na javnom prostoru u Kaštel Kambelovcu i to na javni, kulturno i društveno najvažniji i najsvečaniji Dan grada Kaštela 4. ožujka 2012. godine, a spomenik je čak osobno otkriven od aktualnog kaštelanskog gradonačelnika J. Berketa. Ali umjesto toga, valjda kao o „privatnoj“ stvari, na svojoj sjednici Kulturno vijeće jest raspravljalo i dodijelilo novčanu potporu „nekulturnim“, ili finije rečeno profanim manifestacijama kao što je, na primjer, “javno kuhanje bakalara“ za građane na predstojeći Uskrs ili Božić i tomu slično. Reklo bi se zašto ne, ako nam je i društvena „kulturna kesa“ puna?! Dakle, očito je da naše Kulturno vijeće ne kreira kulturnu politiku Grada Kaštela nego samo karikira objektivnost transmisijske raspodjele narodnoga novca, kojeg je Gradsko vijeće i do sada na isti činovnički način dodjeljivalo udrugama Kaštela, pa im za ovo nije niti trebalo postojati nekakvo Kulturno vijeće. Ali upravo zato jer je Ministarstvo kulture RH zakonom htjelo da se sredstva za kulturu usmjere prema kulturno-umjetničkom stvaralaštvu u gradovima i da Kulturna vijeća putem svojih članova-umjetnika i kulturnih stvaralaca kreiraju kulturnu politiku (ili strategiju) grada u smislu onoga što je bitno i prioritetno za svaki grad u kulturnom smislu, zato su i smišljena ta Kulturna vijeća. Ali u Gradu Kaštela amaterske udruge još uvijek i jedine vode uobičajenu svoju spontanu „kulturnu politiku“ po onom starom seoskom principu kada se čeka da „tri luda naprave nešto pametno“. I onda se to od Kulturnog vijeća prihvati kao „kreativni“ rezultat njihove kulturne politike u Gradu Kaštela!? A kakva iz toga proizađe „bratska raspodjela“ tog narodnog novca vidjeli smo ove 2012. godine. Od pet većih novčanih stavki prigrabili su ih petorica članova Kulturnog vijeća za svoje udruge. A u Zakonu o Kulturnim vijećima Ministarstva kulture Hrvatske od 2004. godine, pa i u Odluci Gradskog vijeća Kaštela („Službeni glasnik“) od 21. svibnja 2010. u čl. 10. stoji: „Za članove Vijeća ne mogu se predložiti odnosno imenovati osobe koje imaju udio u vlasništvu ili sudjeluju u upravljanju pravne osobe (udruge) koja obavlja djelatnost u kulturi …“ i u čl. 16. stoji: „Član Vijeća koji je neposredno osobno zainteresiran za donošenje odluke o nekom pitanju može sudjelovati u raspravi o tom pitanju, ali je izuzet od odlučivanja … ako se to odnosi na umjetnički ili kulturni projekt u kojemu član Vijeća osobno sudjeluje“. Međutim, kako mi uvijek u svemu nađemo „rupu“ (privatnu ili društvenu) po onom „balkanskom principu: ja tebi, ti meni“, onda imamo po staroj poslovici situaciju da je Zakon-vuk ipak ostao sit, a kozicu-kasicu čitavu i dalje muzu oni koji su joj bliži. A to su pet članova Kulturnog vijeća Grada Kaštela, brižni pogotovo za svoje udruge kao što je među njima Joško Grgin i Ivan Biliškov. Stoga bi bilo kompromisno, ali i kulturno, da barem oni dva podnesu ostavku na časno članstvo u Kulturnom vijeću. I što reći na činjenicu da upravo članovi Kulturnog vijeća redovito ne dolaze gledati žive izvedbe onoga što, doduše, nisu sami smislili i pripremili, ali su vidjeli „u mrtvo“ na papiru i odgovorno odobrili to i dali im proračunski novac od poreskih obveznika. Kako će oni slijedeće godine imati barem nekakve objektivne kulturno-umjetničke kriterije za ponovno odobravanje i dodjelu novca, ako to i sami ne vide i ocjene u izvedbi, ako ih i same ne zanima da to kao našu kulturu ne vide i prate? A jedino se na tim priredbama može vidjeti (od svih odgovornih osoba) najčešće samo dogradonačelnika Marinka Kovačeva i pročelnika Darka Opačka, kako revno i zajedno prisustvuju svemu kao već poslovični sveti Ćiril i Metodije još dok su širili pismenost u narodu. I da stvari budu još gore, član Kulturnog vijeća Grada Kaštela Joško Grgin, taj samozvani „direktor“ kaštelanskog kazališta, koje kao takvo ni formalno ne postoji, uzima sebi „gazdinsko“ pravo da tek s malim prstom skida s rasprave financiranje projekta „Dani Miljenka i Dobrile – kaštelanski pučki festivala ljubavi“, sa 50 kulturno-umjetničkih događanja za višegodišnju realizaciju, koji projekt je i pisan za natječaj Grada Kaštela (premda je prošle godine poslan i na natječaj Hrvatske turističke zajednice u Zagrebu, gdje je među više stotina prijedloga iz županija čitave Hrvatske laskavo ocijenjen i prihvaćen za njihovu pripomoć u sufinanciranju), te ga je ponovo detaljno elaborirala na više desetaka stranica teksta udruga „Ostrog“, za unapređenje turizma i očuvanje prirodne i kulturne baštine“ u Kaštel Lukšiću i uputila Kulturnom vijeću grada Kaštela za 2012. godinu – ali ga je i ove godine to Vijeće ostavilo bez ijedne kune gradskog sufinanciranja. I to s uopćenim obrazloženjem u istoj ravni kao za one koji možda uopće nisu niti priložili neko obrazloženje, pa im se kaže: da je nepotpuna dokumentacija; da je nedovoljno dobro obrazložen projekt i da projekt ne pridonosi kulturnom identitetu Grada Kaštela. Na prigovor kulturno-turističkih udruga „Ostrog“ i „Sv. Lovre od Ostroga – Kaštela, te Mjesnog odbora Kaštel Lukšića, iz Kulturnog vijeća je odgovoreno za „Dane Miljenka i Dobrile“: „Radi se o originalnom, zanimljivom projektu …“, međutim, iskompleksirano se u odgovoru još tvrdi: „Projekt je kompleksan …“ (?!) − pa je valjda zato, pored 45-50 kulturnih događanja na dvadesetak stranica teksta tog projekta − još bilo potrebno, kako činovnička fraza stoji u odgovoru: „pojašnjenje načina izvedbe svih segmenata projekta, te detaljno financijski obrazložiti svaki pojedini segment projekta“. To znači da samo Lukšićani moraju unaprijed znati pošto će slijedećeg ljeta biti janjetina za u bob, hoće li roditi pome dovoljno i za napraviti šalšu, ili gdje će se moći kupiti balinjere kada se pokvari mašo-karić“ ili pocijepa vreće za trčanje i organizirati „najluđe skokovi“?! I sve to da bi lukšićki projekt „Dani Miljenka i Dobrile“, prema zaključku iz odgovora Kulturnog vijeća grada Kaštela: „u slučaju da to zadovolji mogao biti financiran u 2013. godini“

Tko svojata nepostojeće „kaštelansko kazalište?
Osim toga gospodin J. Grgin je spriječio „kao suvišno“ da kulturno-turistička udruga „Ostrog“ iz K. Lukšića stupi u direktne kontakte sa splitskim kazalištem „Play Drama“, jer je on tu već prisutan u ime Grada Kaštela i legende o Miljenku i Dobrili. I kao „šlag na tortu“ u ovogodišnjim pripremama Mjesnog odbora i dviju kulturnih udruga u Kaštel Lukšiću, da kao organizatori zajedno sa Turističkom zajednicom grada Kaštela, proslave Valentinovo nad grobom Miljenka i Dobrile 14. veljače ove godine, pokušao je to g. Grgin spriječiti bahatom naredbom da „neće za to dozvoliti uporabu plemićkih kostima Miljenka i Dobrile, pa makar to htjeli obući i sami glumci-amateri“. A te plemićke i težačke kostime je dala izraditi kulturna udruga „Sv. Lovre od Ostroga – Kaštela“, Kaštel Lukšić s novcem Grada Kaštela i u organizaciji njezina predsjednika Veselka Andromaka, koji je zajedno s autorom ovih redaka i po njegovoj ideji, organizirao izvedbu te dramatizacije u režiji Line Bujas po romanu „Miljenko i Dobrila“ u Lukšiću 2007. godine. A onda je udruga g. Grgina, predsjednika GSC „Teatar“ iz Kaštel Staroga uzurpirala tu grupu glumaca-amatera kao svoju i ponudila im „kekse za glad“ kako bi postali članovi njegova nepostojećeg (neregistriranog) „kaštelanskog kazališta“, koje, nota-bene, sada ne želi nositi ni skromni prefiks „amatersko“, jer oni to misle da − „doista“ nisu! Međutim, kako je svaki siledžija pred višom silom manji od makova zrna odmah je i on popustio pred razumnom naredbom gradonačelnika Joška Berketa i pročelnika Darka Opačka. I napravljeno je ono što Kaštela nikada nisu napravila za taj svjetski Dan zaljubljenih, na simboličan i autentično kaštelanski način i u originalnim objektima istinite i rijetko zanimljive ljubavne legende o plemićima Miljenku i Dobrili iz XVII. stoljeća u K. Lukšiću. Sve je to bilo i uz medijsku objavu koja je iz Kaštelanskog zaljeva prešla u republičke granice i tako nije ostala samo na lokalnom značaju, na kojem nivou naše Kulturno vijeće Grada Kaštela jedino i djeluje. Zar ovo nije dovoljno poticajna društvena tema za kulturnu, turističku i životnu raspravu najprije u Kulturnom vijeću, pa onda i za tematsku sjednicu o kulturi u Gradskom vijeću Kaštela?!
Piše: Neven Bućan

Na prostoru oko dvorca Vitturi u Kaštel Lukšiću iz 1487. godine stoljećima su postojale gospodarske zgradice za potrebe mjesnih obitelji feudalaca Vitturi, koji su tu u Kaštelanskom polju imali svoja velika imanja vinograda, maslina, trešanja i drugog poljoprivrednog bogatstva plodova ravnog i rodnog Kaštelanskog polja. Sa zapada dvorca je bila „makinja i toć“ za mljevenje maslina i presa za cijeđenje ulja u vlasništvu te plemićke obitelji. Sjeverno od nje je bila Bratska kuća, koju je ostarjeli mještanin Mijo Savin bez nasljednika i na prevaru tadašnjeg mjesnog sindika Vitturija i crkvene bratovštine „Velika skula“ „poklonio“ za svoj „spas duše i javne potrebe mjesta“. Tako su se u Bratsku kuću najprije smjestili: novoosnovano Hrvatsko glazbeno društvo „Biranj“ 1895. godine, zatim dramski diletanti, društvo tamburica i pjevačko društvo, a tu bi se održavali i mjesni zimski plesovi tzv. „šerate“. I Bratska kuća je u istočnom dijelu svog prizemlja imala „seosku makinju“ za ulje, a u zapadnom dijelu je kasnije bila privatna drvodjelska radionica (marangunija). Južno od Bratske kuće su bile javne seoske jame za gašenje živoga vapna, a kasnije je uz more izgrađena prva natkrivena ribarnica i prvi javni zahod u Kaštel Lukšiću. Nakon II. svjetskog rata 1947. godine srušene su: Bratska kuća, Vitturijeva „makinja“, javni zahod s ribarnicom i zasađen je mali mjesni park 1962. godine. Tako one nekada natkrivene i potrebne javne objekte, kao ribarnicu i zahod, Lukšić još nema ni u XXI. stoljeću do danas. Veći i bolji dio kamenja od Bratske kuće i Vitturijeve „makinje“ su „komunjare“ upotrijebili za izgradnju Zadružnog doma 1947, godine kroz „prisilno-dobrovoljne priloge i kulučenja“ naroda Kaštel Lukšića, da bi ga se kasnije „finije“ nazvalo Dom kulture za kazalište, kino i mjesna amaterska umjetnička društva i društveno-političke organizacije. Prostor zapadno od dvorca Vitturi je raslinjem zasađen kao „prvi socijalistički park“, za razliku od onih „nazadnjačkih“ iz feudalizma, plemića Vitturi, Rušinića i najstarijeg Tartalja iz 1590. godine, a u novom „socijalističkom“ parku je 1962. godine postavljena spomen-bista jedinom partizanskom Narodnom heroju iz Kaštela, Anti Savinu Manistri, kojega su iz zasjede ubili (uz asistenciju kontea Šilvija Vitturija okupatori, talijanski fašisti 1942. godine. U političkim demokratskim promjenama u Hrvatskoj 1991. godine ta je bista bačena u more kao „nedemokratski“ simbol otpora hrvatskih rodoljuba talijanizaciji Dalmacije. Uklonjena bista danas se ipak čuva u „spomen-skladištu“ u Kaštel Sućurcu posvećenom kaštelanskom antifašizmu. Tako je, nakon uklanjanja Manistrine biste s ovog prostora još i sada park bez ikakvog spomeničkog obilježja.

Budući da je taj prostor uz dvorac Vitturi položajem, a i simbolikom, idealan za spomenik Miljenku i Dobrili, predlažemo da se što prije to posveti kaštelanskim ljubavnicima i napravi se njima spomenik kao svojevrstan turistički „brend“. Potrebno bi bilo raspisati javni natječaj s jedinim uvjetom da to bude klasična figurativna skulptura kao brončani spomenik dviju osoba zajedno i u prirodnoj veličini u srednjovjekovnim plemićkim kostimima. Uz postolje spomenika trebalo bi predvidjeti mramorne vaze za cvijeće posjetitelja i žaru prigodni za plinski „vječni plamen“. Od ovog spomenika kaštelanskim ljubavnicima napraviti i umanjene „statuete“ kao maskote za nagrađivanja na raznim kulturno-umjetničkim ili estradnim natjecanjima Grada Kaštela, pogotovo posvećenih legendi Miljenka i Dobrile, a što se predviđa za slijedeća ljeta na Brcu u Kaštel Lukšiću kao „Dani Miljenka i Dobrile – kaštelanski pučki festival ljubavi“, ako ostane koja kuna viška, nakon što članovi Kulturnog vijeća grada Kaštela „bratski raspodijele“ taj novac svojim udrugama.

Na Garefulinu poprsje Marku Kažotić, piscu romana „Miljenko i Dobrila“

Najstariji dio luke u Kaštel Lukšiću je onaj sadašnji „mulet“ sa istočne strane dvorca Vitturi, koji datira još iz davnine gradnje samoga dvorca i zidan je poluobrađenim kamenom. Kako je iz srednjovjekovnih vremena, odavno je ostario, a sada je pogotovo već u rastresito trošnom stanju. Ali kako još nema i „uposlenih pomoraca“ u Muzeju grada, Turističkoj zajednici i baštinskom društvu „Bijaći“, taj prvi „mulet“ ima i mulački tretman. Prvi oblik mu je bio četvrtast i sa svih strana opkoljen morem. Zvao se u lokalnom žargonu Garefulin i služio je za pristajanje, vezivanje i ukrcaj-iskrcaj materijala i roba za brodove. Na njemu je bila kamena „kolona“ oko koje bi se konopom vezivao brod. Iskrcaj-ukrcaj putnika s broda vršio se pomoću drvene „skale“ koja je premošćivala more od Garefulina do kopna. Za ukrcaj bačava s vinom ili uljem na brod stavljale bi se dvije „skale“ i dvije grede malo razmaknute. U slučaju potrebe bijega težačkog pučanstva Lukšića pred navalom Turaka u XV, i XVI., pa i XVII. stoljeću, pogotovo onih nemoćnijih a već zaštićeni u Vitturijevu dvorištu, tajnim pristajanjem broda uz južna vrata dvorca nezapaženo bi se isplovilo u privremeni bijeg do otoka Čiova. Ili u vremenima kada bi radi ukrcaja-iskrcaja većeg broja bačava vina ili maslinova ulja trebalo radi jakih juga pristati bliže podrumima s vinom u dvorcu ili „makinji“ za prešanje maslina. u spomenutim zgradicama uz zapadni zid dvorca Vitturi, onda bi drugi brod sa putnicima ili robom za druge naručioce pristajao uz Garefulin. Tek u XVIII. stoljeću su za vrijeme austrijske uprave izgrađeni današnji Mali i Veliki lukobrani, a Garefulinu je najvjerojatnije tada nasuta sjeverna strana i spojena s kopnom. Tu je bio i uski prolaz za ići na Porat pokraj Karamanove kuće i dvije zgradice koje su Vitturijima služile kao konjušnica i alatnica za potrebe dvorca Vitturi. I one su srušene 1947. godine da se proširi taj prolaz.
Zato predlažemo da se zaštiti i taj još uvijek postojeći Garefulin kao najstariji dio luke u Kaštel Lukšiću i Kaštelima; da se spomenički rekonstruira, pa na njemu postavi postolje s bistom književnika Marka Kažotića, pisca romana „Miljenko i Dobrila“. Time bi na jednom mjestu bila obilježena tri kaštelanska kulturno-turistička „brenda“: srednjovjekovni pomorski objekt za nekadašnji procvat izvoza vina i ulja prerađenog kroz gospodarske zgradice oko dvorca Vitturi, te i spomenik književnom tvorcu romana „Miljenko i Dobrila. U tu svrhu evo i nekoliko biografskih podataka o Marku Kažotiću: Rodio se u Trogiru 22. srpnja 1804. od oca Ivana i majke Marijete, rođene Ćipiko. Obolio je od tuberkuloze i prerano umro 9. svibnja 1842. u 38. godini života. Pripadao je staroj hrvatskoj porodici poznatog blaženika, dominikanca, zagrebačkog biskupa Augustina Kažotića i značajne osobe na tadašnjem dvoru papinske prijestolnice u francuskom gradu Avignonu 1318. godine. Marko je bio jedini muški potomak u svojoj obitelji. Školovanje je započeo u trogirskoj osnovnoj školi ili je možda imao i nekog privatnog učitelja, kao što je bio običaj u plemićkim obiteljima. Njegov prvi biograf Ivan Franceschi navodi da je nastavio srednje školovanje u Splitu i Zadru, gdje ga je najvjerojatnije i završio. Studije je započeo u Beču, gdje je školske godine 1820/21. o državnom trošku upisan na Carskoj akademiji „Theresianum“, učeći „filozofiju“, ali nema podataka da li je studije i završio. Poznato je, po običaju trogirskog i dalmatinskog plemstva, da je i Marko Kažotić neko vrijeme svojeg mladenačkog života proveo u Veneciji. Dospijevao je u više tamošnjih uglednih salona gdje su se okupljali intelektualci i tako je stekao neka poznanstva u novinarskim i književničkim krugovima. Tada se, prateći na izvoru suvremenu talijansku romantičarsku literaturu, intenzivnije počeo zanimati za njihovu književnost, u kojoj je osobito cijenio Manzonijev roman «Zaručnici», objavljen 1827. godine. Tako je i sam Kažotić već bio ponesen maštanjem da se literarno okuša. I počeo je pisati u toj europskoj romantičarskoj maniri svoga doba. Time je Marko obilježio i vlastito buduće duhovno usmjerenje i preokupacije prema trajnom domoljubnom književnom interesu i stvaralaštvu svog šireg zavičaja: Kaštela, Trogira i Zagore. Tako je nastao njegov prvi roman „Miljenko i Dobrila“ objavljen u Zadru 1833. godine. Kažotiću je taj roman donio izvjestan ugled i u intelektualnim krugovima Zadra, nekadašnjem središtu mletačke Dalmacije, tako da je kroz nekoliko godina postao novinar i kazališni kritičar u Zadru, a onda je preuzeo i dužnost urednika službenih zadarskih novina i kulturnog podliska «La Gazzetta di Zara», tada jedinog dalmatinskog periodičnog glasila. U Zadru se i oženio s lijepom djevojkom Terezom Jelina, pa je Kažotić do kraja života uspio napisati još četiri manje značajna djela iz života Dalmatinske zagore, ali nije imao i potomstva.

Otvoreno pismo gradonačelniku Berketu koji je podigao bizarni spomenik ˝patuljcima˝, a ne i velikanima Kaštela!

Gospodine gradonačelniče Kaštela, kapetane Joško Berket, zar Vi kao „fetivi“ Kaštelanin, iz obitelji pomoraca i sam po naobrazbi pomorski kapetan, a i vlasnik ste pomorsko-turističke firme „Marina Kaštela“, zar Vi kao aktualni gradonačelnik Kaštela i predsjednik Turističke zajednice grada, zar Vi ne uviđate da biste do skorog kraja svoga gradonačelničkog mandata ipak trebali barem nešto suvislije napraviti za kulturu i turizam Grada Kaštela, što bi ostalo kao simbol i u trajnijem duhovnom sjećanju ovoga naroda i poslije Vas, a ne samo kratkotrajno poput sportskog rezultata, ali Vama znatno efektnijeg, pogotovo kada je potreban glasački populizam! Zar Vam, na primjer, stara luka i dvorac Vitturi, pisac Kažotić i legenda o Miljenku i Dobrili u Kaštelima ne znače ništa?! Zašto za eventualne ljetne kulturno-umjetničke „Dane Miljenka i Dobrile“ u K. Lukšiću ni ove godine niste dodijelili niti jednu kunu. Čak niste niti bili na obilježavanju 325. obljetnice smrti kaštelanskih ljubavnika na Valentinovo u Kaštel Lukšiću, u crkvici sv. Ivana i Miljenkovu kaštelu, kojeg su ing. prof. Milivoj Grgin i supruga mu prof. Marija darovali „narodu Kaštela“, a ne kao Vi spomenik samo Jakovu i Fabjanu!? A niste prisustvovali ni svečanosti na 100. obljetnicu turizma na Kaštelanskoj rivijeri 2009. godine u čast prvog elitnog turističkog „Pansiona dr. Šoulavyja“ od 1909. godine. Pa niste htjeli ni sufinancirati tiskanje ponuđene Vam knjige „Povijest kaštelanskog turizma“, pisane o osobnom trošku autora, a čak sada svečano promovirate skupa izdanja Vaših muzejskih službenika, koje oni napišu tijekom svog plaćenog radnog vremena. A Vi ne samo da ste gradonačelnik, nego ste i predsjednik Turističke zajednice Grada Kaštela!? Zašto još niste prisustvovali niti jednoj sjednici Vijeća Turističke zajednice kao njezin predsjednik!? Pa i u Vašoj marini bi kultura Kaštela morala imati barem nekakav „vez“?! Tu su uglavnom strani gosti koji o povijesti i kulturi Kaštela doznaju uglavnom onoliko koliko im stoji na Vašim računima. Obećavali ste za kaštelanski turizam šetnicu „lungo mare“ uzduž obale grada Kaštela?! Umjesto dosadašnjih „labudova“ u Kaštelanskom zaljevu obećavali ste barem „sedam bijelih kruzera“ i to odjednom!? I uspinjaču na Kozjak ste obećavali kao najljepši izletnički i turistički vidikovac našega grada, a Kozjak da će te pošumiti kao Marjan. A stara izreka kaže: „Ljudi se vežu za riječi, …“ dok se vi, izgleda, vežete samo za svoje vezove!? Stoga, ako mislite da se ovo ne tiče Vas osobno, gradonačelnik ste za razliku od ostalih građana i javna ste osoba koja je to javno željela biti u Gradu Kaštela i postali ste to zahvaljujući javnim izborom naših građana. A mislimo da su povijest, kultura i turizam opći interesi svih Kaštelana, iseljenih i doseljenih, pogotovo ovih „nasjednutih“, a ne samo pojedinaca, koji svojevoljno biraju i odlučuju ono što oni hoće (dok građani to i plaćaju!), pa da ono što je „društveno i povijesno veliko, znamenitošću zanimljivo i umjetnički lijepo“, da bude i šire demokratsko pravo Vaših birača. A Vi ste na ovogodišnji Dan grada Kaštela u okviru 4. ožujka 2012. samovoljno podigli spomenik ˝patuljcima˝ kao Snjeguljica svojim susjedima Jakovu i Fabjanu samo za to jer su bili – Vaši patuljci! A što je to nego na privatnoj osnovi podignuti spomenik, bez javnog natječaja i javne rasprave, a na javnom mjestu Polantana u Kaštel Kambelovcu?! Ni kao privatna osoba, niti isključivo kao „svoga novca gospodar“, Vi to niste smjeli napraviti na javnom prostoru, pogotovo ne, možda, svojim nekim rođacima, ili makar susjedima, ili sumještanima, Kaštelanima itd., jer ste Vi gradonačelnik Kaštela, a ne Berket-kapitan na svome trabakulu“, pa da odlučujete privatno i po svojoj odluci, novcu i ukusu. I kod toga Vam „podložni“ upravni organi Grada Kaštela, profesionalne kulturne institucije grada i „bliži“ kulturni djelatnici aplaudiraju, ili barem podanički šute. Bizarno je gradonačelniče da ste ponizili te „svoje“ patuljke, jer oni su bili najveći kada su živjeli i postojali skromno u svojoj prirodnoj veličini: radišni, pošteni, rodoljubivi u svojoj kući, u svome selu u svome gradu Kaštela, nenametljivo … kao i mnogi drugi stariji i mlađi Kaštelani od oko 40.000 stanovnika, a kojima nitko ne podiže ovakve spomenike zato jer su „mali ljudi“, odnosno normalne veličine. Znaju oni da se u čitavom kulturnom svijetu podižu spomenici samo velikanima umjetničkog duha, znanstvenim i političkim zaslužnicima i tomu slično, a Vi ste od svega dosadašnjeg u svom mandatu (već 3 godine!) napravili „za kulturu i turizam“ Grada Kaštela, i postavili ovaj patuljasti spomenik Jakovu i Fabjanu u Kambelovcu, kao osobnu javnu sprdnju i neukus. Jer u čemu će ostali Kaštelani naći posebne vrijednosti (ne govorim o kiparsko-umjetničkim) i shvatiti njihove posebne zasluge, dok će turisti logično misliti da su Kaštelani siromašni ili škrti narod, kad nisu imali dovoljno bakra da naprave ljude u prirodnoj ljudskoj veličini. Vi možete sada ponovo reći, gradonačelniče, da ste u to uložili svoj privatni novac, ali za to uzurpirate javni prostor Grada Kaštela i to „znamenje“ svečano postavljate na javni datum – Dan grada Kaštela! Čak da ste te skulpture stavili na njihove kućne skaline ili balaturu i to proslavili na rođendan Jakova i Fabjana, ne biste bili u pravu. Jer svugdje u svijetu se podižu spomenici s nekakvim kulturnim dignitetom i društvenim konsenzusom ili rezonom i to samo duhovno velikim ljudima i pojavama od općeg značaja, a ne fizičkim patuljcima lokalnog susjedstva i to po osobnim, malomještanskim kriterijima. A kada se pridaje neprirodno značajna veličina malim, običnim ljudima, pretjerano hvaleći ih i slaveći kao takozvanog „malog čovjeka“, onda je to ruganje s njima, jer se pritom demagoški zamišlja sebe kao velikana, a ne njih! Jakov i Fabjan bili bi mnogo „veći“ da ste ih ostavili „na miru“ izvan javnog obilježavanja, na njihovoj „prirodnoj veličini“, daleko od javnosti! Sramota je gradonačelniče javno na Dan grada Kaštela postaviti skulpture, brončani spomenik ljudima koji su “posebno zadužili grad“ samo time što su bili osobe niskog rasta! Vi ćete time napraviti da se ubuduće Dan grada Kaštela više ne zove tako, nego „Dan patuljaka Jakova i Fabjana“ I samo nemojte reći uopćenu frazu „jer su oni bili pošteni ljudi, radišni težaci i bogobojažljivi vjernici“. A tko nije? Pokrenite krivični postupak protiv nepoštenih! Pošteni su bili i mnogi „spomenički bezimeni“ Kaštelani prije i biti će ih još poslije Jakova i Fabjana, pa i poslije nas.

A veliki ljudi poput starohrvatskih knezova Mislava i Trpimira, koji su uspješno vladali Dalmatinskom Hrvatskom u IX, stoljeću na kaštelanskom Putalju i u kaštelanskim Bijaćima, dakle oko 625 godina prije nego su se i „začela“ Kaštela, još uvijek su bez spomen-parkova sa replikama starohrvatskih kamenih ulomaka ili pak njihovim osobnim spomenikom. I dok Vi još uvijek pogrešno i podcjenjivački slavite na Trpimirov dan 4. ožujka, Dan grada Kaštela umjesto kneza Trpimira na Dan državnosti Hrvatske 25. lipnja, time umanjujete državnički značaj kneza Trpimira i slavite ga kao lokalni, a našem lokalnom kaštelanskom Danu grada oduzimate stvarni osnivački značaj Kaštela po plemiću, vojskovođi, veleposjedniku, humanisti i književniku Koriolanu Ćipiku, koji je započeo osnivanje Kaštela gradnjom svog dvorca-kaštela i sela oko njega 16. kolovoza 1476, godine u Današnjem Kaštel Starome, radi čega se tako i zove. Ali Koriolan Ćipiko još ni danas nema svoj kaštelanski datum i spomenik kao Vaš Jakov i Fabjan!? Ili spomenik Radošu Vitturiju koji je u XIX. stoljeću kao poljoprivredni stručnjak oplemenjivao Kaštelansko polje vinogradarstvom i maslinarstvom, pa Marku Kažotiću kao romanopiscu „Miljenka i Dobrile“, koji je popularizirao tu najljepšu kaštelansku i dalmatinsku ljubavnu legendu spašavajući je od zaborava, te Josipu Omašiću kao političkom pokretaču pohrvaćivanja općina u Kaštelima u vrijeme Narodnog preporoda XIX. stoljeća i u XX. stoljeću Marinu Studinu kao najistaknutijem kaštelanskom umjetniku-kiparu, pa Henriku Šoulavyju kao osnivaču turizma na Kaštelanskoj rivijeri, te Milivoju Koludroviću, kao najkompletnijem kaštelanskom glazbenom stvaraocu, Vjeki Omašiću kao najznačajnijem povjesničaru Kaštela itd … − a oni još ni do danas nemaju niti skromnu spomen-ploču!?

Sve to znaju i Vaše dragovoljne kulturne udruge, profesionalne kulturne i turističke institucije Kaštela, znaju, ali kada nema i pravog „mačka koji zna namirisati sir“, miševi onda vode kolo oko sira po svoju činovničku, netalentirano, da su im svugdje samo fleke i mrvice. Pa kako na zemlji, tako neka ne bude i na nebesima, gradonačelniče!

Fotografije: 1) Dvorac Vitturi u Kaštel Lukšiću sa starim gospodarskim zgradicama zapadno i istočno od njega, gdje bi trebalo postaviti eventualne spomenike Miljenku i Dobrili i piscu Marku Kažotiću.
2) Portret Marka Kažotića, pisca romana „Miljenko i Dobrila“
3) Garefulin danas, kojeg bi trebalo popraviti i eventualno na njemu postaviti poprsje Marka Kažotića.