( foto: avionski snimak panorame Kaštel Lukšića napravljen 1960. godine, a kakav je izgledao i tijekom XIX. stoljeća u staroj jezgri, osim onih novijih kuća na udaljenijoj periferiji mjesta. Tada je Lukšić brojao oko 1500 stanovnika, od kada je započelo veliko doseljavanje i masovna gradnja kuća, pa danas već ima oko 5000 žitelja. Porat je u ono vrijeme bio prazan jer se nakon II. svjetskog rata još nije mogla obnavljati i nabavljati nove čamce privatne ribičke ili sportske „flote“.)

Palmino uje za krive noge

Kako san se rodija s malo krivin nogan u obliku velikoga slova O, otac Frane bi mi reka da mi kroz nji može proć sinjska ferata, koja ga je podsićala na rodno misto Mravince poviše Solina, odoklen bi se uskotračna ferata „rera“ uspuvala prema Klisu i Sinju. Didu Juri su bile drage takve krive noge jerbo da ču kad odresten dobro jašit natovarena konja i tovara, oli lako sest i na najveću bačvu u konobi za vrime jematve. Mater Ivanica mi je s jedne strane volila te noge, jerbo mi je između nji mogla stavit cili kušin da ne pišan posteju po noći, a s druge strane ne bi volila da mi tako ostanu i kad odresten, jerbo bi se gega ka i Slatinka u Kaštilin kad na glavi nosi vriču maslin iz kajića za činit uje. Ali moja baba Boža rođ. Klaić se nikako nije mirila s tin nogan i sitila se da je u njezinon divojačkon životu po Dalmaciji i Kaštilin odija glasoviti travar Sade Sadiković iz Ljubuškoga u Hercegovini i za krive noge kod dice priporuča niko palmino uje. Radi toga se moja baba, rođena Lušika išla svitovat kod misnoga likara Ante Matijace, našega plemenjaka po lušićkoj rodbini mi dida Jure Matijace. Reka joj je da zna za palmino uje koje bi mu travar Sadiković ostavija da ga isprova na dici u Kaštilin, ali da ga više nima. A kako je i naš likar u to vrime isprid kuće jema kopjastu palmu sa grozdastin žutin plodiman (datulima) i onu lepezastu s malin crnin simenkan, onda bi travar za ti poklon kod likara ubra za sebe ča mu triba za činit novo palmino uje. Ali da travar likaru nikad nije tija otkrit tajnu kako i od čega se to čini: od lišća, ploda oli košćic. Zato likar nije moga babi reć kako bi to palmino uje učinila za moje krive noge i od čega, ali iz njegovoga iskustva se pokazalo kako to i nije baš jemalo niku osobitu korist, nego da smenon počmedu ča pri odanjen uvižbavat te moje krive noge i to najviše po suncu. Ali da me vanka čuvadu od muv koje su veliki uzročnik ditinjasti crivni bolesti. Jerbo uvati li me litavica (proliv), a na te široke noge, da ću po cili dan bit posran.

(foto: Porat u Kaštel Lukšiću sa zasađenim palmicama 1934., a snimljenim 1938. godine. Trabakul u prvom planu „Gospe Lurdska“ je bio vlasništvo lukšićke pomorske obitelji Franić tzv. „Parondujini“ i njega su vlasnici eksplozivom „lagumali“ u ovom Portu 1943. godine da ne padne u ruke njemačkoj vojsci, nakon kapitulacije talijanskih okupatora. Drugi trabakul „Sv. Marija“, je bio vlasništvo Šimuna Novaka i sinova, popularno nazvan „Šimuncin“, koji je još dugo poslije II. svjetskog rata prevozio razne robe, putnike i nogometne navijače za Split. Oba lušićka trabakula su bila slična i mogla su prevoziti po desetak vagona tereta.)

Kako san prvi put popiša jednu palmicu

A prve palme u svome životu vidija san na Rivi u Lu’šiću, koje su posađene 1934. godine. Pravo za reć nisan ji vidija kad su ji sadili, jerbo san se rodija godinu dan poslin. Sićan se da su bile malo više od mene. Odma su ji ogradili kolčićin da ji se ne gazi i lomi. Tude na lušićkon najmilijen zimskon sunčalištu starac i dice, podno stari kuć u Portu, između ti zasađeni palmi na Rivi, dovodilo bi se osobito dicu koja su mrnjavila u jiću, ka oću-neću, oli su jemala nike druge mane, tilesne boleščine i litavice. Tako bi ji se liti odma lakše i opralo u moru i išli bi doma gologuzi, a zimi bi svak svoje nosija u gaćan i cili bi ka prilipjen polako ulicon iša doma, pa bi se reklo za njin: „Snila je koka jaje“. A za Rivu se mislilo da je to ka apoteka koja jema likovite sunčane ždrake i morsku ariju, pa se još nije znalo da dica najviše zarazni bolesti i dobiju baš igrajuć se na toj Rivi sa zemjon. Tu bi se ženskice igrale na kasavice oli škatule-bele, a muškići na kende-kape, šalda-kosti oli bare-šuše. Niki su između dvi palme najviše igrali balun na krpaš, pa bi zaprašili zemjon. Starci i starice bi zaronjali da su u dici svi vrazi, ali to se nije doticalo i mene, jerbo san još bija mali i materi u naručju − tek san učija odat po suncu da mi se ispravjadu krive noge. Onda bi materi na Rivi potrefila koja prijatejica i kad bi se one zaćakulale, mene bi stavila uz kolčić kod koje palmice i rekla: „Sad stoj mirno i uspravno se drži za ovi kolčić, a ako ti se malo zavajadu noge, uvati se još i za grančicu od palme“.

Tako bi to s prijatejicon potrajalo i meni bi se došlo za popišat, pa bi se istočija uz palmicu. A dikod san i od umora zatetura, ali se ne sićan koliko san puti pa, oli koliko su mi puti palme pomogle ostat uspravno, ali san zna da bi barenko jedan put tresnija guzicon o zemju. I nije se mater jidila ča bi ja tako popiša palmu, lito je i šuša, pa neka san je zalija, nego se jidila ča bi mi na mokru guzici ostala fleka od zemje, pa bi je rukon morala pleskat za otrest, a staron svitu je to parilo da me tuče, pa bi oni opet i na nju zaronjali: „Jo, ove današnje neskriknje matere samo bi ćakulale i činile dicu!“ – rekli bi oni.

(foto: I moj did Jure se kao starac sunča na Rivi)

Baba mi je želila da buden žensko i da se zoven Palmina

A baba mi je pričala kasnije, kad bi me u kužini vazela u krilo za kazat mi koju dogotovšćinu iz svoga života, kako je ona ka divojka u Splitu jemala niku prijatejicu koja se zvala Palma i puno joj se dopalo njezino ime. Obećala joj je da će prvu čer koju rodi nazvat po njoj. I rodila se mala Palmina, ali nije dugo živila. Onda se rodila druga s istin imenon i ubrzo je i ona umrla. Treće dite joj je bila moja mater, ali njoj baba nije dala ime Palma da ne umre i ona, pa su je onda nazvali dvostrukin imenon Marija-Ivanica, neka bude „čvršća“. Osin toga na porođaju nije tila profesionalnu seosku „babicu“ Paulinu, nego je među prvin ženan u Lu’šiću 1910. godine pozvala ginekologa dr. Šoulavyja da je „obabi“. A moja baba je u životu rodila devet dice i svi su poumirali od litnje dizinterije i ditinji litavic (prolivi), osim moje matere i brata, koji joj je umra poslin u vojski. Mater je doživila 95 godin i uvik joj je bilo žaj da nije ispunila babinu žeju i čer nazvala imenon Palma. Doduše, jemala je prvu čer, koja je umrla prin nego su je stigli krstit. Zadavija je dičinji kašaj „kukurikavac“. Poslin mi je mater rodila četiri sina: Jozu, mene, Dalibora i Branka. Kad san ja bija u trbuvu baba je želila da buden žensko i molila je boga i sve svece da je daruju s unučicon i unaprid bi rekla: „Kad nan se rodi mala Palmina…“ Ali, privarila se!

(foto: baba Boža u odlasku na ćakulu kod suside)

Lu’šićani su se pripali da će prije oni izumrit od palmi nego li muve

U stara vrimena se u Kaštilin rađalo puno dice, a u Lu’šiću bi liti masovno umirala od ditinjasti zarazni bolesti i litavic. Kako su se rađali jedno za drugin i različito umirali, otac i mater bi zaboravili koji su jin po imenu živi, a koji mrtvi, pa bi bidna dica odgovarala na prozivku oni koji više nima da su − pokojni! Tek kasnije se doznalo da je to često umiranje nastajalo najviše od igranja u prašini na Rivi u Portu, di su se skupjali rojevi muv sa obližnji mirin i di su se iskrečale noćne vrčine, oli s pajeri od užešćene ribe s friškinon u zraku. A kad se u narodu Kaštili pročulo da muve bižu od mirisa palmi ka vrag od tamjana, govorilo se da je baš zato načelnik Općine u Lu’šiću Ivan Rodin prvi u Kaštilin odlučija zasadit drvored oni palmic na Rivi, donešeni iz rasadnika s Visa, kako bi mištane zaštitija od napasti i zaraze dosadni muv. Niki su onda od palmina lišća počeli kuvat i pit čaj, oli po sebi stavjat mokre obloge i mazat se po tilu proti muv, pa bi jin pozlilo i trčalo bi se zvat likara za spasit se. I pripali se Lu’šićani da če tako oni pri izumrit od palmi nego se s njiman potrovat muve.

Dr. Šoulavy je virova da palme mogu potirat muve samo – mavanjen!

A i dr. Šulavi nije virova u nikakve te narodne gatalice o likoviton čudotvorstvu palmi, jerbo je i on kupnjon litnjikovca Galeuša na Rušincu, naslidija uokolo veliki park, di je 1909. godine osnova prvi turistički pansion i kupalište na Kaštelanskoj rivijeri. U tomen đardinu, možda najstarijen u Kaštilin, u kojemu su u Lu’šiću izgradili litnjikovac 1590. godine i prvi zasadili ukrasno raslinje spli’ski plemići Tartaja. bile su kasnije možda i ove današnje stare palme, one kopjaste i lepezaste, pa je opet u Lu’šiću bilo muv na pritek. U svojoj ambulanti je dr. Šoulavy činija i pokuse o možebitnoj likovitosti palmi za čovika, oli otrovnosti za muve i doša je do zakjučka da palme najviše pomažu proti muv samo ako kogod maše s njezinon granon isprid nosa drugome čoviku. Zato bi dr. Šoulayi na svomen kupališću, kad bi se koji bogati i debeli stranac oli stranica rastapali na žestokon suncu i požalili doktoru poslin obilata obida da na plaži ne moredu zaspat od pusti muv i vrućine, naručija bi jin koje seosko dite da dojde takomen trbuciju, oli mu ženi, mavat lepezaston granon palme, pa bi na ti način oni jemali: zračnu ventilaciju i tilesno razlađivanje. a muve bi pobigle, dok bi turisti onda slako zarkali. I zato bi dr. Šulavi reka da palme čovika više ličidu i privlačidu u našoj duši svojon lipoton u krajoliku južnoga mora, ka ča su i njega dovele iz Češke ovamo k nan. Ali pri tomen bidan još nije zna za dosadne kaštelanske muve.

(foto: dr. Henrik Šoulavy)

Kako san se najija bobići prije Božića?

Približava se je blagdan Božića i moja baba je rekla da će tribat pripremit darove za njezinu prijatejicu Palmu u Splitu i odnit joj još i palmino lišće koje joj je od lita obećala. A Splićanka Palma je od lišća kaštelanski palmi činila pletenu zaštitu za gole caklene botije, koje bi onda pituravala u raznin bojan i prodavala težacima za pakiranje njijova vina, prošeka oli rakije ča bi opet oni prodavali, oli i sami poklanjali prijatejima za božićne i novogodišnje praznike. Did je natočija demijanice spomenuti pića i mater je dobila zadatak da to s trabakulon „Šimuncin“ odnese. U Splitu je u luci tribala dočekat šjora Palma s mužen i sve je bilo jednostavno da ja nisan navalija kako ću i ja s materon, jerbo san se volija vozit s brodon i na provi gledat u more kako ga trabakul siće i burdižaje. A ustvari potajno san se nada da će mi mater u Splitu kupit slake bobiće, koje san najviše volija. Ja san tad jema 5 oli 6 godin i zanimjivo mi je bilo gledat izloge od slakarij i slični goluzarij. Volija san gledati i građane uvik obučene u veštitiman i klobuciman, jerbo se u Kaštelanin znalo „ča je svetac, a ča petak“ i radnin danon se „nosilo“ ka na selu za poć u poje radit a ne „gospojski plandovat“ po Rivi, pa bi se Kaštelani „ufino“ obukli samo nedijon oli svecen. Bili su mi dragi za vidit i talijanski trabakuli puni južnoga voća od naranač, limuni i drugoga, s prodavačiman na južnoj strani spliske Rive, ča su ji zvali da su „čozoti“, jerbo su puno galamili po talijansku i pozivali svit da se u nji dojde kupit, pa bi mi od toga zaglušile uši, ali su prodavali i one odiznutra „krvave“ naranče, meni najdraže, pa bi mater molija da mi ji kupi, a ja bi se onda cili „okrvavija“ po licu, rukan i robi.

U Splitu su nas lipo dočekali u famiji šjore Palme i nadarili nas pokloniman. Meni je šjora Palma dala jedan škartočić najdraži mi bobići, bili i škuri, i jedan baštun mendulata. Mater je sve to spremila u torbu i kad smo došli na brod ja san počeja tražit da mi da jist te bobiće. Ona se začudila mojoj žeji i rekla da ćemo to jist svi doma tek za skori Badnjak i Božić. Ja san reka da neka ona meni da bobiće odma, a za nji neka ostane oni baštun mendulata, jerbo mi je on tvrd za zube i jezik mi se zalipi od meda. Ali mater nije popušćala. Onda san se ja „inkoca“ i nisan tija govorit s materon sve do kuće. Kad smo došli, mater je u svoju sobu stavila torbu s bobićiman i mendulaton, a kad je otišla u kužinu ja san se potajno došuja u njezinu sobu, uzeja oni škartočić bobići i zavuka se ispod bračne posteje od oca i matere. Sve san jija i gušta jedan po jedan bobić, a moji su se u kužini uznemirili da di san, jerbo je bilo vrime od obida. Tražili su me po ciloj kući, dozivali vanka, a ja san sve muča i gušta bobiće. Onda se mater sitila i došla u sobu povirit ispod posteje, a ja se po sredini umirija i sklopija oči da me ne vidi. Ona je sve svatila i zavikala na mene da brzo izađen vanka. Ja san i daje muća ka da me nima. A mater je s ponistre skinila jednu granu palme ča se tude šušila i snjon me dosegla. I ne bi ja još bija izaša da me nije s palminin liščen zaškakljala po nosu, justima i oko ušiju, tako da san od velikoga smija mora izać. A onda je smij zaminija plač, ali bobići su ipak bili u momen trbuvu.

(foto: moja najranija ditinjasta slika s klempavin ušiman i ošišan na „nularicu“ za kaznu iz vrimena bobići)

Napomena čitateljima:
Predbilježbe za kupnju planirane (proširene) knjižice humoreski Nevena Bućana „Kaštelanske palme i moja baba“ već se vrše s narudžbom na osobni e-mail: nevenbu@gmail.com − do njezinog izlaženja iz tiska tijekom prvih mjeseci 2013. godine. Tiskat će se samo onoliko primjeraka koliko bude predbilježbi, što će ograničiti i njezin konačni broj primjeraka u ukupnoj tiraži. Za ovako unaprijed predbilježene naručitelje knjižice cijena će biti povlaštena s oko 60 kuna i kao besplatni dodatak će samo predbilježeni naručitelji-pretplatnici dobiti i knjižicu ovog autora „Kaštelanski kulturno-turistički „brendovi“, dosad objavljivani na stranicama portala „Kaštelanska panorama“. Knjižice će se isporučivati poštom, uz plaćanje pouzećem. Potrebna je točna adresa i broj telefona naručitelja. A knjižica „Kaštelanske palme i moja baba“ će sadržavati, pored ovdje objavljenih tekstova i fotografija, i mnoge druge relevantne događaje od općeg interesa, kao još nepoznati dokumenti o svakodnevnom životu u Kaštelima tijekom II. svjetskog rata i u neposrednom poslijeratnom periodu.

Je, lipo je pisat o Kaštelima, pa još ka’ si i tamo, u njima. Ma, da mi je vidit vas kako bi pisali da ste ovod.
Koliko puti san krenila pisat, oćeš…sol u oku ne pušća ni njanke jedne stavit na papir.
Kad boje razmislin, jeman ja i ovod šta pisat o Kaštilima posebno o Sućurcu, evo gre meni i ovod tridesetsedma i ka da neće, uvik me drmne kad ulizen u nju. Sve ove godine, svaki dan me podsiti da mi se slučajno ne desi (a nije za sve ove godine) da zaboravin.
Tridesetsedma, ćipo od centra do moje kuće… 9 km. Malo li je, nije to malo jerbo ovod, kraj grada je još 15 km potla mene, a ondak ti ja dojen ka amo reć u centru, a e. Tako ti ja sidin u tridesetsedmu i bacan se u velike misli kad san u njoj.

Lako je vama, svaki dan ste doma a ja , e kume moj i ka’ san doma nisan… kad boje malo pogledaš zapravo moj zavičaj nikad neće bit zavičaj moji unuci, a opet isto tako zavičaj moji unuci nikad neće bit moj i tako u krug.
Odotamo san otišla da se vratin, a ovod san došla i nikad se nisan, šta bi ovde rekli primila. Baš ćudno. A nije da nisan tila, jesan ali eto.
Vonja i ovod, ma ne tako ka u nas ali vonja. Ćutin ja miris brnistre, jo i vonj lažine ćutin i te kako, sve je to duboko ume usađeno, ajme a sunce, sunce nigdi ne gre na počinak ka u nas doma. Di si vidija zalazak sunca iza nebodera, ‘benti taki zalazak… a di je ono kad gledaš pućinu… bonaca, a sunce se sleginje, pa minja boje pa ka da neće, mic po mic, ulize, zanere u more, a zaliv diše, vidiš svaku grišpu na njemu. Čipka od mali i veli vali se u trenu izdrica. Ka uje…duša gušta. Pari me se uzvišeno nikako…

Ljudi moji , ne znan van ja pisat štorije, ali evo da priznan: Jedan put san se ja okuražila napisat pismu. Šta je je, nije to ona sa početka priče ali virujte ova me dira. Boli. Uvik ta glupa sol mi upade u oko i ne samo u oko, zapne meni ništo i u grlo pa me guši.
U početku nisan mogla izdržat, a sad, sa’ san se naučila i nedan gušta nikome da vidi koliko je ona, istina oba meni. Dovoljno je čut a vi, vi je pročitajte. Može bit da ste je i prij čitali, nije važno. Ona je meni osobna karta. Moja. Sa njon san ja – ja. Ona van gre ovako …

NEĆU GOVORIT SUĆURAŠKI

Neću govorit sućuraški,
srce se cipa,
zadrće,
u misliman trču
slike.

Neću govorit sućuraški,
čini me plakat
pade duša
u ludilo, pa boli…

Neću govorit sućuraški,
jerbo umrit mogu,
venen ka rusulica,
budu se uspomene…
Gospica,Glavica,
top, Gospojski dvori,
Bombardela, mujal
šentade,
ajme kako smo se tot ,
jubili
uz buku kampanela
sa stare crikve…
sve ume, šoto stoji
i raja tuge velike.

Ma neću govorit sućuraški
mašo me toga tare..
ćutin još, miris lažine,
gledan kamene
težačke kuće stare..
klore s Jugovinila,
( koga više nima,
ćutin vonj)
šporkice s Gojaće,
štranpulin drveni,
ko će gori prije..
stropošta se u more,
pa još na glavu…
ma vidin, nas dicu,
dok se kacajemo.
Vatan zrak…
nigdir u svitu,
daleko i još daje,
Sućurac sanjan i patin..
jo Gospe moja,
mašo bi toga dala,
da se unj vratin
Dok mi se tilo i duša
škvorcaje
pišen mu pismu,
deboto
da se zapameti,
jo, ča mi nedostaje…

Sa njon san van sve rekla….

Eto , moja priča i nije neka…. a je, bilo bi mi drago kada bi makar netko od vas ovo i pročita.
Opet kažen, lako je vama, vi ste doma, morete i nemislit na Kaštila i svoja sela. Vi se tega i ne sitite, a ja?
Joo, ka’ ja gren leć i namistin se u posteju, razgrnen koltrine da boje vidin lunu, gledan je a ondak zažmirin i ajme… eto me na rivu u minuti, činin đir, od Sokolane do Gojače, mirišen more. Upijan. Trevijen ljude, sa svakin rič dvi, jo, zamisli, a ako još i naintran na nekoga od moje stare klape… ooo … koju očadu i spiku bacimo. Protresemo cilo selo, aj ti onda zaspi, nema šanse, čoviće..
Baš se trudin ostat budna. Meni lipo, a u kuću nikor i ne sluti da šetan Sućurcen. Svi gredu na prste jerbo mater spava, a ja ćinin fintu da spin. Ne, ne spavan. Samo se pravin, makar još malo da guštan dok ne zaronin u san..
Iz dana u dan, iz godine u godinu sanjan budna. Đirajen Sućurcen, želin, baš želin doć doma. Ne znan možda ako baš buden jako želila, more bit mi se i ostvari san. Ko zna.

Asti, a sve je počelo sa onin ča ja nisan napisala one pisme sa početka ovega moga pisanja, e i nisan van rekla. Ja čin se sitin sebe, mora i Sućurca, ja ti se rasplaćen i tot se svaki rad prikida.

Nije meni ni ovod loše. Jema i ovod vode, nije more ali je jezero, je lipo ali… Jema ovod lipe i pisme, nisu klape ali zamisli…
Koji su to gušti…kad god uđen u kafanu, mužika o’ma okolo mene, o’ma se piva naša pisma, ona prava, dalmatinska…svi guštaju, a ja se bacan use i pomalo mi žaj, da nikor ne vidi.. je pivan ja, dan ja rodu glasa… zovu oni mene i Dalmatinka, lipo je to čut …. guštan kad to čujen, ne bunin se. Još se i važna pravin, onako puna sebe, vidi se to moj kume na meni, resten…

Ma slušan ja ovod Radio, a gledan i TV Dalmaciju, ništa meni ne fali, čitan ja i Slobodnu, prvo osmrtnice,a zamisli da ne znan ko je otiša u Gospe na Hladi, pa se i rastužin, otplačen ja po koga, nije da nije, sve nas manje jema ka’ boje razmislin, ( a ko će me dočekat kad se vratin doma)…. a onda i ono ostalo u nju.

Ništa meni ne fali , ali da mi je samo mrvu mora i da mi se pinku sa ponistre vidi Šolta, ma sve bi to bilo super, ali nemore mi bit.
Kvragu i tridesetsedma, vidi šta mi ćini… Neću govorit sućuraški a i vi šta ste navalili pa čitate, gren ča… ajde. Adio van, zdravi i veseli bili… vidin ja, briga vas, a e…

Ljiljana Crnić, autor

Ujutro je Marijana, po dogovoru, donijela trešnje u zadrugu. Muž joj je produžio odmah u polje, u novo branje. Imati trešnje značilo je uzeti godišnji ili bolovanje – drugačije to ne ide. Imala je obvezu skuhati ručak kad dođe doma, pa popodne, kad Ivan doma pojede, zajedno s njim i djecom opet ići u branje. Ono što joj je ipak bilo najvažnije tog jutra jest pomoći Stipi oko Ankice. Već joj se dugo jadao i obećala mu je nekako ga upoznati s njom. Više od toga nije mogla,a ni željela.

- Ja san obiteljska žena, iman i svoji briga, a ovo za Stipu činin samo jer se znamo cili život… i jer mi je rod .. .Krv nije voda ! – Već s vrata Marijana se pozdravi sa Matom, zadružnim radnikom zaduženim za fizikaliju te mu reče da sam preuzme kašete i neka ih miri. Ona će do šefice, na ćakulu uz kavu.
- Ma ko će dat kave, gospe ti ?!
- I u krizi se nađe… a u Ankice uvik bude … Ajde ti o svom poslu, a ja ću kod nje…
Pokuca dvaput na vrata male kancelarije i pritisne kvaku. Unutra Ankica glavu zabila nad papirima. Sa strane je stajala rasprostrta Slobodna Dalmacija, velikih i širokih stranica, idealna za zamatat ribu u nju. Pozdrave se.
- Šta ima novoga? Opet Milka Planinc sa novim paketom mjera stabilizacije…?
- A ko će ga znat… Plin će garant poskupit, auto ne vozin pa me nije briga za gorivo i par-nepar… Jedino me brinu strujna iskapčanja…
- Bar će porast natalitet -, nasmije se Marijana.
- Lako se tebi šalit, ti si svoje izrodila…
- Je, da ne bi, oni moj, opet me u govna uvalija! Baš mu se omililo; nema televizije, nema ničega, pa kad dicu pošaljemo leć, nemoš ga se oslobodit…
- Pa šta se žališ, nije to ni loše- nacereka joj se Ankica.
- I nije- zagonetno joj odgovori Marijana.

U zadnjih mjesec dana, otkad je Ankica počela raditi, njih dvije su se toliko zbližile da su prešle onu nevidljivu granicu između poslovnog poznanstva i ženske solidarnosti među mještankama. Sve su više stvarale prisnost kakva postoji među prijateljicama. Malo isforsirano sa Marijanine strane, ali to i jest bila njena odlika, za razliku od Ankice, odmjerene i opreznije u odnosima. Kad je Marijana stavila crvenu kesicu od 20 deka francka na stol, Ankici se usne razvuku u osmijeh, a oči, crnje od oniksa, pohlepno zablistaju.
- Uf, ima se, znači! Di si nabavila…?
- Ma, triba bi mi rođak sad donit… Jutros je umisto mene čeka u redu… On je sam i ne pije nego s menom koji put doma. Ovo sam donila od sebe doma, da se počastimo… Ivan mi ništa ne zna! Kvragu, biće love od trišanja, ne mora on ni znat di sam se i s kime se kafenisala!

Dok se voda u lončiću kuhala, Marijana je izbjegavala išta govoriti o Stipi, osim ako ga Ankica prva ne spomene. – Ajde, Stipe, dolazi… Još ćeš i kavu s nama popit – prevrtala je misli glavom dok je odlijevala dio uzavrele vode u šalicu. Začu se kucanje na vratima.
- Evo ga,u pravi čas! – pomisli Marijana.
Ali, u zao čas u kancelariju uđe Suzana, žena ribara Pere, lokalna kupravenda, sa naramkom papira u fascikli koju bez riječi baci na stol pred njih dvije.
- Ohoo, ovde se kava pije, dok pošteni svit radi ili u fili čeka za deterđent! Stotinu misli protutnja Ankici glavom istovremeno. –
Koji je đava opet meni doveja sad… Nemoš je se oslobodit nikako, a melje i melje i stalno se žali… na sve … Bar joj muž ima di uteć, od nje rospije… Ajme ti se nama dvima sa njom sad!…
- A da popiješ i ti s nama jednu čikaru – pomirljivo dobaci Ankica, a Suzana spremno prihvati te dovuče stolicu sa strane i sjedne za stol.
Ono što se Ankici činilo logičnim, da kavom primiri Suzanu i da ova ode dobre volje i po mogućnosti, da je ne tlači koječime, Marijani je izazvalo slabost u želucu.
-Ma šta ju je nudila kavon… Samo neka ide ča šta šta prije !
Popušio se i prvi cigaret uz kavu i spontani razgovor oko mnogih anegdota vezanih uz nabavku iste, kad na vrata, iznenadno kao duh, bane Mate.
- O, ovdje je ka na kolodvoru, samo vi guštajte- poče on ,ali ga odmah prekine Suzana.
- Ajde, sidi i ti s nama-pozove ga u ime svih, a u svoje vlastito,u stvari.
Mate se stane nećkati. Bi on, rado, ali da je u poslu. Pogledavajući Ankicu, tražeći mig od nje da li da ide ili ne.
- A šta ima –, upita ga Ankica naposljetku.
- Doša mi je Bože sa punim kombijem maločas, ali nisam radi toga… Nego, tu mi je Stipe – , okrene se tad prema Marijani, – Tebe traži… da ti ima nešto dat… Nije tija priko mene, nego da će on to osobno… Pa ga evo, čeka iza vrata…
Čim je Stipe ušao, držeći u škartocu zamotanu kavu da nitko ne vidi šta nosi, na licu mu se vidjela nelagoda. Nije volio masovke. Još manje malu baru s puno krokodila, a taman tako mu se činio moment davanja kave u ruke Marijani. Suzana ga je svo vrijeme ispitivački strijeljala pogledom dok ga je Ankica tek dvaput, kroz oblačiće dima i srkanje iz čikare, krajičkom oka promotrila. Lice joj nije odavalo nikakav komentar.
Marijani je u glavi bio kaos. O svemu se sa Stipom dogovorila šta i kako kad dođe sa kavom tu. Nijednom nije ni pomislila da bi se tu mogao naći još netko, nezgodan, poput Suzane. -Pa još i Mate da ga do vrata prati! Na kraju-ništa! A ovo je, ka ono, trebalo ić spontano, samo od sebe.. – u sebi je kuvala dok se pozdravljala sa rođakom koji se nije zadržao duže od minut-dva u kancelariji. Zajedno s njim otišao je i Mate.

Do kraja kafenisanja nitko od njih nije spominjao Stipu; možda i bi da je netko od njih dvije pitao to joj je donio u škartocu, ali Suzanu nije interesiralo, a Ankica je već otprije znala. – A možda ona zna i više no što želi pokazat…malo ga je čudno gledala…a i sad čikaru drži drugačije u ruci. Ili sam sve to umislila u svojoj ludoj glavi ?!
Na kraju se Marijana pozdravi sa Ankicom kod koje je Suzana još ostala sjediti, sad radu redovnih žalopojki na sistem i državu.
- Vidimo se sutra -, dobaci joj sa vrata, a onda ode do Mate uzeti račun i novac za trešnje.
Popodne nije išla sa Ivanom i djecom u polje. Izmotavala se da su je uhvatile probavne smetnje. – Biće da san puno gnjili trišanj izila – ,i da će ostat doma. Sve to da bi se mogla nać sa Stipom i na miru porazgovarat o svemu šta je bilo. Već je u glavi smišljala novi plan za njega i Ankicu, ali je Stipe, poprilično načet od piva koje nije prestao trusiti od momenta kad je izašao iz zadruge, rekao da to ne dolazi u obzir.
- Šta se ima dogodit, neka se dogodi! Ovako ili onako!
Glas mu je ječao i podrhtavao istovremeno. Marijana je znala koja je ura.
- A da ti pođeš, moj Stipe, doma leć i odmorit se… Kad se naspavaš, ujutro ćeš bit pametniji…
- I ja ću bit pametnija, a ne se bavit pizdarijama, ko da smo dica od petnaest godin – reče u sebi nakon šta je ispratila rođaka i zatvorila vrata za njim. – A ja ću sad morat ‘naglo ozdravit’,da mi Ivan ne postane puno grintav… Večeras je opet redukcija struje…

autor: Marijana
napomena uredništva: Priča je pristigla na natječaj ˝Pišem u/o Kaštelima˝. Svoje prozne radove šaljite nam i dalje na adresu info@kastelanska-panorama.com potpisane pseudonimom, a u mailu obavezno navedite svoje ime, prezime i adresu te kontakt telefon.

Dok je Marija hvatala zrak, kao fol, pokušavajući se prisjetiti imena, a namjerno puštajući da Petar sam izgovori tih osam slova ženskog imena,on je samo kurvanjski šutio. Već je i treću pjesmu sa You-tube-a na svoj zid stavio. Stonesi, “You can’t always get what you want”, ali ako pokušaš, možda nađeš način da dobiješ ono što trebaš…
- Misliš na Kristinu?, napokon Petar izgovori to mrsko ime za Mariju.
Ljubomora može biti poticajna u vezama, ali samo ako je u granicama. Petar nikad nije bio načisto koliko Mariju muči postojanje te djevojke, njeno upucavanje i njegovo odbijanje. “Koliko će i može li uopće izdržat”, strujalo joj je glavom u besanim noćima čežnje za Petrom. Prosječan muškarac bi ugrabio i jare i pare, ali on nije bio takve sorte. Djelatni vojni časnik… svakodnevno putovanje za Knin i nazad. Uskoro i spremanje za put života, UN-ova misija u Afganistanu. Marija ga nije mogla od toga odgovoriti,a nije ni željela.

“Neka on slijedi svoje snove, samo neka se doma vrati živ… meni će ostat više vremena za dovršit faks. Zadnja godina komparativne književnosti u Zadru. Marija je planirala koješta u svojoj glavi nakon što dobije diplomu, ali u svakom od planova, na prvom mjestu, nalazio se Petar… Nikad mu nije željela reći koliko joj je važan, da ga ne preplaši, da ne pobjegne…” Da slučajno ne izabere smrt od metka kao rješenje za sve kad mu zagusti..” Ionako zna da svaka žena vlada svojim muškarcem, ali da to ovaj ne smije saznat prije vremena. Kad to sazna, potrudit će se da mu nikad ne bude krivo što joj se pokorio,a izgubio svoju mušku slobodu…
- Čuj,ne mogu ja nekomu zabranit da dolazi kod nekoga,pa nije to moja kuća, Petar se poče braniti pred mogućim optužbama Marije na Kristinino prisustvo.
- Ajde, reci mi da nije bilo ništa…samo me to zanima , iskreno će Marija.
I nije to bilo bez veze. S Petrom se upoznala preko zajedničkih prijatelja, dok je još bila u drugoj vezi. Očito je nešto proradilo i u njemu i u njoj istovremeno i ona je shvatila da želi nešto više od onoga što je dotad imala… … pomalo nejasan dio, ovo s prijateljima…
” Ti zajednički prijatelji su i sreća i prokletstvo”, mislila je u sebi.
“A manje-više je sa svim u životu tako…” “Kako siješ,tako ćeš i žnjet”, odgovorio bi joj Petar da je čuje, ali telepatija čini svoje…

- Nešto si se zamislila, on će njoj, – Odgovorija san ti da nije bilo ništa sa Kristinom, ka šta neće bit ni ubuduće…a ti samo eeeee…
- Ne znan ni sama di su mi misli odlutale…Nego,oćeš li zakasnit?
- Koliko još vrimena imaš ? Pobiće ti bus…
- Iman još pet minuti, a mogu i auton… Brže ću doć do Knina nego oni…
- Ne zajebaji se… straj me oćeš li doć iz Afganistana u komadu, a moga bi i ne otić tamo…
- Samo ti prizivaj đavla…
- Ma ko ga priziva?
- Ajde,ajde…
- Šta…
- Znaš ti dobro!
- Ali, šta ?!
Petar malo zastane,udahne zraka, a onda ispali: – Ista si mi ka i mater! A sad iden ća,da ne zakasnin… Aj,Bog!
Do večeri i novog skajpiranja Petar se sa Marijom čuo još par puta sms-om, jednom i uživo kad joj nije odgovorio na poruku u prvih deset minuta. ” To je, očito,granica njene tolerancije…Željezo se kuje dok je vruće… Aj, zapamtiću to, može mi bit korisno za buduće zgode i nezgode s njom.”
Sve se nezgode s Marijom pretvore u zgode kad se opet nađu sami. Istina,virtuality . Ali ” Ni taj petak nije daleko”, stalno se Petar tješio u sebi.
- I kako ti je proša dan- bilo je prvo što ga je pitala kad su u fini noćni sat ponovno stavili slušalice na uši.
- A šta me to pitaš?
- Zar ne smin?
- Smiš…
- Pa…?
- Pa zar me cili dan ne nadzireš…
- ?
- Ka da si na NASA-inom satelitu…Nije ti ništa moglo uteć.

Uslijedi kratka šutnja s Marijine strane, a onda progovori, – Ako želiš da za vikend ne dolazin doma…Već sam bezbroj tuluma odbila otkad sam u Zadru, ali, eto, možda bi jedan vikenad mogla i ostat tu…za promjenu… Sad Petar zašuti, a onda progovori.
- Čini mi se da mi neko zvoni….
- Di ti zvoni… Na vrata ili mobitel ?
- Ma… ne znan ni ja.. moram prekinit… aj, čujmo se…
Nitko nije zvao. Ljubomora ga je toliko stisnula u srcu da mu je mozak blokirao. “Ja ću umrit bez nje…i bukvalno i doslovno i metaforički i u svakom drugom smislu…Bolje da me talibani ubiju nego da…” Nije dovršio misao jer mu je zazvonio mobitel. Odmah je živnuo kad je vidio njeno ime na zaslonu.
- E, reci…
- A ko je bija?
- Šta ko je bija ?
- Pa to ..zvonilo ti je…
- Ma zaboravi…
- Šta da zaboravin?
- Ma… Jehovini svjedoci !, ispali Petar bez razmišljanja.
- Pa di u ovu uru ?
- A znaš da su oni malo pomaknuti,ko će ti njih znat…
Na tren Marija zastade, a onda mazno reče: – A jesmo li i mi pomaknuti …? Petar joj uzvrati jednakim tonom: – Ako misliš jesmo li ludi…a biće da jesmo…

Začu se dubok uzdah olakšanja, a onda Marija nasatavi ozbiljnim tonom: – Oš mi obećat nešto?
- Samo reci,ja sam tvoj vojnik !
- Čuvaj se kad tamo budeš iša… Znaš da će mi srce puknit ako… ako… Ne uspije ni izgovorit ono što je teško i promislit, a kamoli naglas reći, kad on, kao da joj želi dobar dan, mirno reče – ” Volim te…i čuvat ću se za tebe…”.
Još su njih dvoje, kao goluba dva, mrmoljili sve i svašta, kao molitvu pred spavanje, da uzmognu zaspati sami, odvojeni jedno od drugog, ali s jasnom spoznajom da je “Eto, prošla je i ta srida i još je tako malo ostalo do petka…”. A petkom se sastaju nebo & zemlja, on iz Knina, ona iz Zadra pa usred Kaštela…Ali , to je neka druga priča i nije za javnost. I ovo je previše šta ste saznali!

Autor: SOLDIER
napomena uredništva: Priča je pristigla na natječaj ˝Pišem u/o Kaštelima˝. Svoje prozne radove šaljite nam i dalje na adresu info@kastelanska-panorama.com potpisane pseudonimom, a u mailu obavezno navedite svoje ime, prezime i adresu te kontakt telefon.

Bez obzira na tako dugu naseljenost, sela su živjela razdvojeno, uvjereni da su svako za sebe veće, starije, vrijednije, pametnije, bogatije.
Nakon zadnjeg velikog nevremena prije dvadesetak godina, iz još uvijek nepoznatih razloga sela su se nenadano ujedinila. Najteže je bilo izabrati zajedničko ime jer je svako selo tražilo primat, pa su se nakon dugog vijećanja zbog dodvoravanja nekoj, u stvari nepoznatoj velikoj piratskoj družini (Uniji) koja ni u što nije vjerovala osim u novac i zlato, nazvali neobičnim imenom koje se stranci teško izgovarali – Towerers ( neka čudna izvedenica od rječi koja znači kula stražarnica) da ne bi naljutili velikog i silenog susjeda o kojem su čuli samo iz priča. Mogli su se nazvati i Churches (crkve) ali eto…
I tako zadnjih dvadesetak godina življahu junaci naše priče zajedno, počeli su graditi ceste, vodovod, škole, vrtiće, rasvjetu, javni prijevoz, širili groblja, popravljali su crkve, lučice, nasipali plaže…
Onda, kao u svakoj dobroj priči, jednog lijepog toplog proljetnog dana u jednu lučicu na otoku, točnije Tower Benedict, doplovio je –Modrobradi.

Nitko nije znao odakle je stigao, pa se pričalo da je sišao sa sela na nekoj planini na sjevernom otoku, da je porijeklom sa susjednog poluotoka oblika čizme, da je zapravo domaći sin koji je davno otišao prije posljednjeg nevremena i sad se bogat, školovan vratio na svoj ljubljeni otok.
Sve u svemu bio je zapovjednik piratskog broda koji se blještavo, moćno, sileno ljuljuškao u uvali sela Tower Benedict.
Mora se priznati da je naš junak svojom pojavom, moći, bogatstvom, pjevanjem, poznavanjem jezika, brigom za otočku djecu, pričanjem lijepih priča – očarao stanovnike otoka i mnogi su povjerovali da dolaskom Modrobradoga počinje novo, sretno doba njihovog otoka. Mnogi su se nadali da će postati dio njegove piratske družine ili da će bar imati priliku popeti se na koji od njegovih sjajnih brodova. Kao i svakom piratu obradovale su mu se lokalne ocvale ljepotice, špekulanti i dokoličari crnih i crvenih boja.

Najčudnije je bilo da su čak svećenici, inače poznati kao sumnjičavi prema svakom piratstvu, prigrlili novog gosta. Vjerojatno zato što je lijepo pjevao crkvene pjesme, a upućeni su tvrdili da je Modrobradi znao široke ruke darivati blago skupljeno sa svojih junačkih putovanja.
Modrobradi je pričama sa svojih, do sad nepoznatih putovanja očarao stanovnike otoka. Pričao im je o velikim urednim gradovima, novim školama, o velikim lukama, o velikim brodovima koji će doploviti do njihova otoka čim on na nekom od budućih putovanja posjeti te nepoznate gradove, države, otoke gdje će dogovoriti bogate poslove i donijeti sreću svom otoku.
Tek poneki, iskusniji, neki će reći – jalni, sumnjičavo su vrtjeli glavom.
Ali Modrobradi je za sve imao odgovor. Sve se može, iz njegovih brodova se vidi da je on veliki moreplovac, bogat i uspješan.
Svima je odzvanjalo u ušima njegovo obećanje da njegovi voljeni otočani samo moraju smisliti dobre projekte, a da on zna gdje će naći novac za sve. Novca ima – tvrdio je Modrobradi.
Narod je već počeo zamišljati taj raj na zemlji , igrališta za djecu, staračke domove, velike bijele brodove, vodene parkove, hotele, obrađena polja, vinograde, maslinike, plaže i šetnice.
No , vrijeme je teklo, prođe prvo ljeto, jesen, zima, proljeće, dođe i drugo ljeto, jesen, zima proljeće i opet će ljeto.
Otočna blagajna se ispraznila, a naš Modrobradi je sve češće isplovljavao na sve dulja putovanja ili je išao na selo na onu planinu s početka priče.

Sve ga je rjeđe bilo vidjeti na seoskim zabavama, samo bi se ponekad pojavio sa novim pričama s dalekih putovanja.
Od starih obećanja nijedno se nije ostvarilo, jer da –nema novca. A krivi su oni sumnjičavci koji nisu povjerovali u priče Modrobradoga.
Otočanima još nije bilo jasno. Pa njihov Modrobradi je tako lijepo pričao, pjevao, tako bogato plovio, tako uvjerljivo zamišljao gradove, brodove,ceste, škole, bogate luke i mora, tako se lijepo brinuo o njihovoj djeci… Sve je izgledalo tako lijepo…. Ne bi on njih tako lagao. Pa on tako lijepo pjeva. On sigurno negdje ima zakopano blago. Pa svaki kapetan piratskog broda ima zakopano blago ili bar kartu koja vodi do njega. Neki su čak tvrdili da su tu kartu čak vidjeli na njegovom brodu. Zato našeg Modrobradog i nema tako često. Upravo je isplovio na taj dugoočekivani Otok s blagom i kad se on vrati i svima nama donese to svoje blago – sve će biti tako lijepo, kao u priči…
(Svaka sličnost sa sadašnjim događajima je nemoguća jer se radnja priče događa u osamnaestom stoljeću u doba pirata i otkrića novih kontinenata.)
autor: Hans-Christian Fletcher

napomena uredništva: Priča je pristigla na natječaj ˝Pišem u/o Kaštelima˝. Svoje prozne radove šaljite nam i dalje na adresu info@kastelanska-panorma.com potpisane pseudonimom, a u mailu obavezno navedite svoje ime, prezime i adresu te kontakt telefon.

Tjedan prije,u rano poslijepodne, Josip se, sa prepoznatljivom torbom popisivača građana, našao pred visokom bijelom zgradom novijeg datuma izgradnje. Pojma nije imao ni na koliko stanova ni na koliko ljudi će naići. Malo slabije je poznavao taj kvart, ‘popunjen’ većinom gastarbajterima bosanskog podrijetla, uz poneku časnu iznimku vlaških korjena. Takozvanih domorodaca,ilitiga ‘Kaštelana od kolina’, tu nije bilo na vidiku; oni za stalno nastanjene u tom kvartu tek su misaona imenica, koja postoji još samo u pričama i pjesmama.

Predstavivši se ženskom glasu preko parlafona, vrata se odblokiraju i Josip zakorači u zgradu. Nije bio siguran kamo da krene; stepeništem prema podrumu ili da pozvoni na prva vrata pred sobom, kad li začuje onaj isti glas kao i na parlafonu:
- Ovamo, gore.

Na međukatu stepeništa, oslonjena na ogradu, stajala je djevojka u srednjim dvadesetima. Krupnih i svijetlih očiju, pomalo buljookih, okrugla lica i sa par kilograma viška od one idealne, dobaci Josipu vedar osmijeh.
- Branko nije kod kuće, ali bi trebao svaki čas stići. Hajmo gore, možemo popiti kafu dok on dođe.
Krenuo je laganim koracima za njom na drugi kat. Ušavši u stan, smjesti se na kožni trosjed u dnevnoj sobi, koja se i više no odlikovala luksuzom.
- Jeste za neko piće dok sa kuha kafa? – upita ga ona i ne čekajući odgovor pred njega stavi bocu ‘jacka’.
- Nestalo leda,al’ neće smetat ni ovako.

Josip je svo vrijeme šutio i pitao se što se događa. Dosad nije imao ovakva iskustva sa ljudima koji su mu otvarali vrata svojih domova. Nekako je primljen presrdačno. Nešto mu je tu ‘smrdjelo’, ali nije znao što.
- Gorču ili slađu?
- Šta?
- Kafu…kakvu želite?
- A to…svejedno,samo da nije bez cukra.

Kroz poluotvorena klizna, staklena vrata, što su vodila na balkon, probijali su se snopovi sunčane jare, gađajući ga točno posred čela. Ustane u namjeri da izađe na tren vani i promotri okoliš zgrade baš sa balkona, ne bi li bolje prepoznao ostale zgrade u susjedstvu, i usporedio ih sa planom na skici koju je nosio sa sobom.

Uto u stan uđe muškarac od nekih 50-60 godina, jače konstitucije, visok
i potpuno ćelave glave.
- 0,vi mora da ste popisivač…Ja sam Branko, – reče i pruži ruku.
- Josip – odgovori mu i stisne ruku.

- Zaboga,pa ja se nisam ni predstavila – dobaci u to djevojka za štednjakom, okrenuvši se prema njima.
- Šta ima veze,biće vremena i za to…Imamo cijelo popodne, nigdi nam se ne žuri. Je li tako, Danijela? – reče Branko i namigne Josipu povjerljivo, kao da se znaju silne godine.
- Znate,imam dosta posla, ovdje je puno stanova i ljudi za popisat, započe Josip, ali ga Branko brzo prekine.
- - Ih, ja sam gradio ovu zgradu, a pola stanova ti je sad prazno. A ko će ti bolje od mene reć pravo stanje stvari… Ne trebaš nikamo ići… Samo se ti opusti… Sjedni i sve ćemo polako…
- Na te se riječi Josip ipak primiri i zavali natrag u trosjed.
- Jesi li za malo meze…?
Ne sačekavši odgovor, Branko se okrene djevojci.
- Daj, Danijela, donesi nam pršuta, a ima i piva u frižideru…Nećemo
valjda viski pit uz to!
Uskoro se pred Josipom na prostranom staklenom stolu našla kava, pršut, viski, pivo, krastavci, košarica sa kruhom… Dok se mislio otkuda da krene, a da ne prospe štogod ili ne izmuči želudac, Danijela je donijela tanjur sa narezanim fetama sira.
- Livanjski… morate probat – reče mu ona dok je tanjur naguravala na stol.

Branko je bio jedan od onih ljudi koji ne prihvaćaju odbijanje; Josip je to brzo uvidio, pa se i nije mnogo opirao svemu što mu se nudilo. Samo ga je brinulo da će se sve rastegnuti mnogo duže negoli je planirao, a nisu još ni jednu rečenicu progovorili o formalnostima popisa.

Prošlo je dobrih sat vremena otkad je Josip nogom stupio u Brankov stan, a oni su i dalje samo jeli i pili, pili i jeli, pa ćakulali i pušili, pa opet pušili i ćakulali. Kroz druženje s njima, Josip se opustio u toj mjeri da je malo više potezao rukom bocu. Do večeri – trenutka kad mu je zazvonio mobitel i kad je uočio koliko je sati- svo troje bili su pripiti. Danijela je kao D.J. puštala narodnjake, a Josip hvatao glas za Brankom koji je, raskopčavši košulju,’pustio’ trbuh vani, bio u svom elementu. Završivši kratki razgovor s prijateljem – nevezan s bilo čim što se događalo tu-ipak se prisili prisjetiti zašto je tu.
- Branko,čini mi se da bi mora popisat šta ima ovde…
- Ih,šta se mora ,nije teško,odgovori mu on.
- A sa druge strane – nastavi Josip, – kasna je i ura…
- Ma ne beri brigu,ja ću ti sve kazat – opet ga poklopi Branko. -Nego,ajmo po još jednu… – reče i lupne Josipa po leđima, zagrli ga i privije sebi.
- Daj, Danijela, natoči…
Djevojka ulije svima po još jedan ‘jack’. Čini se da je sadržavao ‘kap koja je prelila čašu’. Josip je još par minuta bio svjestan da je živ i budan, a potom se naslonio glavom na rub trosjeda, da bi koji tren iza toga zaspao.

Probudio se kasno u noći i ne shvaćajući u prvi mah gdje se nalazi. Odbacio je sa sebe deku kojom su ga pokrili i potražio cipele na podu. Osvrnuo se oko sebe i pokušao naći svoju ‘prepoznatljivu torbu ´popisivača’, ali je nigdje nije bilo, unatoč upaljenom svjetlu sa stropa, čiju je tipku lako pronašao pored otvorenih vrata koja su vodila u hodnik, otkuda je dopiralo već upaljeno svjetlo. Da je pronašao što je tražio, izašao bi iz stana bez da potraži i išta rekne Branku i Danijeli. Ovako,morao ih je potražiti. A oni su, u tu uru, mogli biti samo na jednom mjestu…

Našavši se pred vratima spavaće sobe, oprezno pritisne kvaku. Osim glasnog muškog hrkanja, ništa se nije čulo. Pokušao se snaći u mraku, ali bez svjetla nikako; osim crvene stand-by lampice na glazbenoj liniji, u sobi se ništa nije moglo vidjeti. Odjednom se začu tresak razbijene čaše o pod. Josip glasno zabeštima. Uto se iz sna prene Danijela i upali noćno svjetlo. Ko od majke rođena, na tren pogleda u Josipa, a onda bez riječi prodrma
Branka, kojeg Josipova nespretnost u naslanjanju rukom na komodu, na kojoj je stajala prazna čaša ispijenog viskija, ni za milimetar nije približila iz svijeta snova u svijet budnih.
- Šta je sad? – kroz bunilo progunđa Branko dok još nije otvorio oči. A kad ih je otvorio, nasmije se vidjevši Josipa.
- A ti si…Probudio si se…
- Ma jesam, ali čaša…
- Jebeš čašu, glavno da si ti živ… Mi mislili da će ti bit zlo ako te pustimo da ideš, pa te ostavili da prilegneš…

Dok je Branko govorio, Josip na podu pored kreveta ugleda torbu, a do nje hrpu popisnih listova nasumce ostavljenih uokolo nje. Priđe i podigne nekoliko njh. Svi ispisani. Ne njegovim rukopisom. Ubrzo shvati da je popisana kompletna zgrada, sa svim ljudima i stanovima…
- Ja diktiro, Danijela pisala – kroz cerek reče Branko. – Mislili da ti skratimo poso, stvarno ti je bilo loše, čoeče… Ti ne bi za cijeli dan to uspio kad bi sutradan došo sebi…

Josip je u čudu gledao čas u popisnice, čas u Branka. Danijela je već pripaljivala cigaretu i uvukavši dim, dodala je Branku, a odmah potom pripali i drugu za sebe. Branko je udari nehajno po guzici dok se okretala tražeći pepeljaru na stoliću te joj reče da donese pivo iz frižidera.

- Oš´ i ti jedno, ako ti je sad bolje? – upita Josipa.
- - Ne, fala. Dosta mi je bilo… Najbolje da odem sada… Zastane malo, a onda nastavi. – Vi ste ionako završili posao radi kojega sam došao ovdje.
- - Kako želiš, prijatelju – odgovori mu Branko i dovikne Danijeli, koja je već ‘otpilotala’do kuhinje po pivo, da isprati Josipa iz stana, pošto je ona već na nogama, jer da je preumoran ustajati se iz kreveta. Jednako ravnodušno kako je Danijela prošla gola pored njega kad je odlazila iz sobe, tako mu je sada i vrata od stana otvorila,pružila ruku i zaželjela laku noć.

U sudaru sa svježim noćnim zrakom, nažderan ko prase i pun maligana u glavi, samo naglas prozbori – A teškoga li života, o moj Bože…
Nije prošao ni stotinjak metara dalje niz ulicu, a stigne mu ‘sms’. Danijela mu šalje broj, ako nešto nije bilo u redu sa popisivanjem da ih kontaktira, a uz to i da svrati na kavu kad mu bude usput, ako želi…
- A nekima je, očito, još teže u životu nego meni… – promisli.

Ali, računi uvijek stignu na naplatu, makar i sa zakašnjenjem. Josip nikome nije zucnuo ni riječ o tome kako je ‘popisao’ zgradu na broju 18, ni da su, vjerojatno, mnogi podaci frizirani…U tom bi slučaju morao priznati da mu je alkohol uzeo mjeru u glavi, da mu je mozak atrofirao i takav prošetao po zapuštenim livadama i pašnjacima, neizgrađenim stanovima i neprijavljenim podstanarima. Uz to ga je mučila i ona neispijena kava, koju Danijela vjerojatno još kuha i svako malo podgrijava, nakon što ga je pozvala…’ako mu bude usput’.

A onda mu se namjestilo da mu bude i više no usput. Jedan od stanara zgrade, bračni par Križanović, došao je iz inozemstva kući i čuvši da su već popisani, tražili da im se da uvid u popis. Ustanovilo se da su popisani kao kućanstvo koje ne postoji, da im je to vikend – stan, u statusu ‘nenastanjenog’. Josip je mogao imati i većih problema da svojom
elokventnošću nije uspio uvjeriti nadležne kontrolore da se radi tek o običnom previdu, koji će se riješiti novim popisivanjem Križanovića. Koji su motivi da je Branko baš tako tretirao Križanoviće, slučajno ili ne, i koliko još drugih ‘križanovića’ se krilo na ostalim ispisanim popisnicama ljudi i stanova sa broja 18,to ga više nije bilo odveć briga. Samo se želio što prije riješiti Križanovića, a jednako tako i svih drugih, ako se naknadno jave.
- Ako mi je prošlo ovo pravdanje za njih, moći će i za ostalo… Samo,neće moja noga više preko Brankova praga…Danijelu nije spominjao, jer ni ona kava s njom se nikad neće popiti, pa čemu zavaravati misli.

Uto se pred Josipom otvore svijetlozelena vrata na kojima je stajala pločica sa natpisom ˝Ante Križanović˝,a iza njih promili glavu žena kasnih tridesetih godina, u kućnom ogrtaču, mokre kose i još sva zadihana od žurbe da iz kupaonice što prije dođe i vidi tko joj je to ‘zasjeo’ na zvono.
- Ha, vi mora da ste popisivač… Uđite… Ja sam Gordana… Muža mi nema doma, ali mogu vam i ja sama reć sve šta treba. Jeste li za popiti nešto?
autor: Đozef

(priča je pristigla na natječaj Pišem u/o Kaštelima kojeg smo raspisali u ožujku. Svoje kratke priče, potpisane pseudonimom i s Vašim punim podacima šaljite nam i dalje na adresu info@kastelanska-panorama.com)

autor: Južina

Šta se mene tiče, Kaštel Sućurac je glavni grad Kaštela. E sad kako to, mislite se vi. Pa lipo, to je jedini Kaštel kojega znan. I kojega mogu nać. Jedini kojega san uspila zapantit, i nać iz prve. Sva druga Kaštela su mi ostala misterija do dana današnjeg. To je moja životna frustracija koje se ne volin ni sitit jer se odma snervan.

Otkad znan za sebe, pokušavan zapantit di je koji Kaštel. Još tamo u osnovnoj školi su nas mučili s tin da nabrojimo sedan Kaštela. I to je bilo lako. Međutin, niko nije tražija da naučimo poredat Kaštela kako dođu, ono, jedan iza drugog. Učili su nas puno beskorisnih stvari u školi, i zbrajat, i oduzimat, i engleski i kad je koji car živija i umra, i di se nalazi Francuska Gvajana, ali niko nije pomislija da će mi jednoga dana život konplicirat to šta ne znan kako su Kaštela poredana!

Pustit dicu u svit i život a da ne znaju di se triba iskrcat iz trisedme za dospit recimo…u Gomilicu, e pa to je jedan nevjerojatan propust našega školstva kojega in neću nikad oprostit! A nije da se nisan trudila. Sto puti san se recimo vozala u trisedmi amo-tamo, često sa iskjučivon namjeron da ovaj put konačno zapantin di dođe koji Kaštel. Sidnen lipo u prugu i montiran se uz prozor, čelo na staklo, koncentriran se, i ajmo. Ma ne bi bog. Ka da ih ima tridesetsedan!

Da bi čovik svatija di završava jedan, a počinje drugi Kaštel, triba bi imat oko sokolovo, i ne priskočit nijednu onu tablu na kojoj bi tribalo pisat lipo i jasno Kaštel ovaj, Kaštel onaj. Ma je vraga. Priznojin se pokušavajuć povatat sve natpise, i sve šta uspijen povatat je Kerum, Konzum, Nekretnine, Vulkanizer, Frizerski salon, Caffe-bar, Caffe-bar, Caffe-bar, pa opet Kerum, Konzum, Nekretnine, Caffe-bar, Caffe-bar, Caffe đavagaodnija –bar!

Kad krenen iz Splita, lipo počnen, Kaštel Sućurac, Gomilica, Kanbelovac, jel, al već tamo kod Lukšića koncentracija mi popusti, ili dođe oni šta drekne „Kartu il život!“, ili, ako mi je sritan dan, u autobus uleti koji lipi smišni kršni Kaštelanin, i odnija vrag i tavu i jaja!
Jedan minut nisan pazila, i meni se opet sva Kaštela izmišaju, i dođe mi proplakat od muke!!
Nema više Kaštel ovaj-onaj, sve se pritvori u Kaštel Konzum, Kaštel Kerum, Kaštel Caffe-bar, Kaštel Vulkanizer, a jadna ti san, i bidna ti san!

Ali fala ti dragi Bože šta si izmislija Kaštel Sućurac! Da nije njega, sto puta bi se dosad bila osramotila. Kaštel Sućurac je jedini Kaštel o kojen iman bar dvi sigurne informacije. Prva informacija je da je to PRVI Kaštel po redu.

A druga informacija je da je to ZADNJI Kaštel, naravski, ako si partija iz pravca Trogira. I onda kad me neko pita npr. „Di je Kaštel Stari?“, ja lipo rečen „ e, to ti je onaj šta dođe IZA Kaštel Sućurca“, a ako me pita istu stvar neki Trogiranin, ja rečen „ e, Kaštel Stari ti je onaj Kaštel šta dođe PRIJE Kaštel Sućurca“. Pa nek se mislu, ja san svoje znanje pokazala. Oli san pobenavila pantit koja su po redu sva ostala Kaštela. Ka da ne znan da se ionako cilo vrime primištaju i minjaju za mista.

2. Ovo je priča o jednom stablu
autor: natanervozis

Postoji u mom mjestu, na sred Brca jedno staro, staro stablo… mislim da mu je preko stotinu godina, jer je njegova visina i širina impozantna.
Ogromno. Ponosito i ustrajno drvo.
To je stablo moj veliki prijatelj… Ne znam kako vi, ali ja oduvijek imam neko posebno divljenje spram velikih stabala. Uvijek sam sanjarila prostranu livadu, i negdje na njoj ogromnu krošnju, u koju bi se skrila od svijeta i sanjarila, maštala, postojala….

Ovaj div nije na nikakvoj livadi, on je na jednom trgu, izložen ljudima, neljudima i ostalim pojavama.
Izložen suncu i olujama, okupan kišama i šiban vjetrovima, taj je predivan primjerak veličanstvene majke prirode izložen pred nama, a da zapravo jako malo ljudi obraća pažnju na njega. On se, kao, podrazumijeva, baš poput nebeskog svoda, ceste po kojoj gazimo, zraka kojeg dišemo.
A za mene, to stablo je izvor i simbol života…
Ustrajan i nepokolebljiv vremenu koje ga mimoilazi. I pitam se koliko se pod njim pjesama opjevalo, koliko ljubavi započelo…završilo, čega se sve naslušao svih ovih godina, dok moje rođenje još nije ni poželjeno, a kamoli planirano.

Taj ogromni skup uspomena je poput mudre starice – sve zna, i sve čuva negdje u krošnjama; zapravo nam sve pokazuje a ništa ne govori.
U onim trenutcima kad nema ljudi oko njega, i kad sam sigurna da me nitko ne vidi, odem do njega, obgrlim ga rukama koliko mogu, i prislonim srce uz njegovo deblo.
Čujem ga kako mi priča… kako me savjetuje… šuštanjem lišća dok nas miluje vjetar, kaže da nisam mala, samo zato jer je on ili netko drugi velik, naspram mene. Šapuće mi nježno kako svaka oluja ima svoj kraj, i onaj trenutak kada zasjaji sunce nad nama – to je čisti poljubac prirode na naše znatiželjne obraze i uzburkane misli.

Vjerujem mu, jer nemam razloga sumnjati. Pa iako je ovo samo priča, i moj hrast tek stablo na trgu, nije li upravo u tome sva mudrost života…

3.Radio Krknjač
autor: MuskulFiber

E, da mi je znat kako ovo započet … ajmo mi ono, bilo je to jednom davno, ali ne iza sedam gora i priko sedan mora … ovod, kod nas doma, u Mašogradu. Točnije na Glavici!
Ovi dan smo svjedoci kako je na sućuračkome portalu započeja sa emitiranjen internetski „Radio Mašograd“. Kako je to lako danas pokrenit, prijaviš se na server, svi jemadu doma brzu vezu na internet i svršila Mare zavit. Ili, kako bi rekli Amerikanci „piece of cake“, ili „big deal!“ ča je pokojni Momčilo Popadić maštovito priveja na hrvatski, onako po svoju ka „Neš’ ti!“.
A jeste li se ikad zapitali kako bi to bilo napravit u ona doba, osandeset i neke … Da vidimo, provaću van opisat kakva je bila situacija u to doba. Ne politička situacija, nego onako, tehnička … pun mi je … kufer, recimo … politike!!!

Privatne radio postaje su postojale samo na Trulome Zapadu, ča smo i mi mogli malo okusit naročito priko lita, kad od oni pusti talijanski stanic ne bi moga normalno slušat ove naše dvi i po domaće, koje su onda emitirale. Radio Split, Radio Zagreb i to je to! Radio Kaštila su postojala samo u mašti poglavice Siouxa, rođenog ka Tonča Katalinića, porijeklom iz ruralnijeg kraja Kaštela, više geografski na zapadu … Sićan se onda su na tin stanican, točnije na Splitu, glavni voditelji bili Tonči Bonači, ča se prišalta kasnije u novinarske vode, i Jadran Marinković, koji se ne da još ni dan danas! Prve tragove najotkačenije zabave su počeli širit članovi „Prave Kotke“, Rade, Žele i ekipa, počevši radit „Trtu-Mrtu“, koja je, vidićete po strukturi naših „emisija“ onda imala ogroman utjecaj na nas …
Postojali su prvi zameci medijskoga širenja koje je pokrenija pokojni Gordan Franić Futa, kad je, pazi sad, REEMITIRA satelitski program, sićan se Discoveryja, CNN-a i još pokojega … Znan da bi doma prova gledat vijesti na engleski, ali bi me pape umeja sa onin „ča je reka, ča je reka“ … dokle bi ja njemu priveja jednu rečenicu, utekle bi mi tri i sa ozbiljnin gledanjen je bilo gotovo … Ja i simultaani prevod tri pojma :’(

Futa se tako godinama kara sa saveznin sekretarijaton za promet i veze (je li se to onda tako zvalo?) je li on smi reemitirat satelitski program, bilo je tu i sudovanja, i pečatiranja odašiljača na Marjanu, ali ipak … još je bilo živo sjećanje na znamenitu izjavu „… zaustavite toga Rojtera!“ iz doba kosovske krize, sredinon osandesetih se osjećalo kako stega polako, polaaaaaako popušta. Daleko od onoga ča jemamo danas, malo, ali dovoljno da bi čovika veselilo …
To je bilo, ukratko, okruženje i situacija u ono doba, ča se tiče radija, je li …
A ča se tiče nas? Ja bi u ona doba iša u Trst i donija jedne rebatinke i kesicu praznih muzičkih kazeta. Jerbo i kod nas ili nije bilo za kupit oli su bile po zlato. A i @pechina ne bi napunija u Trstu portapak, isto doša sa jednon kesicon iz Trsta. Uvr glave još jedna majica i rebatinke na sebi … Uostalon, pogledajte „Malo misto“, ko se toga ne sića, da obnovi gradivo, sve je bilo onako i nikako drugovačije. I doma su nas obadvojicu priko oka gledali, a po selu … a ča ću van poć govorit …
I tako smo nas par neiživljenih omladinaca, veterana preživjelih iz disko kluba na Gojači, par godina prije … okupljeni u ondašnjoj mjesnoj omladinskoj organizaciji … odlučili pokrenit RADIO STANICU, kako se to onda zvalo. Nažalost, u ono kameno doba bez digitalaca i mobitela, nije ostalo sačuvano baš puno fotografija … Srića da je nn ostalo u glavan, pa da ispričamo, dokle još moremo, dok nije izvitrilo …

Nabavili smo ŠPIJUN BUBU, ča je inače bilo umjetničko ime za današnji najbezazleniji bežični mikrofon, čudo tehnike u ono doba, a danas ga jemaš u trafiki za kupit. Izguliš mikrofon, spojiš zanamisto njega linijski izlaz sa kazetofona i muziku po svome guštu priko FM odašiljača moreš slušat na bilo koje radio, ako si meka antenu dovoljno visoko, par stotin metri uokolo. Niko sritniji od nas … kako se ono reče, ka mala dica.
Razletili smo se okolo, namištali stanicu na radiju u ona tri i po kafića ča su onda bili po selu i provjeravali dokle se čujemo. Kad smo govorili da namištamo stanicu za slušat „Radio Krknjač“, kako smo se nazvali, niko nan nije virova. I ne čudin se, neozbiljni smo i dan danas, atroke pri dvadesetak godin …

Svima smo se bili popeli na vrj glave! Jedan nas je, kad je vidija da mažinamo oko radija na liniji u „Nestora“ pita za zdravlje, i na naš odgovor da namištamo Radio Krknjač, pita konobara lancetu. A ča će ti lanceta? A da izrižen žile radi radija … Toliko smo bili na dobrome glasu …
Ako bi meknija antenu kod mene doma na balkon, pokriveno je bilo deboto cilo selo!
Nije nan to bila jedina aktivnost … prvu smo emisiju napravili po kućan, ali smo se zarekli da ćemo iduću učinit u studiju … Malo smo poćirili kako je to u „pravin“ studijima, ka ča je Radio-Split (fala ti, Slobo Gutoviću!) i odlučili naše omladinske prostorije na Glavici (sadašnja kula „Top“) uredit onako, po viđenju.
Veću prostoriju smo umotali u najdeblji stiropol koji smo mogli onda nać (pet centimetri!) i sa gornje strane zalipili kartune od jaja, jerbo nismo mogli nigdi onda nabavit reljefne spužve koje su se za to koristile, prigradni zid smo probili i mekli jedno debelo caklo, da oni iz „režije“ i oni iz „studija“ moredu komunicirat na mote … ali i tako sa priručnin sredstvima postigli smo skroz pristojnu zvučnu izolaciju. Unutra si, kako se nan činilo, moga čut kako ti krv teče u ušima

Ali, ča je najvažnije, jemali smo pravi pravcati studio …

Čak smo i opremu pribavili, miksetu sa Gojače, iz staroga disko-kluba … skupa sa Quad pojačalon i Tannoy zvučnicima. Današnja generacija, odgojena na plastičnin mini-linijama, mp3, iPod-u i internetu teško će nas razumit koliko nan je to značilo. Meni posebno, jerbo san svoje prve zarađene šolde u životu potrošija na gramofon, pojačalo i zvučnike. Odvojene, naravno … AKAI pojačalo 2×30 W, AKAI gramofon, remenko najobičniji sa SHURE magnetnon glavon, i SONY zvučnike.
Vidićete, ko bude jema volje poslušat, koliki je kvalitativni skok u tehničkoj izvedbi bija između prve i druge emisije … a i sadržajno, jer smo uspili nagovorit jedan prekrasni ženski glas da nan čita vijesti, a tek se za desetak godin posli moglo vidit koliko smo bili vidoviti, jer je dotična šinjorina, sada već udana gospođa u najboljin godinan, počela vodit program najprin na KL Eurodomu, pa na Radio-Dalmaciji. Neka joj je mama zabranila da se druži sa nama, radio-čudacima, da ne izgubi „dobar glas“ … mama ka mama, kasnije, posli puno godin, i ona je priznala svoju tadašnju grešku. Naravno, radi se o našoj Paoli, ugodnome glasu sa Radio Dalmacije.

I da ne zaboravin spomenit, onda, ka i sad, ni jedna dobra zajebancija po selu nije mogla proč bez Žutoga, koji nan je i na špici emisije bija zaštitni znak.

Malo smo se provali i raširit, na donji pod omladinskih prostorija, ono di je Top, tili smo otvorit omladinski klub sa sindikalnim cjenama … u današnjoj knjižnici smo organizirali projekcije prvih filmova na VHS kazetama, puno puti i bez prevoda … Onako mladi, nadobudni i puni sebe, nazivali smo to pompozno „Video Maratonima“ … ali to nije smetalo da se skupi priko sto svita unutra kad smo davali filmove. Ako se to projekcijon more zvat, pušta se film na običnu TV, OGROMNE dijagonale od 66 cm ali i to je bija onda medijski bum. Ne znan je li sve skupa bilo tri videa u selu … mi smo ga žicali u vatrogasaca, skupa sa televizijon, a u pauzama između projekcija dica bi se igrala na par naši kompjuteri koji su bili postavljeni okolo po stolovima. Sve bi to trajalo po tri dana, a mi bi doli spavali na klupama, od straja, da nan ko ne odnese opremu, jer smo donili sve svoje iz kuće, kompjutere, pojačala, zvučnike, male TV, osin velike TV i videa iz vatrogasaca …
I na turniru u malomen balunu smo jemali svoju ekipu, zvali smo se „Ravni tabani“ i svi su se zajebavali sa nama dokle se nismo jedan put uspili plasirat u četvrtfinale, kad je turnir na Sokolani nešto značija, i kad bi svake godine bilo priko sto ekipa! Čak smo par puta organizirali i disko-večeri na ondašnjin prvin litnjin feštama, sićan se dobro diska na košarkaškome igralištu na Sokolani …

Uspili smo snimit dvi emisije, sredit studio, jemali smo puno planova sa radion, tili smo ga legalizirat, nabavit i bolju tehniku … ali puklo je, ne kod nas, nego tamo di nije smilo puknit. Onda, osandeset šeste, sedme, počele su se već nazirat kasniji događaji, povampireni duhovi prošlosti su na istoku bivše države već bili utekli iz boce, i niko od ondašnji mjesni oci nije jema volje, snage ili bilo čega, da se sad zajebaje sa par nadobudni omladinac i da bugne šakon o stol tamo di je tribalo bugnit, da nas podrži! Onda se bez političke podrške nije moglo puno napravit. Rekli bi zli jezici da se to nije puno prominilo …

A rekli bi zli jezici i da smo se dirnili u osinjak kad smo tili na Glavici otvorit omladinski kafić i tadašnjin „wannabe“ ugostiteljima nehotice, nenamjerno, ubit tržište …
Neću sad nikakva imena spominjat, nema smisla … onda je bilo onako, i ne valja sad plakat za prolivenin mlikon! Svi smo u ta vrimena naglo odrasli i uozbiljili se, naučili mašo, mašo o međuljudskin odnosima … Samo da se zna da smo propustili krasnu priliku za širenje medijskoga prostora još u ondašnja vrimena, kad je malo nji to jemalo na pameti!
A danas, eto, pritisneš botun, i čita te @navalni u Kanadi, @toniCA u Kaliforniji, kod Švarcenegera, ili @bili_lancun po Dojčlandu, ove naše bliže u Zagrebu, Varaždinu i Rijeci njanci ne računan.
Samo san vas tija podsjetit, da nije uvik sve bilo tako lako. Naročito se to odnosi na naše juniore, koji su se već rodili sa gamepadon, joystickon i tastaturon u rukan i ne znaju ni „Čovječe ne ljuti se“ odigrat bez Playstationa oli Nintenda.

Pisa san u prvome licu, jer mi je tako lašnje, ali naravno da nisan bija sam, niti bi uspija sam sve ovo napisat i evocirat … tu je ogromnu pomoć sa svojin slonovskin pamćenjen, pružija @pechina, osin njega su u najužoj ekipi bili još i Tica i Igor ….
Tako to izgleda kad se onda, u ona vrimena, snimi na pravoj opremi i na prave kazete, one iz Trsta, naravno, uz svu pomoć današnjega hardvera i softvera, koji je bija samo točka na i ondašnjega mukotrpnoga rada. Prova san van, bar malko, približit ondašnja događanja u Mašogradu, biće mi drgo ako san bar malo uspija …

Znan da će ONDAŠNJI izbor muzike možda čudno zazvučat danas, ali prije nego bilo ča rečete, izbeštimate oli organizirate prosvjede, sitite se, rič je o 1986. godini … onda je bilo onda, a sad je sad. Svako vrime nosi svoje, i ono ča je rečeno i napravljeno se ne more izbrisat, iako se neki svojski trude … Nisan Jura Stublić, pa da ću minjat tekst pisme i stavit zanamisto „dva dinara u đuboks“ dnevnopolitički ispravnije „dva žetona u fliper“ … bitno je da je i onda ka i sad bilo „dva piva u sebe“ …
Zdravi i veseli bili, puno pozdrava od stare ekipe „Radio Krknjača“!

4. Naša mala vala
autor: tastatura

- Sjećaš li se kad si zadnji put napisao zanimljivu priču? – pitala me jutros, pokušavajući započeti razgovor o ˝mojoj stvaralačkoj krizi˝, u koju ˝misli˝ da sam upao.
- Ne. – odgovaram i pristavljam kavu u gotovo ruzinavu kogulu, jedinu koju imam ovdje na otoku.
- Nemam stvaralačku krizu, samo mi se neda ništa pisati. Neda mi se zapravo ništa raditi. – govorim.

Nalijevam kavu u napuknutu šalicu i dolijevam mlijeko do vrha. Uzimam šalicu u ruke i izlazim vani, dok kava niz moje prste curi po pločicama.
- Sve ćeš usrat! – već viče; čujem je kako trga navlaku s vrećice vlažnih maramica i njima povlači po tlu.

Vani cvrčci cvrče svom silinom. Sunce je okupalo čitavu valu i razlilo se po stijenju, obraslom raznoraznim biljnim izdancima. S jedne i druge strane nadvila se šuma, zelena i gusta. Iglice bora u potpunosti su prekrile zemlju. Sasušene i smeđe zabijaju mi se među nožne prste.
Moj golemi modri ručnik ovješen je preko ulaznih vrata. Uzimam ga i bacam preko ramena. Miriše na sol i isušenu lažinu. Miriše na more i ovu valu.

Dolje s plaže osluškujem žamor djece. Previše očekuju prilikom tih svojih prvih ribičkih pokušaja. Svaki neveliki koprcajući primjerak popraćen je salvom oduševljenja i gomilom glasnih povika.
Put do plaže je strm, a suha trava bode mi bosa stopala. Kava je još vrela i svaki put ustuknem kada mi koja kaplja dospije na kožu. Dolje na mulu netko je rasprostro mriže; ostavio ih je neka se suše. More je mirno, a dvije barke privezane o kolon gotovo se ni ne miču.
- Idealan prizor za slikara, mislim.

A meni se neda pisati. Zapravo u glavi imam milijun slika, na stotine životopisnih sličica, koje bih mogao prenijeti na papir. No, nema moje tastature. A olovkom misli ne stižem prenijeti dovoljno brzo. Čini mi se, pogubit će se prije no što ih uspijem poslagati u ulomke.
Ona jako voli ovu valu sa svega pet ili šest neskladno razbacanih kamenih kućica. I ja je volim, ali samo dva dana. Trećeg bi dana najradije pobjegao glavom bez obzira.
No, ne mogu zbog nje.

U vali je slaba struja. Baterija na laptopu ne izdrži dugo. Tek ona prva dva dana koliko traje moja žarka ljubav prema vali.
Sjećam li se kad sam zadnji put napisao zanimljivu priču, pitala me. O, itekako se sjećam. Noćas sam cijelu noć sanjao kako pišem, kako prstima do iznemoglosti lupam po tastaturi dok mi se pred očima crne slova na monitoru.

Pijem kavu i gledam more; zaronio bih, ali mi se neda samome. Možda, kad ona siđe. Čini mi se kako joj već čujem korak iz daljine. Prilazi mi, lijeno koračajući i baca nešto preda me.
Blok i olovku.
- Evo, piši. – kaže.
- Piši i nema veze ako ne bude dobro. – viče s mula i skače u more, baš poput morske sirene.
Gledam olovku i papir i dvoumim se. Pa što ako ovo i ne bude baš najbolja priča koju sam dosad napisao? Kao da je tko mora pročitati. Svijet neće prestati postojati zbog jedne priče o našoj maloj vali.

5. Kaštelanska žena
autor: natanervozis
Što je to u našim ženama – kako nazvati taj ponos, snagu, prkos što nam i u najvećem mraku svijetli u očima?
Jer pjesme su pjevane … o jednom, mitu, čvrstoj stijeni postojanoj u svakoj od nas.
Malo sam promatrala žene koje me okružuju ovih dana, iz malo drugačije perspektive… i onda sam je, prizivajući djelić prošlosti svake od nje, upakirala u njenu sadašnjost i pokušala je zamisliti sutra… Fasciniralo me…

Sve su to živi spomenici na manje, ili veće bitke, sve to su ratnice koje su svoje bitke dobivale na lakši ili onaj teži način, ali su ih dobivale, jer svaka od njih ima snage za osmijeh, za pogled pun topline prema nekome do koga drže kao do Boga samoga… Sve tu su uzori, idoli nekim drugim mladim dušama, koje će se tek zvati ženama jednog dana.
Neke su izgubile u ratu najmilije, neke su otišle trbuhom za kruhom, neke imale hrabrosti nahraniti svoju radoznalost, neke su predivne supruge muškarcima koji to ni najmanje ne zaslužuju, neke su preboljele teške bolesti, neke su predivne majke, prijateljice, susjede, savjetnice…
Ima onih koje nikad nisu gubile nadu i čija me vjera u Boga toliko oduševljava da se zastidim i najmanje svoje osobne slabosti tu i tamo. Ima ih koje se ne boje već ustraju bez obzira što im vjetar šiba pravo u lice – ako je to onaj smjer za koji su sigurne da žele ići, ma što ljudski zakoni pričali o tome…

Najviše od svega cijenim one koje vjeruju sebi, onoj autentičnoj ženi u nama, čiji instinkt malo kad pogriješi. Jer onaj gen naših predaka, onih žena koje su palile vatru da osvijetle i tijelo i dušu, da tijelo i dušu zagriju u hladnim noćima, dok su muškarci ginuli za svašta i ništa, to je gen za preživljavanje… To je ono što ja držim s koljena na koljeno – znati upaliti svijetlo kad je najtamnije, kad puše sa četiri strane, a ako treba imati hrabrosti stati ponosno, prekrižiti se i imati snage kleknuti u molitvi kad napravimo sve što smo mogle, a istovremeno gledati ponosno u nebo ili u ono što nebom već držimo u svojim dušama…

6. Dogodine četrdeset
autor: MuskulFiber

Ova štorija je napisana dviijade i desete godine, u lito, sedmi misec, čvrčki čvrčidu, mozak kuva, nije da haluciniran i vidin fatamorgane, ali nisan ni daleko.
Svakoga dvadesetisedmoga srpnja, pri dvadesetak godin znanoga ka Dan Ustanka, padaju mi iste monade napamet, pucaju me flešbekovi, pogotovo ka ovi par dan, kad zapuše malo više bure i počmedu zunzit kanaderi, airtraktori, freze, kari, helikopteri i sve ostalo ča je piturano u žutu oli crvenu boju, i jema plava svitla i sirenu oli propelu (elisu, za sjevernjake), sve ča lize po zemlji oli leti, i baca vodu, more, savuru (pijesak, za sjevernjake) ili ča već more, za podušit dobrega slugu ali lošega gospodara.

Vatru, naravno.

Davne, iljadu devesto sedandeset i prve godine, u ova doba, dogodilo se par stvari u naše malo misto. Mašograd. Službenoga naziva Kaštel Sućurac. Naš Gaj, gusta divja šuma naviše mista, bija je u plamenu.
Nije to baš lako objasnit, ali naši su mišćani bili na neki poseban način vezani uz Gaj, koji i je onega rata sakriva prid bombarderima, jedne i druge strane, a i na neki način i je priranija, jer su se prodavala drva, najčešće češmina, za priranit gladna justa.
Zato, ne dirajte u Gaj, jerbo bi van bilo lakše kojemu Šibenčaninu reč „Ne znaš pivat“ nego kojemu Sućuraninu grubu besidu kontra Gaja. I ne falijen, uvik se u nas pisa Gaj sa velikin početnin slovon.

Zašto ovoliki uvod? U ona turbulentna vrimena (1971.!!) Svak je svakoga malo nakrivo gleda … ali kad je Gaj deboto izgorija, u velikoj vatrenoj apokalipsi, cilo, ali baš CILO SELO, bez obzira na godine, politička uvjerenja i vjeroispovist, je išlo gasit. Skupija bi se koji stari trliš (radna odjeća, za sjevernjake), vazeja bi se kosir (srp, za sjevernjake) za osić koju granu i udri. Nije bilo ni kanaderi, ni tehnike, ništa. Samo jubav prema Gaju, luda glava i tvrdoglava upornost da se nešto napravi. I u ta vatrena i luda vrimena rodila se među ondašnjon mularijon (mladeži, za sjevernjake) ideja o osnivanju tzv. Omladinske vatrogasne brigade.
Koja je i realizirana ka DVD „Mladost“ na skupštini u deseti misec iste godine. Goli i bosi … odili su autobusima na požare, dokle nisu, kad su malo stali na noge, dobili koje auto od starije vatrogasne braće, ka ča iznošenu robu proslijedimo dalje rodbini, jer nan je žaj bacit, a „malome još more poslužit“. Ko sritniji od nji kad su dobili staroga IMV kombija, ili Dajca, ili Zastavicu, koji su više vrimena provodili „na kanalu“ vengo u voznome stanju. I morali su se parkirat na nizbrdici. Za svaki slučaj.

I polako, polako, resli smo. Sad već mogu i napisat SMO, jerbo san zajeba mater, pa je uvatija na brzinu da mi potpiše pristupnicu. Kad san krenija u osmi razred puške skule (osnovne škole, za sjevernjake) 1977. godine. A i pri toga bi me u zadnji čas vadili iz autobusa, kad bi se uvalija unutra i tija poć sa njima „na požar“.
Najpri smo bili postanari u Miškovca, jednoga od naši prvi komandiri (sad se to zove zapovjednik), a kad smo priresli one njegove dvi sobe u koje nas je smistija, onda nas je lokalna vlast smistila u staru kuću, na mistu di je sad Ambulanta. Ajme prostora. I mista za vježbat. I stari borov za obisit cjevi potla požara, da se brže osušidu.
I tot nas je posjetila TV Beograd, reportažu je učinila Dunja Lango. Dobili smo i kolor TV.

Ej, pazite, radi se sedandesetinekoj godini, kad u cila Kaštila nije bilo deset televizij u boji.
Počeli smo polako odit i na takmičenja vanka bivše splitske općine. Sićan se, moje prvo veće takmičenje je bilo prve godine kad san se upisa, ka omladinac, sedandesetisedme, republičko natjecanje u Petrinji.

Sidija san na zadnjemu sicu, u pripravljenome bolničkome milletrečento (tisućutristaču, za sjevernjake) i to deboto na štangi (željeznoj cijevi, za sjevernjake), jer je tapecirung od sica davno posta misaona imenica. Ali, ko je smija ča reč. Od sriće di gremo na put.
I znate ča je najboje od svega? Kako smo mi svi bili malo tehnički plesnuti (navudreni, za sjevernjake) to smo neumorno slikavali, snimali na sve onda dostupno. Ne virujete? Pogledajte na Jubito, pa ćete znat da ne pričamo monade.
Nikidan san iša u nabavu dva diska od dva terabajta, za arhivu.
Di smo ono stali, a, prvo natjecanje. Petrinja. Pa Pula … Nisan se još obrija, nikakvi nagovori nisu pomogli, ali kad san vidija vatrogasnu ekipu popravilišta u Glini, nije me više tribalo nagovarat. Parili su ka da su sad došli sa snimanja „Bitke na Neretvi“. Ali pod komandon Orsona Wellesa
Dunkve, kod prvoga brijanja se vidilo da potičen iz mesarske familije. Skoro san završija na hitnoj, ča radi tupe lancete (žileta, za sjevernjake), a ča radi velikoga iskustva u brijanju.
Dalje su se događaji, glede vatrogastva, nizali deboto filmskon brzinon.
Ovi put isprepleteno i sa feštama od maškara, početkon osandeseti, u kojima smo aktivno sudjelovali.

Prve smo maškarane svečanosti, 1980. godine, snimali sa posuđenon videokameron, pa smo u današnjemu kafiću „Madera“ (onda se zva “Kaštelet” i nije bija kafić vengo krčma) prigledavali snimku nastupa klape Trogir. I usput uvjerili mjesnoga bricu (brijača, za sjevernjake) da je to na drugome programu. Mislin da još namišta televiziju. Ako je nije zaitnija kroz ponistru.
Dogodine smo se već bili primodernali. Vatrogasna Olimpijada u Beblingenu, ondašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Koju su naše ženske, usput rečeno, osvojile. I vježbale bolje nego i neke muške ekipe. Onda se nabavilo opreme, Saba stacionarni videorekorder, Hitachi prenosni videorekorder, Sony Trinitron kamera. Sve po spisku. I sve pri vrju u svojin kategorijan.
Pa smo dogodine na maškaran, a i svugdi di smo odili, snimali sami. I sad to, skupa sa slikan, tramakajemo i spremamo u digitaliziranu arhivu. Straj me da će i ona dva diska od dva terabajta bit malo. Sićan se kako se naš prvi predsjednik, Ivica Batina, umeja dok nije pribacija onu najprvu arhivu, sa 8mm filma, u digitalni format. A mislin da su partila bar dva skenera dokle su se skenirale sve slike.
I ovon bi prilikon citira Spomenutoga Ivicu Batinu, našega @acivija, dugogodišnjega alfu & omegu Društva …

„U ono doba je DVD Mladost bilo vodeće društvo u naše malo misto, ma koliko neki mučali o tome, i tvrdili suprotno, iz zavisti, ljubomore, ili neke druge, ipak, ljudske emocije … ali činjenice ne lažu.
DVD „Mladost“ je uvijek nekom čudnom božjom voljom bilo prvo u svemu, (…)
1.Od početka sedamdesetih (od osnutka) imali smo filmsku kameru i sve bilježili na 8-mm vrpcu… snimali dokumentarne filmove i danas imamo neprocjenjivu arhivu…
2. Od početka osamdesetih među prvima smo na ovom području imali video-kameru i s njom sve bilježili, (…)
3. Od 1986. imamo prvi Fax, kao probni proizvod EI Niš licence Xeroxa. (…)
4. Od 1988.g. prvi na području Kaštela i HVZ-a imamo PC i s njim radimo čuda, izigravamo galopirajuću inflaciju i od zarađenih para kupujemo potpuno novi turistički autobus. Prelazimo na potpuno kompjuterizirano vođenje svih poslova društva! (…)
5. Početkom 2000-tih sa klasične fotografije prelazimo na digitalnu, nezamislivo puno snimljenih slika, događaja i slično.(…) „
Skoro da san zaboravija da smo krajen sedandeseti godin počeli gradit vatrogasni dom, na skretanju sa Magistrale u Sućurac. I osandesetičetvrte smo ga otvorili. I opet povist piše romane. Triba ga je otvorit jedan političar, porijeklon iz našega mista. I u sve novine je tako pisalo. Ali on je očito ti dan jema pametnijega posla, tako da je na kraju onu famoznu VRPCU prisika naš dugogodišnji član, jedan od osnivači, Branko Žuvela. Ča na kraju u nijedne novine nije pisalo.

Kad se zgradija ti Vatrogasni dom, polako smo počeli bit centar događanji u mistu. Ma koliko neki mučali (šutjeli, za sjevernjake), o tome. I ma koliko to nekima ne bilo baš po volji. Ali, baš me briga za zle jezike. Nakon povratka iz vojske, osandeset i druge, našlo se opet nas par tehnički potkovani omladinaca, pa smo držali niko vrime i disko u Domu, naravno, svo to vrime smo redovito odili po takmičenjima, vježbali, nastupali, ubirali medalje i na domaćin i međunarodnin natjecanjima.
Jedan od najgori iskustava, glede gašenja, bila je Korčula, 1985. g., kad je izgorilo dvadeset i nešto kvadratni kilometri borovine. Koju niko nije taka od onega rata. Pucala je municija. Njemačka grune, ka nova, a talijanska, ka dičja pištola, samo ka malo jači prdac. Brzo posli toga je došla i Jugoplastika, odnosno požar kombinata. Onda san se prvi put usra od straja, ka grlica, i ono baš ljudski, reka da ne mogu poć. Šuma je šuma, uvik moreš uteć na izgoreno, ali požar u zgradi … brrrrrr.

Malo po malo, vrime je činilo svoje. I uzimalo danak … Počeli su nan polako partivat osnivači, Ivica Katić, Mario Žegarac, Jozo Luketin, Ineska, Mate Šunjić, Jure Žegarac, Silve Batina … ajme, nadan se da nikoga nisan zaboravija.
Neki od bolesti, a neki, naš Mate, ka danak Domovinskoga rata. Pokoj in duši. Svima, i ako san koga zaboravija napisat. Ovo ipak nije monografija. Moran ostavit čako i za dogodine. Ne konzultiran literaturu, arhivu. Samo svoja sjećanja. Moj osobni deža vu. Koji me puca svaki put u ova doba godine.

I svake godine se sitin Ogiju čestitat rođendan.
Dvadeset i sedmi srpnja, kad mu je otac iša po njega i mater u rodilište, čovik se malo proveselija, ka za trećega sina, i na upit žene „Kako ćemo zvat maloga?“ onako iz prve odgovorija OGNJEN, jerbo se, ka i svi Sućurani, par dan pri toga nije naspava radi onega požara sa početka.
I tako je krug, privremeno zatvoren. Do dogodine. I lipe okrugle godišnjice.
I još jedne priče, i prisjećanja, kako smo resli skupa sa vatrogascima i u vatrogascima …
Zdravi i veseli bili!

7. U Štafilićkoj kali
autor: Điran

“Vaša teta vam je u nasljedstvo ostavila i nekretninu u Kaštel Štafiliću…”- nabrajao je moj dubrovački odvjetnik, dok sam se u čudu pokušava prisjetiti zašto bi baš meni teta Manda ostavila nešto. Teško da sam u sjećanje mogla prizvati kako izgleda njena kuća, davno sam kao dijete bila u kratkoj posjeti sa roditeljima, a poslije, nekako nas je život porazbacao po svijetu, Kaštela mi nisu bila uz put, sve do tog trena…

Nakon nekoliko dana, koračala sam kaštelanskim ulica, uz velikodušnu pomoć prolaznika konačno uspjela pronaći Kaštel koji je bio moje odredište.
Bio je proljetni dan, ulica, kala kako su je mještani nazivali, mala i tijesna, sačinjena od dva reda kamenih kuća, onih uskih, na etaže, a po kamenim zidovima prepoznala sam pupoljke kapara. U jednoj mi ruci onaj poveći izlizani ključ od neke jako velike brave, možda vrata konobe, pretpostavljala sam, a uz njega je visio i mali ključić od poštanskog sandučića, jednako izlizan kao i naj veliki. U džepu jakne sam napipala komad papira sa nazivom ulice i kućnim brojem.
S obližnjeg zvonika otkucavalo je podne, a pred mnom se pojavila mala kamena pločica s uklesanim brojem 22. Tetina kuća, moje odredište. Pokušavala sam u mislima dozvati uspomenu na ulaz, na ulicu, okolicu, ali nije mi polazilo za rukom.

Onako visoka, sva od kamena, zatvorenih kapaka, na vrhu lonci s cvijećem, terasa pretpostavila sam.
S oklijevanjem sam posegnula za ključem i odgurnula teška drvena vrata.
Mali crni prekidač bio je s lijeva tik pored ulaza, struja još nije bila ugašena, nije to imao tko učiniti, sjetih se. Pomalo sjetnih misli, prošla sam svaki kutak tog dijela prizemlja. Otvorila sam prozore i škure, puštajući blagi povjetarac s mora unutar prostorije, male kuhinjice. U vazi na stolu osušene mimoze, “miljetić” koji je moja draga teta sama kukičala, na zidu slika Gospe i krunica pomno prebačena preko okvira. Na vitrinama obojanim uljanom svijetlo zelenom bojom, nizao se red šalica i tanjura. Umjesto sudopera, kamenica, umjesto vratašaca na ormariću, mali zastor koji je skrivao lonce za kuhanje, plave, crvene, s bijelim točkama.
Pronašla sam još dvoja vrata, mala ostava sa policama. Teglice sa slatkim, niske suhih smokava sa ponegdje zataknutim listom lovora, košarica sa bademima u kori. U malom sanduku od daščica, luk već pomalo proklijao, pomiješan s krumpirima.

Druga vrata su vodila u malenu kupaonicu, starinska kada s nogama, lavor, ljubičasti sapun na postolju od mesinga i ručnici sa motivima ruža, nemarno povješani na stalak. Poveće zrcalo, koje je očito naslijedilo rustikalni okvir od kakvog goblena,stajalo je na zidu poviše malog umivaonika, opet ne onog modernog, već od kamena.
Pustila sam da mi dlanovima poteče voda, pomalo mirna i mrzla, vjerojatno iz rijeke Jadro, koliko sam se mogla prisjetiti geografije. Iz ostave sam otrgnula dvije suhe smokve, i nastavila istraživanje po kući i po sjećanjima.

Stepenište je vodilo do dvije sobe, a na posljednjem katu je bila mala dnevna soba sa velikim staklenim vratima koja se vodila na terasu prepunu teglama sa pelargonijama u žarko crvenom cvatu, lavandom u maloj bačvi, a grmić ružmarina je bio zasađen u nešto nalik na vjedro od cinka.

Dok je povjetarac cirkulirao cijelom kućom, raspirujući dašak lavande i cvijeća podno mojih nogu, bilo mi je jasno zašto je teta kuću ostavila meni.
S terase sam vidjela i more i Kozjak, i lučicu s ribarskim brodicama i predivne kule s obje strane.

To je bila mala oaza, nešto što malo tko ima na ovom svijetu. Mala kula usred raja, mjesto gdje čovjek mora biti sretan.

Od tada, ta mala kuća u kali je postala veliki dio mene. Nastojim što veći dio godine provesti u Štafiliću. Danas, nakon pet godina, već jako dobro poznajem i sve ostale dijelove grada, ali moj kvart mi je ipak neprocjenjiv.

Ujutro, bude me dječji glasovi podno prozora spavaće sobe, miris nečije svježe skuhane kave draška mi nosnice, a iz daljine dopire kliktanje galebova, dok plašljivo prate ribarice.
Nekada se začuju udari kišnih kapi, fijukanje juga ili lebića, nekada je mirno i zrake sunca probijaju kroz razmaknute zavjese.
Svaki trenutak u malom kaštelanskom domu, koji i danas izgleda kao za tetina vremena, donosi mi neslućen užitak.

Volim se rano ustati, prošetati rivom od svog Štafilića do Kaštel Starog. Na trgu Brce razgledati štandove sa svježim povrćem, voćem, nizom blistavih smaragdnih bočica maslinovog ulja ili rubin crvenih, od macerata gospine trave. Prodavačice cvijeća uvijek pomalo užurbano slažu bukete za poklon majkama, suprugama, djevojkama, ponekad i za pogreb.

Pored njih, prodavači ribe. Mol, cipal zlatar, grdobine, raže, mali morski psi, tuna, srdele, gavuni, lignje, škarpuni, škampi, kozice, školjke,…od kašete do kašete, ponuda kojoj najčešće ne mogu odoljeti. Tada se vratim do povrća, a i cvijeće valja na stolu imati.
Na klupama duž cijele rive, stariji mještani, poneki ribar zauzet krpanjem mreže, pranjem palube, glasovi i glazba odjekuju iza otvorenih prozora, zveckanje lonaca, na tiramolima svježe oprano rublje pleše neki svoj ples od sunca i vjetra.

Ponekad znam prošetati plažom do Resnika, sjediti na žalu ili se popeti na koju od hridi koje stoje onako nemarno nabacane u plićini. Ne znam kako su dospjele onako velike u taj plićak, ali volim misliti da su se nekada davno dokotrljale s padina Kozjaka i ustale vječno ustoličene na pijesku.

U Kaštelima je daleko najljepši zalazak sunca, rijetko ga propuštam.
Razliju se zrake duž cijelog zaljeva, od bakrenih do pariško modrih tonova bude ispresijecano snopovima boja, na kakvima bi i tvorci duge pozavidjeli i kakve se malo gdje vidi.

Od svega, najteže mi je opisati zašto volim Kaštela. Da li me više fascinira kula Nehaj koja je sa morske hridi uronila u more, da li romantičnost prizora pri pogledu na dvorac Viturri ili obližnji dvorac Rušinac. Da li je to šarm utvrde Kaštilac koji osvaja dok s kamenog mosta gledam visoki zvonik…Ili je to ona neraskidiva simbioza koju čine spoj neba, Kozjaka i zaljeva. Zbilja mi je teško od toliko ljubavi izabrati onu najveću.
Kaštela valja osjetiti na koži, miris morskog povjetarca i tamarisa udahnuti punim plućima, dozvoliti pogledu da luta nesputano svim bojama i prizorima. Valja osloboditi i misli, odlutati bogatom poviješću. Kaštela je teško opisati u malo riječi, ne može ih se uramiti i takvima imati. Kaštela jednostavno morate doživjeti…

8. Babini ormari
autor: natanervozis

Ne znam kako vi, ali ja obožavam mirise starine. Znate ono; kad dođete baki u posjet i onda osjetite onaj poznat miris djetinjstva, kao da čujete topot vlastitih nogica dok ste kao dijete tu načinili prve korake ili mirise lavande iz njezinih složenih i osiromašenih ormara. U tome naprosto uživam…
Ili ono kad vas po licu pomiluje majka ili ta ista baka, pa vam zamiriše ona dobro poznata utjeha i priznanje da ste baš divna žena i da će sve loše jednom proći.

Najdraže mi je doći kod moje Neve i osjetiti miris njene juhe sa peći na drva , dok ona u svom pletenom puloveru sjedi i grije umorne ruke,.smišlja kako će provesti još jedan darovani nam dan.
To su mirisi života, mirisi iskustva iz kojih učimo, mirisi vjere koja nas hrabri i potiče, podsjeća nas na sigurne luke naših matičnih obala od kojih smo se nekada davno otisnuli.
Moja ljubav za starine seže dotle da čak više volim kupiti knjigu u antikvarijatu, nego novu u knjižari jer i ona miriše na nečiji put, na nečiju uspomenu, i dodir, a ja onda fantaziram kome su moje “Male žene” iz 1970. pripadale, koga uveseljavale.

Ne znam, valjda se čovjek takav rodi. Netko proživi cijeli svoj život i ne osjeti mirise koji ga okružuju. Na sreću nisam jedna od tih i redovito otvaram moju pletenu škrinju sa brižno čuvanim blagom moje osobnosti, prepunu poruka i pisama, pisanih isprika, i fotografija mojih predaka, mojih sretnih i tužnih trenutaka uhvaćenih u trenutku slovom ili slikom, svih onih nespretno ispisanih ljubavnih pisama, svega što me dovelo do ovoga predivnog danas…
Mmmmm, evo mi miriše sreća u ovom trenutku, osjećate li je?

9. Teta Mandica i barba Jere bili su u jubavi punih 60 godin
autor: natanervozis

Teta Mandica i barba Jere bili su u jubavi punih 60 godin.
Svaki dan vajalo je poć u poje, obać masline, blagoslovit svu tu zemju od koje su živili, .na kojoj su dicu stvorili, radu ih naučili, svoje stare pokopali. Nisu puno govorili, a uvik je nikako oko njih bilo bučno. Uvik je bilo pisme i smija, uvik su se razumili u toj svojoj tišini.
Slavili su prošle dane, sićali se lipih godin.

Nisu puno govorili o ratovima, šta je u starih baš užanca, nisu govorili o izgubjenoj dici, o neimaštini. Bilo in ja drago nasmijat svit, nać radost u našin očima dok nan pripovidaju.
Teta Mandica i barba Jere su bili deboto dica kad su se vinčali. Ona je imala 16, a on 18 godin. Barba Ive, Mandicin pape, dogovorija se sa ćeron da će je dat samo onomu koga bude volila, pa ako triba i kruva gladan bit – ˝bez jubavi ćerce neš živit˝ – reka bi joj.

Sva sritna, u materinoj vešti, udala se Mandica za svoga Jeru. Pripovidila mi je kako joj je bilo milo leć na nove lancune. A toledo šumprešan, bil ka najbiliji snig…

- “Grijota“ – rekla je.

Malo poslin rodija se mali Luka, pa Marijeta, pa Cvita, Jure i na kraju Duje. Naučila ih je mater volit ono malo u pijatu, oprat tilo u bokun vode, veselit se kocki cukra ka Ruzarici.

Naučija ih je pape radit, poštenome dinaru, lakome snu poslin vridnega dana…
Naučija ih je život svačemu. I lipome i grubome. Naučija ih je kako triba sagnit glavu i kad ne bi tili, kako triba dikod i plakat. Naučija ih je bacit grumen škrte zemje na kapsil od malene sestre Cvite…
Naučili su bit judi. I priživit.

Pri dvi godine zaspa je barba Jere na otomanu ka i svaki dan poza obida. Ali više se ni probudija.

Bilo mu je 78 godin.

Pošli smo se žalivat kod tete Mandice, a ona ka otpuvani cvit. Ni ovde, ni tamo. Gleda nigdi u stranu i ka da joj je vrime stalo. Ka da više nima ni lita ni zime, ka da ne zna ni ko smo, ni po šta smo došli. Zepele su švere…
Zabrecalo zvono…

Došla su joj dica, sa svojon dicon, pa joj se na momente bistrija pogled. Izvadila je sakrivenu kutiju keksi, donila kafu i cukar u kocki, a onda je progovorila. Glason žene, matere, težakinje i domaćice. Glason zajubjene duše nakon svih tih godin, glason diteta…

„Zaspa mi je moj Jere… Meni više nima moga muža… Moja dica sad su judi, otac in se uvik ponosija s njima. Dica moja, volite se, ne dajte teškin ričin u posteju. Podilite ono malo kruva, na govorite baš svaku ća bi tili reć. Jer evo, moga Jere više nima… Ali ni proša dan da se nismo barenko prston takli, da je iko dobija malo više ili manje. Nikad nije bilo simo-tamo, rađe bi mučali i pustili vrime da nan izliči sve ono ća nismo razumili jedno u drugoga. Feštajte u obične dane među sobon, triba imat svoje svece. Poštivajte prijateje i svoju dicu, ali vaši muževi i žene su ono ća vas grije dok vanka deru bure, oni van slušaju srca i vidu jeste li od apetita ti dan. To su van prijateji i neprijateji, ali vas tako niko ne zna… Jer evo, zaspa je moj Jere… koji je jedini zna kako je ovo moja ura od kafe, sa kockon cukra iz bile čikare, kako se u ovu uru mislin oću li počet plest tavaju za Dujinu Tonku ili završavat kuvertu Marijetinoj Rozi…“

Svi smo mučali i gledali je, a ona je gledala isprid sebe, u zelenu čikaru šta je isprid nje stavila ćer joj, Marijeta. I nasmijala se sama sobon, a onda zaplakala…
Opet je zabrecalo. Malo po malo ostavili smo je doma samu, jer tako je tila.
Nikad više teta Mandica nije isto odila kroz štradu, nikad joj više đirani nisu cvitali ka prije, nikad je više nisan vidila u vrtlu.
Zaspala je godinu i misec posli barba Jere.
Dok je pila kafu na verandi, sama sa sobon, sa bilon čikaron u ruci.

10. Škrapa
autor: gregor

Mrak je. Snervalo se sve. I staro i mlado. Sve se ka ništo ćuti u zraku, oli to mi mislimo da se ćuti.

Nevaja vrime. Nevera se ćuti. Ositi se, kom u kostin kom u nosu, ma isto se vaja. Nevera. Šetan. I u društvu, al uvik sam…
Slutin se pridan mislima do moje škrape, da ću pri do škrape i bit uz
sjećanje. Naše.

Ni me brige za neveru. Proša ih masho, ova tek jedna od nji. Pa ča i da
pokisnen. Oli da me vitar baci. Škina mi ionako otupila na sve nevoje, na
nevere a oči tek diko ka i nevera cipaju. Ali ne bi više. Već radost. Moju radost.

Vajda to gre s godinan, a vrime ka funcut nas diko zajebaje u trenucin. More bit da to tako i vaja jer se ne triba cipat s onin ća je bilo, već se triba cipat sa onin ća će doć. Ono ća je bilo, bilo je, iscipalo nas, isfrižalo. Vaja list onemu ća će doć. Vaja se forcat snagon za izdurat ono ća će doć.

Je da je osmih ka štrukani limun na licu, al vaja se od srca diko uzest
snagon, a diko onako reda radi, jer judi navikli na te osmihe. Bezlične, namištene, površne. A i ne pantin kad san koga čuja da se o srca smije, jer
da ga ne ismijedu. Pa je zato i išćeza oti lipi osmih, od straja od budala.

I zato gren u svoju, ne valu. Jer mi ona oti osmih pruža. I ja njoj. Nit
snervan nit neveran, gingolajemo se. Nima mirne vale u zivotu do dikoda, več ima škrapa. Vali se vaja ufat i neka. Ma je nima za života. A ja iman jednu, svoju. Baren mislin da jeman.

A u škrapi se vaja, ka i u zivotu, namistit. Diko te ogrebe, diko te ne sluti, diko te ne vonja, ma se isto triba znat namistit. Onda je lipo.
Prihvati te škrapa a i ti nju, jer te nešto njoj privlači. Mirija san ja svoju škrapu dugo a i ona mene.

Neka grebe. I vaja njoj bosi nog odit. Ogolit se skroz. Dušon. Priznat joj. Reć joj u tišini sve ča te tišti. Ma možda joj ni ne reć ričima doli joj
tišinon reč. Doli joj do pogleda doć da te smiri svojin pogledon, pa uć u
tvoje ka i oti u njene misli. A sve tišinon, dokle se nevera ka cipa i
sprema. Saslušat je. Pogledat je dupkom punine i ne pinit kad ona pini, već
smiren njoj njenu pinu krest.

Ne grebe ona onda. Već te privati. Jubi ti ruke i noge i njeznu dušu otkrivenu na škapi u vali. Ma joj vaja bit iskren. San pri sobon i san pri njoj.Gingolavat će te ona ča se više njoj pripustiš.

Zato me ni straj više ti never i ti pusti monadi, već ki lipu divojku ća je
oku drago vidit, jer vidi lipotu, vidin i ja u neveri.
A zašto? Jer me vodi mojoj škrapi od života.

11. Pred odlazak u kazalište
autor: JYMIE AXT
-Evo,minut još,samo da operem zube na brzinu – reče Frančeska ogledavajući se u zrcalu i popravljajući šminku.
“Stvarno dobro izgledam, sviđam se sama sebi. A to je dobro… Molto bene, bella Francesca! ”
-Ma koju gospu sad pereš zube! – procijedi s druge strane vrata Marijeta.-Ajde više, popustit će mi mjehur, ne mogu trpit!
Frančeska pusti vodu iz slavine,prođe malo prstima po mlazu,a onda rukama kroz cijelu kosu stane provlačiti prstima zamišljajući da joj to čini Marko, da joj isto tako skida bijelu haljinu, naramenicu po naramenicu, a kad padne na pod, uzme je u ruke i svu je prvo pomiriše a onda počne gristi, i sa haljinom obješenom o njegove čeljusti krene prema grudnjaku…
-Gotova sam sa zubima, majko. Evo još čas,da se i ja popišam!
…A onda da mi strgne grudnjak,samo da sise izlete ‘na zrak’,obliže mi bradavice,samo malo,da me izludi,pa se spusti do gačica,pa mi i njih zubima skine…može ih i iskidat ako oće,baš me briga…

Stojeći i dalje pred zrcalom,pusti vodu iz vodokotlića i ponovo otvori vodu iz slavine.
-Sekund još,da ruke operem!
…Kad mi skine gačice,počet će mi lizuckat prste na nogama,istovremeno mi skidajući sandale,a ja ću ga odgurnuti,nogom u prsi,ne jako-ali ipak odgurnuti.Nasmijat ću mu se,pokazat svoje bijele zube…a onda stavit ruke pod glavu,kao da su kušin i pogledat u plafon,kao da sve to nisu moja posla,kao da sam sama,da nema nikoga..i još ću noge prekrižit,jednu podugnut u koljenu,kao da sjedim za štekatom u kafiću i ispijam kavicu,samo u ležećom položaju..
Zatvori vodu,obriše ruke i otvori vrata.
-Jesi me dugo čekala?
-Ajde više ća vanka – fintirano bijesna odgovori joj majka i prođe pored nje u prostrano kupatilo i zahod u jednom.
- Kad san ja bila tvoji godin,nisan se ni približno ovoliko vrimena sređivala. Ma ni kad san se udavala,a kamoli samo za izać vanka sa momkon.
-Majko,ne iden ‘vanka’,nego pogledat dramsku predstavu,to nije isto. Osim toga,nisan ti ja kriva šta sa ocen nisi planirala još jedan WC kad ste proširivali garažu.
Majka joj ništa nije odgovorila već je zatvorila vrata za sobom. Dok je ‘meditirala’ na zahodskoj školjci,vjerojatno su joj opet budili se majčinski instinkti izmješane brige i ljubavi za kćeri. Sviđao joj se ‘izbor’ Frančeske. Sviđalo joj se i što je vodi u kazalište,makar i ljetno,pod vedrim nebom.I nju je Viktor odveo dva puta,davno,nisu se još vjenčali. Drugi put ju je zaprosio po izlasku iz teatra,i više nikad nije otišla. Nije bilo prilike. Vremena. Uvijek neke obaveze. A možda i zato što to Viktoru više nije bilo važno,kad su ušli u brak,njega to očito nije zanimalo koliko nju. Sjeća se da je prvi put bila neka opereta,čini joj se da je to bio “Šišmiš” od Straussa,a kad ju je Viktor zaprosio – to nikad neće zaboravit!-igrao je “Seviljski brijač”. Uživala je u arijama, oduševljena što je okružena ‘gornjim slojem društva’ kojemu je uvijek težila. A Viktor je,tko zna kako,uspio nabavit karte za premijeru…’dobro se isprsio sa novcem tada’. Pa ipak,šta je tu čudno-’jedan muškarac i jedna žena,jednako je jedna prosidba i jedan brak’. Danas je sve to drugačije,i Marijeta se bojala da li svojoj kćeri govori svaki put dobro i ispravno,jer ‘ona sudi po sebi’,a ona pripada ‘prošlim vremenima’,i ne bi se nikako snašla da jo se dogodi rastava kao i Frančeski. Vjerojatno joj muškarci za dugo vremena ne bi padali na pamet,bar ne ‘javno’.

Frančeski je još u glavi bila slika ‘klinča’ između nje i Marka dok je odlazila iz obiteljskog doma. No,osim što je sad već njezinu haljinu iskoristio kao oružje za napad, …pa mi raširi noge i jedan kraj haljine provuče između njih,i preko leđa i preko ramena,stavi mi ga u usta,a drugim učini to isto,ali sa prednje strane,i drugi kraj mi omota oko vrata i jako me stegne,jako…taman toliko da ga molin za milost,da bi mi on tu milost moga i dat..a onda mi da i sve ono drugo,a ja ću sve to morat molit od njega… i tako sve dok se oboje ne umorimo…drugi put samo ćemo obrnit uloge,pa će on molit mene,a milostiva bit ću ja.. , misli su joj se ‘punile’ i majkom,shvaćanjem kako je kratak put između potpune tišine i hinjene ravnodušnosti s njene strane,a kad je se ‘zaželi’ i kad osjeti ‘po milijunti put’ da joj se miješa u život i želi je kontrolirati-”zar će to trajati dok ne umre?”-tad se opet zaželi ‘tišine i ravnodušnosti’,ili problem riješi ‘preko koljena’-na ženski način-licemjerstvom, neiskrenošću. Zna ona da to ‘nije u redu’,boli je što sa majkom ne može ‘bit iskrena’,i kao da tu bol-’najveću moralnu bol’-pokušava kompenzirati sa drugim ljudima. Učini joj se da je na dobrom putu,jer Kristina bi me mogla naučit kako da sa Markom budem potpuno iskrena,i mada mnogi ‘znalci’ govore da potpuna istina može ubit vezu sa muškarcem,ona se sa tim ne slaže,jer >sa Markom želim sreću,želim ljubav – a kako ću to ostvarit ako budem ‘zaobilazila’ istinu? Osoba koja ne može podnijeti istinu,ta i ne može ljubiti,ne može voljeti. >Nisam savršena,ali se neću prestat borit da savršenstvo dostignem !

12. Jedna priča iz ˝sela˝, centra od Kaštili

autor: NepoznatNetko

Sunce se lijeno provlačilo kroz granje borova što su s e načičkali uzduž i poprijeko Palacea, kamo je Ivica hitao na dogovoreni sastanak. Skoro da i ne prepoznaje mjesto svoje mladosti, a tu ga sad čeka ‘mladost njegove krvi’, sa bivšom ženom Julijom. Dječak je izdaleka ugledao oca i poželio potrčati prema njemu, ali ga majka strogo ukori – “di ćeš,tu stoj!” – i Ivan posluša, ali samo zato jer je znao da će čitavo poslijepodne provest otrgnut njezinim prezaštitničkim skutima.

0ca, pak, toliko je malo viđao – gledajući njegovim očima – da nema tog ‘razmažavanja’ kojemu bi njih obojica mogli odoljeti. Još je bio malen da bi shvatio sve križeve u životima svojih roditelja, a i skori odlazak u prvi razred punio ga je dječjim ponosom, kao i temom za zajedničke sadržaje svojih druženja sa ocem. Svaki susret iščekivao je sa jednakom
napetošću, kao što će za desetak godina u budućnosti iščekivati rendese sa curama. Ali, to je bilo nešto što Ivan u svojoj glavici nikako nije mogao pojmiti; priče o sportskim igrama,druženjima,zabavama i izletima – to je bila granica njegovih maštarija o ‘velikom bijelom svijetu’,na kojeg ga je otac pripremao. I on bi to znao… svaki put kad bi ga otac uzeo za ruku i poveo za sobom,Ivan je znao da veliki bijeli svijet ‘samo na njega čeka’… Bar mu je otac tako govorio.
“Sve šta vidiš, sinko, sve je tu zbog tebe, a na tebi je da izabereš i šta ćeš i di ćeš…”

Bivši supružnici kratko su se pozdravili, i uz njeno grintavo “nemoj mi kasnit s njim”, okrenuli leđa jedno drugome. Nakon što su okrenuli leđa davno prije u braku, jedno vrijeme je odnos bio bolesno neizdrživ, ali vrijeme liječi sve rane, pa su i njih dvoje – prvenstveno zbog Ivana –uspjeli zakopat ratne sjekire i naći zadovoljavajući balans u odnosima. Razdvojenih života, ali ih je stoga sin držao zajedno, nikad ne onoliko koliko je to želio, ali mu je zato svaki od roditelja to ponaosob kompenzirao.

Na putu do Lukšića, Ivica skrena sa sinom prema obali, bliže moru, što dalje od asfalta i automobila. More se činilo jedinom istovjetnom poveznicom njegovog i Ivanovog djetinjstva. Htio je sa sinom podijeliti svoja čuvstva, prisjetit se sebe u tim godinama, ali su razlike bile svemirske, skoro pa nepremostive.

“A zašto ti,tata, uvik kažeš da ideš u selo? A di smo mi sada ako idemo u selo?”

Ivica se nasmije na sinovljevu primjedbu, ali nije bilo ‘zdravog’odgovora. 0no što je bilo selo u formativnim godinama djetinjstva, to je još postojalo samo u glavama njega i njemu sličnih starosnih metuzalema. A definicija metuzalema u Kaštelima jest da imaš bar dva desetljeća životnog pamćenja ‘mista na kome se sad nalaziš´.

- “A di su živili oni šta nisu bili na selu? Jesu li oni bili u gradu?”
- “Ne, oni su živili na obroncima Kozjaka.. ili su radili u poljima, pa kad bi se vraćali doma, rekli bi – ‘idemo u selo’.”

Ivan je svojim velikim plavim očima sumnjičavo pogledao u oca, ali ništa ne reče. 0čito je bio zadovoljan odgovorom pa su dalje nastavili bez teških pitanja i još težih odgovora. Putem su u nekoliko navrata zastali – zbog Ivana i njegovih dječjih eskapada – a prošavši Šoulavy, došli su o do onoga što je Ivica zvao ‘selo’. Prvo su pošli na sladoled, a potom do obližnjeg
igrališta, “iza crkve”, kako su ga zvali, gdje se kroz cijelu godinu igrao balun na male branke, ‘tri na tri’, kako mlađarija, tako i odrasli. Ivan je,kao i svako muško dijete tih godina, bio zaluđen balunom. Krenuli su prema igralištu, a u trenutku stupanja nogom na betonski teren, Ivici se zablistaju oči od zadovoljstva. 0 da, imao je on svojih doživljaja sa baluna, još dok se išlo na dontrinu* (vjeronauk,op.a.), pa se više igralo na baluna nego se kod svećenika Boga molilo i katekizam učilo. Iz davnih vremena kad se na malonogometnim turnirima balun aktivno igrao, do kasnijih razdoblja kad se samo kibiciralo sa tibina…

Pa ipak,u najživljem sjećanju mu je ostalo jedno ljeto, bio je taman Ivanovih godina. Igrao se turnir na kojem je nastupao i tada slavni Žungul. Među momčadima, uglavnom ‘domaćima’, nastupala je i jedna sastavljena od Nijemaca, koji su tu godinama dolazili na ljetovanje. Udomaćivši se, i oni su bili ‘domaći’, “ali ipak Nijemci”, strujalo je Ivičinom glavom. U nekom trenu, pred sam kraj utakmice, izvodio se penal za Nijemce. Balun je iša pravo u gol, ali u zadnji čas iz gledališta uđe Ivica i rukom pomakne branku. Svi su se nasmijali, čak i Nijemci, vidjevši da je riječ o djetetu, a sudac hladnokrvno naredi novo izvođenje penala. 0pet je balun iša drito u branku, i opet je Ivica uskočio na teren i pomaka branku. 0vaj put su skočili mnogi u namjeri da ga uhvate i kazne, ali je on, brz kao zvrk, utekao daleko svima. Nije se usudio prići ni ‘približno blizu’ kad se po treći put izvodio penal. Treća je bila nesreća za Nijemce; balun je okrza stativu i otišao u korner. Nijemci su poludjeli, tražili da se udarac ponovi, ali je sudac bio neumoljiv. Naposlijetku su i utakmicu izgubili, a mali Ivica je postao ‘junak dana’.

-”To bi se danas reklo – play of the day!”, reče otac sinu nakon što mu je cijelu štoriju prepričao.

Sumrak su dočekali a da su se obojica pitali “ma kud prije”, ali sa Julijom nije bilo šale i moralo se gibati natrag, u ‘pograničnu zonu’ između Lukšića i Starog.

- “Tata, nismo se išli kupat danas, a obeća si mi…”
- “A pitaj mater da te pusti ‘prikovremeno’ kod mene, pa ćemo onda ić… Danas nismo stigli… bili smo ‘u balunu’…”
Pogledaju se i obojica zahihoću istodobno.
- “I na balunu..”
- “0ćeš me vodit drugi put da igran balun tamo di si i ti igra?”
- “Naravno da oću.”
- “0ćeš li je sa odma pitat”, reče Ivan i tek ovlaš okrene rame u smjeru nadolazeće majke.

Ivica toplo pogleda čeznutljivo upitne oči svog sina i nakon kraće stanke reče: “0ću.”

Ali, ražanj se vrtio dok je zec još bio u šumi. Julija je došla sva škicana. Ko zna čime joj je glava bila napunjena u momentu kad je malog smjesta dograbila za ruku, i hladno dobacivši Ivici “aj bog”, otišla svom obiteljskom gnijezdu, ne davši priliku bivšem mužu da išta reče. Dok su se udaljavali, Ivan načas okrene glavu i zavjerenički dobaci osmijeh ocu, a Ivica, dotad ukopan na mjestu, kao da je to čekao svo vrijeme, veselo mu mahne, pa se i on uputi put ‘sela`, ali onog svog.

- “Neka,samo ti Julija radi šta oćeš… Bog ti da zdravlja i sriće… Ali, nek mi je mali s tobon dobro, pa će i nama dvojici, a bez tebe, svaki put bit dobro…”

“A drugi put ćemo na kupanje”, kao da se mislima direktno obratio sinu, “i to nakon šta se dobro oznojimo na balunu…”

Tog trena sa kampanela se začu udaranje osme ure i Ivica se odmah sjeti jednog svog prijatelja koji bi za takvu progodu znao reći: “Kad zvono sa crkve tuče,tad se samo istina govori.” I točno je to; sve i da hoćeš, jezik ti se zaveže, a misli zablokiraju ako poželiš nešto slagat u tom intervalu.
“0nda mi i Bog želi svako dobro.” Sa tom mišlju i mirom u srcu, Ivica utone u ljetnu večer.

13. Sine…
Autor: otac

Ljubav je čudna biljka; vele da je triba zalivat stalno da bi rasla, a da se ne miče baš puno od tleja, jer raste polako. Ima ih raznih. Ljubav prema majci, ocu, domovini, rodnon mistu, svojoj djeci, prema nekom hobiju, sportu, kulturi, sasvim svejedno.
Jedna sebična ljubav je ljubav čovjeka prema nekoj ženi, koju možeš osjetiti još u mladim danima kao simpatija, kao neka koja ti u tim mladin godinama donosi zbunjenost i smušenost, koja te tjera na neke ludosti dokazivanja i preseravanja, samo da bi se svidio toj dotičnoj mladoj „dami“, sutra curi a preksutra možda budućoj ženi…

Svi titraji duše kada osjetiš tu „ljubav“ usmjereni su samo k jednom: da voliš i da te netko voli. Okrećeš brda i doline, činiš ponekad nemoguće, uglavnom činiš ono što je moguće… voliš… bezgranično daješ, pokušaješ sve da voliš onoliko koliko ti sama duša iskri, u svoj svojoj neveri oli iskriš u svoj svojoj beskrajnoj zvjezdanoj noći, zagrljen mišlju i osjećajem da si voljen. Jer zaista voljeti nije teško.

Mami odmah osmjeh i toplinu oko duše dočim pomisliš na osobu kojoj je tvoja ljubav usmjerena. Ispunjava te . Grli te. Mazi te. Tješi te. Ponukava te da opet zbog toga činiš nemoguće. Pomičeš svoje granice. Tražiš nove mogućnosti da ponovno pokažeš svoju ljubav. Prema svima. Naročito prema bližnjima. Naročito prema plodu svoje ljubavi iznikle iz ljubavi naspram žene. Naspram žene koju voliš i kojoj si podario sve što možeš. Dušu ponajprije. Svoj život.

Kada si se rodio i ja čuo tu vijest, nisi me se puno dojmio. Nekako, sasvim svejedno, postao sam otac. A kome? Nit te vidio nit čuo. Samo sam znao da si plod jedne ljubavi, u tom trenu iskrene. Bio ponosan, al ne u tolikoj punini. Bio radostan, al ne u tolikoj punini. Bio pun „osjećaja“ al ne u tolikoj punini.

Tek otkrih što mi značiš toga dana kada si izlazio iz rodilišta. Tek otkrih još jednu puninu ljubavi, jednu drugu razinu ljubavi, o kojoj mi nitko nikad nije rekao ni riječi. O kojoj ni sa svojim ocem ne saznah koliko me je volio, sve dok tebe nisam dobio. Smatrao ga da je tu. Smatrao sam svog oca nekako neobjašnjivo, ustvari činjenicom, ne emocionalno, da je tu i to je to, dok ga nije nestalo. A nestao je tako sporo, a tako naglo, ne dočekavši da mu rečen: volim te oče… Dok smo oboje bili zauzeti „važnijim“ poslom… Dok smo oboje slamali srce i riči u toj jednoj jedinoj rečenici, koju smo trebali izgovoriti za života…

Eto sine, ne volih te prva tri dana otkad si se rodio. Za mene nisi bio ni činjenica, tek spoznaja da je netko u rodilištu moj sin. Dijete ljubavi između tvoje majke i mene. Bio si prva tri dana razlog slavlja i čašćenja, lipih riči i čestitanja. Opijanja. Iskrenja očiju u iščekivanju kada ćeš doći svom domu. Iščekivanja. I bio si razlog svih mojih strepnji i strahova, što da radim s tobom, kako da te prigrlim i kako da te volim. Kako da te uzmen u naručje a da mi ne daj Bože ne ispadneš, a toliko ljubavi tek iščekivah da ti dam.

Pa je doša i ti dan. Dan kojem je prethodila duga nesana noć, noć koja je u grmljavini naslutila ljubav, zamišljajući te kao malo bespomoćno janje, kao netko kome se svi mi doma veselimo i kao netko koji mi može pomoći da osjetim tu neku drugu ljubav. Oca prema sinu. I došao je.
U posuđenom stojadinu stigli smo pred rodilište, šetali oko bolnice, okričali leđa tirajući suze radosnice, zahvaljivali Bogu šta je sve ok s tobom i šta imaš 4 i po kila i 52cm, al isto pošekretno, potajno, svak za sebe a svak da drugi ne vidi, pogledavali put izlaza : Kada ćeš?
Minute ko vječnost prolaziše, vječnost ko san, a san kroz misli u iščekivanju.
Odjednom u tim trzajima , sna, vječnosti okretanja spram vrata ja ipak prvi ugledah medicinsku sestru kako te nosi. Nije mi trebao nitko da znam da si to ti. DA. Ti. Moj sin. Potrčah k vratima, unatoč stražaru i svima koje uopće nisan ni vidio. Ne znam da li sam tada opet pustio suzu al znam da sam te uzeo sestri iz ruku, dok je ona gledala čudom što radim.
Da. Uzeh te i dignem put očiju. Pogledam te. Privijem te uz svoje grudi . Tebe. Malo, crno, čupavo nedorečeno zamotano, dijete. Iščezao je onaj noćašnji strah što ću s tobom. Da li ćeš mi ispasti? Priglih te snažno al nježno, kao da cijeli život sam znao da to tako mora bit. Kao da sam ih stotine tako prigrlio, a nisam. Kao da sam stotine tako volio, ali nisam.

Tek iskra i taj tren, spoznah samo da sam te tog trena počeo voljeti… Ko vječnost. Pa te poljubih. Koliko god bila vječnost trenutka dok sam te čekao ispred rodilišta, tolika je bila i dok te taj tren gledah…
Opet te pogledam i rečen: Nisi ti sine baš ni neki ljepotan al neka, moj si.
I ponovno te zagrlim. Htjedoh ti reći na kraju: Hvala ti sine na tom trenutku eksplozije ljubavi, osjećaja koji si mi pružio i kojeg se u svakom trenutku svoga života mogu sjetiti, i dobrog tren i lošeg , i napuniti ljubavi.
Dao Bog i tebi taj trenutak…