Najoštrije osuđujemo novo nasilje nad hrvatskim stanovnicima čije je porijeklo iz Bosne i Hercegovine jer njihovim brisanjem brišu se i sva njihova stečena prava. Poznata je činjenica da su socijalna prava vezana uz prebivalište, a boravište u navedenim mjestima dobili su uglavnom oni ljudi koji su s puškom u rukama branili RH u Domovinskom ratu ili članovi njihovih obitelji.

Ovakav selektivan pristup je neprihvatljiv jer zbog uzavrele situacije u gradu heroju Vukovaru nakon najave nasilnog uvođenja dvojezičnosti i ćirilice bilo je za očekivati da će se važeći Zakon o registru birača prvo tamo provesti. Ne provođenje Zakona o registru birača na području grada Vukovara i drugih pograničnih mjesta uz Dunav pogoduje novostvorenoj koaliciji SDP-a i SDSS-a i njihovom što boljem izbornom rezultatu na predstojećim lokalnim izborima. Pozivamo Vladu RH da pristupi žurnom i neodgodivom provođenju Zakona o registru birača na području grada Vukovara. HSP AS je nekoliko puta ukazivao na potrebu provođenja istog i podastirao niz dokaza i brojki koji govore u prilog tomu da tisuće stanovnika Vukovara, pripadnika srpske zajednice u njemu samo žive fiktivno, ostvaruju svoja prava i služe kao biračka mašinerija onima koji trenutno rade na štetu većinskog hrvatskog naroda u Vukovaru. Za razliku onih koji će biti u Vrgorcu brisani, a branili su RH oni u Vukovaru neće biti brisani a rušili su i razarali RH.

Podatak da u Vukovaru stanuje 34,87 % pripadnika srpske zajednice nije realan ako znamo da samo 20,5 % djece u osnovnim školama pohađa nastavu na srpskom jeziku. Pozivamo ministra Ranka Ostojića da ovom prigodom i s ovim razlogom posjeti žurno Vukovar i provede članak 11. navedenog zakona. Neka na taj način legalno zaustavi postavljanje dvojezičnih ploča u Vukovaru i izbjegne situaciju u kojoj će slati hrvatsku policiju na hrvatske branitelje koji će te ploče i natpise zasigurno skidati
Piše: Pero Ćorić, glavni tajnik HSP AS

No, javlja se pitanje o motivima toga čina. U proteklih desetak godina Splitsko je sjemenište postalo kulturno središte grada Splita i okolice. U sjemenišnim se dvoranama godišnje održi preko stotinu različitih kulturnih događanja (tribine, predavanja, predstavljanja knjiga, projekcije filmova itd.) koje organiziraju različite kulturne udruge i institucije grada Splita i okolice. Teško da bi to mogao biti razlog bacanja dimne bombe. Puno je vjerojatnije kako je bacanje bombe povezano s aktualnim medijskim polemikama na temu spolnog odgoja u osnovnim i srednjim školama, a što u pojedinim medijima prerasta u pravu kršćanofobiju i izljeve mržnje protiv Katoličke Crkve. S nelagodom se moramo upitati: što je sljedeće? Jesu li na redu prave bombe te ubijanja svećenika, redovnika i redovnica, kao što je to bilo poslije ’45? Kome trebaju sve veće i dublje podjele u hrvatskom društvu? Kome smeta drugačije mišljenje i sloboda izražavanja?

Ovo je trenutak kad bi svi, u ime razuma i humanizma, trebali reći: DOSTA! Dosta je javnog netolerantnog govora i poticanja na mržnju, bez obzira odakle dolazili! Dosta je javnog izrugivanja onih koji su drugačiji i misle drugačije! Apeliram na sve urednike medija, tiskanih i elektronskih, da ne objavljuju priloge koji potiču na mržnju i netoleranciju, bez obzira tko im je autor. Administratori pojedinih portala trebali bi skinuti svaki post koji u sebi nosi mržnju prema bilo kome. Jedino svi zajedno, u odgovornosti prema vlastitim riječima i djelima, poštivajući druge osobe i njihova uvjerenja, možemo izgraditi humanije, pravednije i bolje društvo. A valjda to svi želimo.
Piše: dr. Mladen Parlov, ravnatelj Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu

Upozoravamo da je uvođenjem zdravstvenog odgoja putem ovog Curriculuma, Vlada RH povrijedila međunarodne pravne akte koje je postavila međunarodna zajednica, poučena gorkim iskustvom pokušaja totalitarnih režima da roditeljima putem škole otmu i (pre)odgoje djecu, a djeci oblikuju mišljenje u skladu sa svojim „znanstvenim“ dostignućima. To su između ostalih:
1. Članak 26. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a
„(…) 3. Roditelji imaju pravo prvenstva u izboru obrazovanja za svoju djecu.“
2. Čl. 2. Prvog protokola Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda: „Nikome neće biti uskraćeno pravo na obrazovanje. U obavljanju svojih funkcija povezanih s odgojem i poučavanjem država će poštovati pravo roditelja da osiguraju odgoj i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim filozofskim uvjerenjima.“
3. Rezoluciju 1904 (2012) Vijeća Europe od 4. listopada 2012. g. o pravu na
slobodu izbora u obrazovanju u Europi (“The right to freedom of choice in
education in Europe”) – rezolucija se poziva na čl. 2. Prvog protokola (v. ad 2)
4. Konvenciju o pravima djeteta
a) čl. 29/1. „Države ugovornice suglasne su da će djetetovo obrazovanje biti usmjereno k: (a) potpunom i cjelovitom razvoju djetetove osobnosti…“;
b) čl. 14. Pravo djeteta na slobodu misli, savjesti i vjere;
c) čl. 18. „1. Države stranke učinit će sve što je u njihovoj moći u primjeni načela zajedničke roditeljske odgovornosti za odgoj i razvoj djeteta.
Roditelji ili zakonski skrbnici snose najveću odgovornost za odgoj i razvoj djeteta. Dobrobit djeteta mora biti njihova temeljna briga.
5. Ugovor Između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture
Čl. 1.„1. Republika Hrvatska, u svjetlu načela o vjerskoj slobodi, poštuje temeljno pravo roditelja na vjerski odgoj djece, te se obvezuje da će, u sklopu školskoga plana i programa i u skladu s voljom roditelja ili skrbnika, jamčiti nastavu katoličkoga vjeronauka u svim javnim osnovnim i srednjim školama i u predškolskim ustanovama, kao obveznoga predmeta za one koji ga izaberu, pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih obveznih predmeta.
2. Odgojno-obrazovni sustav u javnim predškolskim ustanovama i školama, uključujući i visoka učilišta, uzimat će u obzir vrijednosti kršćanske etike.„
Uz međunarodne akte, koji se moraju provoditi temeljem principa pacta sunt servanda, jednostranim nametanjem odgojnog modela kroz sporni Curriculum, Vlada i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta prekršili su i Ustav RH i to čl. 64.:
„1.Roditelji … imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece.
2. Roditelji su odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti“
Kao i Obiteljski zakon u kojem se u u čl. 93. navodi kako:
1. „Roditelji imaju dužnost i pravo odgajati dijete kao slobodnu, humanu, domoljubnu, moralnu, marljivu, osjećajnu i odgovornu osobu, poštujući načela ravnopravnosti spolova, kako bi bila pripremljena za skladan obiteljski i društveni život s pozitivnim odnosom prema prirodi.
2. Odgoj djeteta mora biti u skladu s njegovom dobi i zrelosti, te s pravom djeteta na slobodu savjesti, vjerskog i drugog uvjerenja.“
Izvršni Odbor (IO) HHO-a smatra kako je Vlada RH, preko Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, prekršila sve principe djelovanja demokratskog društva u svijetu uskraćujući roditeljima njihovo temeljno ljudsko pravo da upravo oni imaju glavnu riječ kada je u pitanju odgoj njihove djece. Vlada je iz rasprave i odlučivanja o ovako važnoj materiji isključila i političke stranke, kao i civilno društvo, odbacujući time dijalog utemeljen na načelu audiatur et altera pars.
Sam Curriculum, prema izjavi za RTL gospodina Vinka Filipovića, ravnatelja agencija za odgoj i obrazovanje, rađen je „konspirativno, u najvećoj tajnosti“, kao da se radi o projektu nove nuklearne bombe, a ne o projektu odgoja i obrazovanja nekoliko stotina tisuća mladih hrvatskih građana.

S obzirom na činjenicu da velika većina hrvatskih građana jesu vjernici, što je potvrđeno i rezultatima prošlogodišnjeg popisa stanovništva na kojem se 93% hrvatskih građana izjasnilo kao pripadnici vjerskih zajednica, te da dio samog predmeta duboko zadire u svjetonazorska i moralna pitanja, Vlada je bila dužna pitati za mišljenje i uključiti u raspravu i predstavnike tih društvenih skupina, kao i brojnih nevladinih udruga za ljudska prava.

Sve vodeće vjerske zajednice, kako one kršćanske (Katolička crkva, Srpska pravoslavna crkva, reformirane i protestantske crkve i dr.), tako i Islamska vjerska zajednica, jasno su se i javno suprotstavile, kako metodi donošenja ovog programa, tako i njenom sadržaju, smatrajući da se u četvrtom modulu vrijeđaju i ponižavaju stajališta vjerskog svjetonazora njihovih članova. Konačno, isti takav stav o spornom modelu promišljanja spolnosti, ali ne samo spolnosti, imaju predstavnici tih vjerskih zajednica u cijelom svijetu. Nedopustivo je dakle i uvredljivo da se teret mržnje, kako vlasti, tako i medija sruši na pleća „srednjovjekovnih stavova katoličke crkve“ budući se na taj način svih 93% religioznih građana RH proglašava srednjovjekovnim mračnjacima. Takva retorika potiče na mržnju i predstavlja napad na najveći dio hrvatskih građana.

Zastrašujuće je bilo proteklih dana čitati, slušati i gledati medijsko stigmatiziranje svih onih koji se ne slažu s Vladinim projektom. Vlast i njezine medijske transmisije svoje teze o obrazovnom programu potkrepljuju argumentom da je ponuđeni obrazovni koncept utemeljen na znanosti. Isti takav argument od gotovo istih „autora i društvenih protagonista“ o svjetonazoru utemeljenom na znanosti slušali smo u vrijeme komunističke diktature, kada je cijela nastava morala biti prožeta neupitnom marksističkom „znanošću“, od matematike, do predvojničke obuke.
Do koje mjere smo bili svjedoci medijskog manipuliranja vidi se i iz činjenice da je Katolička crkva preko Hrvatske biskupske konferencije bila prisiljena po crkvama dijeliti svoje letke, s obzirom da niti jedan medij nije htio objaviti integralno pismo biskupa, ali su ga uredno napadali.

HHO-u su se obratili brojni pojedinci, roditelji, nastavnici i drugi građani koji smatraju da su ovakvim ponuđenim konceptom zdravstvenog odgoja u četvrtom modulu ugrožena njihova ljudska prava a pogotovo njihovo pravo da žive rade i djeluju u skladu sa svojom savješću i svjetonazorom. Upozoravamo građane, ali i Vladu RH, u čijem ponašanju iz dana u dan sve više prepoznajemo rudimente netolerantne agresivnosti, da u svijetu i u Republici Hrvatskoj još uvijek vrijedi sveti princip prava na prigovor savjesti. Kao što se nekada moglo regulirati vojni rok bez oružja, kao što vojnik ne mora izvršiti naredbu protivnu svojoj savjesti, kao što liječnik ne mora izvršiti abortus ako se protivi njegovoj savjesti, tako i nastavnici imaju pravo odbiti podučavati učenike na način suprotan njihovoj savjesti. Konačno, roditelji imaju pravo, ali i svetu dužnost, ne dopustiti da bilo tko vlastite svjetonazore nameće njihovoj djeci. Nitko, ni škola, ni roditelji, ni crkve, nemaju pravo nametati djeci one stavove koji će povrijediti njihovu intimu.

Netočna je i tvrdnja da se ovaj projekt temelji na znanstvenim činjenicama i struci. Već sama metodologija donošenja ovog Curriculuma protivna je temeljnoj metodi znanosti, a to je otvorenost i dijalog različitih načina mišljenja, u pokušaju da se dođe do jedinstvenog stajališta o svim ponuđenim temama. Tek na temelju tako dobivenog zajedničkog stajališta trebalo je krenuti u izradu konkretnog nastavnog programa i predložiti konkretne predstavnike struke koji bi to predavali.
IO HHO-a drži kako je bilo potrebno usvojiti realnost sredine kojoj se program nudi i krenuti prvo s pilot projektom, a ne svakodnevno slušati prijeteće izjave ministra Jovanovića, koji se na isti način odnosi prema svemu što nije u skladu s njegovim osobnim stajalištem: od ocjena o prestarim akademicima u HAZU, o mediokriterima koji se protive njegovoj reformi sveučilišta, itd.

Ne ulazeći u sadržaj ponuđenog Curriculuma niti u stavove biskupskog pisma, IO HHO-a poziva Vladu RH da privremeno obustavi započeti projekt. Mislimo da je u obrazovnom sustavu Republike Hrvatske neosporno potreban jedinstveni predmet zdravstvenog odgoja. Međutim, sadržaj tog predmeta, u dijelu u kojem on obuhvaća teme koje zadiru u pitanje svjetonazora (vjerskog), a većina građana deklarirala se vjernicima, smatramo da sporni modul mora biti rezultat suradnje prvenstveno obrazovnih i zdravstvenih stručnjaka, roditelja, predstavnika vjerskih zajednica, škola i nevladinih udruga, čija je osnovna dužnost pomagati roditeljima u odgoju djece, a ne u vladanju savjestima i intimom djece. U protivnom, smatramo da će Hrvatska krenuti putem nove i vrlo štetne idejne konfrontacije, s nesagledivim posljedicama za već naglašeno polarizirano hrvatsko društvo.
Ivan Zvonimir Čičak za HHO

Sustav znanosti i visokog obrazovanja za koji se zalažemo mora biti zasnovan na principima izvrsnosti i međunarodne uključenosti, kao što je to slučaj u drugim razvijenim zemljama. Hrvatska je znanstvena zajednica malobrojna (zbog čega je podložna nezamjeranju, popustljivosti, nepotizmu itd.) pa je nužno osigurati da se sve važne odluke donose prema uvriježenim standardima visokorazvijenih zemalja i uz sudjelovanje međunarodnih stručnjaka. Smatramo da je nužna stalna procjena kvalitete našega rada i da moramo preuzeti odgovornost koju nameće naše mjesto u društvu.
Kako bismo izgradili uspješan sustav znanosti i visokog obrazovanja smatramo da je nužno: uvesti kriterije izvrsnosti, uključujući i međunarodnu relevantnost, na svim razinama djelovanja u akademskoj zajednici; uvesti obaveznu međunarodnu procjenu svih važnih odluka u sustavu; značajno promijeniti sustav napredovanja u znanstvena i nastavna zvanja, inzistirajući na izvrsnosti i međunarodnoj procjeni; fleksibilnije regulirati radne prema najboljim međunarodnim primjerima; pronaći optimalno mjesto u sustavu svima, prema njihovim interesima i kvalitetama; uvesti međunarodno iskustvo kao važan kriterij za dobivanje stalnog radnog mjesta; sustavno sprječavati sve oblike sukoba interesa i nepoštenja te strogo kažnjavati svako kršenje etičkih normi u akademskoj zajednici.

Da bi se stvorile pretpostavke za promjene za koje se zalažemo, nužna je snažna politička podrška promjenama, novi zakonski okvir te uključivanje doista kvalitetnih i međunarodno priznatih znanstvenika u sva važna tijela u sustavu znanosti i visokog obrazovanja. Istodobno, nužno je povećati ulaganja u znanost kako bi ono doseglo razinu naprednijih zemalja. Sredstva treba uložiti u poticanje kvalitetnih istraživanja, jačanje administrativnog kapaciteta znanstvenih institucija, ulaganje u međunarodnu suradnju i unaprjeđenje znanstvene infrastrukture, a ne u povećanje plaća.

Ovim pismom obraćamo se hrvatskoj javnosti, našim kolegicama i kolegama te donositeljima političkih odluka kako bismo ukazali na neodrživost postojećeg stanja i nužnost promjena. Osjećajući odgovornost za promjenu postojećeg stanja najavljujemo opsežniji dokument s razradom neophodnih koraka za uspostavu sustava znanosti i obrazovanja u skladu s ovdje naznačenim smjernicama. Za tu akciju ćemo zatražiti potporu šire znanstvene zajednice, kao i naših kolegica i kolega koji žive i rade u inozemstvu.
Apel su sastavili i potpisuju:
Frano Barbir, Željka Fuchs, Pavel Gregorić, Stipan Jonjić, Đuro Miljanić, Ivica Puljak, Siniša Rodin, Vlatko Silobrčić, Aleksandar Štulhofer, Janoš Terzić, Kristian Vlahoviček.

A dok je Tuđman vladao, Hrvatska je, ukupno gledajući, nanizala golemu većinu uspjeha.
Kao nikad prije (ni poslije), postignuto je narodno jedinstvo – uspješno je provedena ideja pomirbe partizana i ustaša, što je nakon stoljeća neuspjeha, lutanja i promašaja rezultiralo referendumom 1991. i nakon ni manje ni više nego 889 (slovima: osamsto osamdeset i devet) godina robovanja pod tuđim čizmama konačnom uspostavom neovisne hrvatske države.
Narodno pomirenje i jedinstvo bilo je ujedno i odlučujući čimbenik uspješne obrane tek nastale države od neusporedivo jačeg srpskog napadača.
Unatoč općim prognozama da neće izdržati “ni dva tjedna”, unatoč silnim izvanjskim i domaćim opstrukcijama, umješnim pregovaranjem, taktiziranjem i odugovlačenjem, Tuđman je dobio na vremenu i ostvario široko međunarodno priznanje pa su Srbi težište rata bili prisiljeni prebaciti u Bosnu. Iako i dalje neusporedivo vojno i politički slabiji, Tuđman ih je opet nadigrao. Pozvao je tamošnje Hrvate da glasuju za neovisnost, zbog čega je bosanski referendum za neovisnost uspio, a potom je zajedno s Amerikancima priznao neovisnu Bosnu i prvi postavio veleposlanika u Sarajevo.

Iako konstantno neusporedivo vojno jača i nadmoćnija, Srbija se našla u velikim problemima. Naime, računalo se da će Tuđman i bosanski Hrvati opstruirati referendum i pristati na podjelu tj. praktični nestanak Bosne, što bi Srbiji širom otvorilo put da se javno, čak legalno vojno uključi. No, to se nije dogodilo.
Naravno, kao i svaki sposobni vojni strateg, Tuđman je imao pričuvne planove za sve situacije, pa i za Bosnu. Imao je i razloga, itekako – podsjetimo da je prvi plan podjele Bosne po etničkom ključu koji jue proizveo svo zlo, bukvalno odmah, već početkom veljače 1992. predložila tadašnja Europska zajednica, po portugalskom diplomatu Cutileirou. Da podsjetimo na lljigavce, Bakera, Stoltenberga Carringtona, Ovwena i Akashyjeva.
Nekoliko godina relativnog mira, s trećinom okupiranog teritorija i odsječenom Dalmacijom, Tuđman je iskoristio da se naoruža, opremi i ustroji respektabilnu vojnu silu, ujedno se upješno odupirući petokolonaškom pokušaju puča 1994. godine Manolića i Mesića, da bi naposlijetku u ljeto 1995, savršenom procjenom pravog međunarodnog političkog i vojnog trenutka, u svega nekoliko perfektnih, munjevitih dana, uz minimalne ljudske žrtve na obje strane, pregazio kvislinšku četničku paradržavu “krajinu” i slomio kralješnicu Miloševiću i Velikoj Srbiji.
Hrvatska vojna pobjeda nad Srbijom nastavila se i u Bosni, gdje je Tuđman došao pred Banja Luku, ali ga je dogovor velikih svjetskih sila, notorno sklonih srpskim veledržavnim balkanskim aspiracijama, spriječio da i tamo konačno raščisti situaciju. Postižući što je bilo moguće i ne želeći se kockati s budućnošću svoje tek oslobođene zemlje, pristao je na Daytonski sporazum.
No, u Hrvatskoj još nije bilo gotovo. Ostala je okupirana Istočna Slavonija prema kojoj je okrenuta pobjednička hrvatska vojna sila da zada konačnu lekciju srpskoj „pobedničkoj“ Armiji … gorjeli bi i nebo i zemlja…
Ali, Tuđman je opet bio pametniji. Proveo je mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja, doslovno jedinu uspješnu mirovnu operaciju UN-a te vrste ikad. Preko dvije godine smo čekali da završi, sve do početka 1998, ali uspjeh je bio potpun. Bez ljudskih žrtava, bez materijalne štete – Tuđman je još jednom pobijedio.
Valja dodati i da je hrvatsku državu iz rata i svega toga izvukao s manje od deset milijardi dolara vanjskog duga, od čega je gotovo polovicu naslijedio od SFRJ.

Nije bio baš ničiji čovjek, ničija marioneta, ničiji sluga – provodio je svoju izvornu, samostalnu, samosvojnu hrvatsku politiku. Iako vođa malog naroda, sa stigmom iz II. svj. rata, i apsolutno novog na kartama svijeta, nikome se nije klanjao, ni od koga zazirao. Zato su ga mrzili, ali su ga morali uvažavati.
Nažalost, umro je prerano. Zapravo na sreću, pa nije doživio vidjeti kako ljudske mizerije koje su ga naslijedile gaze, pljuju i uništavaju gotovo sve što je postigao.

Tu su plusevi, sad minusi.

Naravno, griješio je. U izobilju. Bio je autarkičan, anakron, pravi fosilni bismarckovski tip uvjeren u svoju povijesnu misiju. Model privatizacije i tranzicije gospodarstva mu je bio pogrešan. Nije spriječio vojni sukob s muslimanima. Kadrovska politika mu je bila, ono, koma…. Ništa nije savršeno…
Dakle, 90% plus, 10% minus. Summa summarum: najuspješniji i najveći hrvatski političar i državnik ikad.
Zamislimo da nije bilo Tuđmana i njegove pomirbe. Što se događa? Otprilike isto što i 1941 – 1945. Hrvatsku razdiru ne samo peta kolona, nego i otvoreni unutrašnji međusobni sukobi manolića, paraga, jer nema nikog dovoljno jakog da ih drži na uzdi. Hrvatska gubi rat i nestaje s bilo kakve karte, ili možda, ostaje kao pokrajina Velike Srbije, prigodno nazvane “SR Jugoslavija”.

Ili, u najboljem slučaju, Hrvatska preživi i bude čak i priznata, ali raskomadana na 3 fizički odvojena dijela, s državom u državi “Republikom Srpskom Krajinom” koja ima svoju posebnu vlast, svoj novac, svoju policiju, grb, zastavu, teritorij, parlament… nešto poput one Dodikove vampirske nakarade u Bosni, čak još i gore. I kao i Bosna, Hrvatska (p)ostaje međunarodni protektorat sa stranim gubernatorom, bez ikakve perspektive i budućnosti.

“Pravu“ istinu o Tuđmanu nam dandanas proizvode udruženja oko Feral projekta čija je uloga u stvaranju i oslobađanju hrvatske države posve negativna. Kukavička. Opstruktivna. Petkolonaška, prosrpska, čak izdajnička. Jasno je da blaćenjem boljih od sebe, posthumnim pljuvanjem po mrtvom i zato nemoćnom Tuđmanu, žele svoju ljudsku bijedu i mizeriju prikazati u – boljem svjetlu. To su isi oni koji su u to ratno vrijeme javno tvrdili da “krajinu ne možemo vojno osloboditi”, da ćemo “imati najmanje 100.000 mrtvih ako pokušamo” i da će Tuđman u tunelu Sv. Roka, kojeg je hrabro počeo graditi sa slobodne strane, kao dio buduće autoceste ZG – ST, “saditi gljive”. Trebam li ti imenovati o kome se radilo?

Onda se pojavi zadnji spasonosni argument pogreba jer je eto “Titu na pogreb došlo pun klinac stranih državnika, a Tuđmanu samo jedan”, zar ne? No, na užas i nevjericu izdajnika, Tuđmanu je na odar došlo pola milijuna običnih ljudi, i to ne kao u Titino vrijeme, po naređenju bre, nego zato što su to htjeli. A što se tiče stranaca, to nije bilo baš ništa čudno – kako su se ponašali prema neovisnoj hrvatskoj državi od početka i za cijeloga rata, tako su se ponijeli i na pogrebu. Što bi rekao Bora Čorba “ostali su đubre do kraja”

Trinaest godina kasnije, jasno je i malom djetetu da je ta “izolacija” od strane međunarodne đubradi uvjetovana prvenstveno Tuđmanovim odbijanjem da strancima rasproda hrvatsko gospodarstvo, banke i medije. Da je htio plesati po njihovoj svirki, bilo bi ih daleko više na sprovodu.
Kažu da mu je model privatizacije i tranzicije gospodarstva bio pogrešan a posljedica je „osiromašena, opljačkana i razvaljena Hrvatska“.
To zahtjeva poseban elaborat ali…. zato vlast i jest promijenjena 2000. godine. Mesić, Račan, Čačić, Budiša, Šeks, Sanader, Josipović, i Kosor imali su 12 godina da poprave, isprave, opamete, obogate i izgrade Hrvatsku, i vrate “opljačkano”, i to su mogli u miru, bez dana rata. A koji im je rezultat? 45 milijardi eura duga i još uvijek mantra o opljačkanoj Hrvatskoj u kojoj je Tuđman poklonio ljudima stanove za 5.000 maraka a ovi nisu u stanju platiti pristojnu porodiljnu naknadu.
Na kraju, istina je da mu je najveći grijeh bila kadrovska politika, Kad vidimo da su iz nje izrasli Mesić, Manolić, Granić, Ivo, Vlado…sve veličina do veličine, dobro smo i prošli. Jedini koji nije htio biti veći od Tuđmana je pokojni Gojko Šušak. Ratni ministar obrane. Svi koji su se trudili detuđmanizirati Hrvatsku u konačnici su se pokazali kao zadnji moralni bijednici. I ne samo to.
Na kraju, ponovimo, dok je Tuđman vladao, Hrvatska je, ukupno gledajući, nanizala golemu većinu uspjeha.Svi ovi kasniji zajedno nisu dostojni niti mu položiti cvijeće na grob, zato ni ne dolaze. Dolazi običan svijet koji se sjeća ponosne i uspravne Hrvatske koju smo sanjali i stvorili zajedno sa Franjom Tuđmanom, definitivno najuspješnijim i najvećim hrvatskim političarom i državnikom.
Vjetar s juga

Siniša Glavašević: Priča o gradu

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.

“>

Ovo je zaista veličanstvena pobjeda pravde koja je došla nakon svih krivotvorina, propagandnih laži, kleveta i nepravednih optužbi i uoči dana kada se sjećamo pokolja u Vukovaru i Škabrnji. Iako su u zatvoru proveli sedam dugih godina, dvojica generala, kad vide kako je narod dočekao njihovu slobodu, nemaju za čim žaliti. Ovo je i njihova još jedna, životna pobjeda, obranili su, uz pomoć odvjetnika, svoju čast i čast svoje zemlje kao i 1995. godine.

Politička je poruka presude neobično važna. S Domovinskog rata, države i naroda skinut je ogroman teret. Ne, nije bilo nikakvog udruženog zločinačkog pothvata ni sustavnog protjerivanja stanovništva. Akcija oslobađanja okupiranih područja bila je legitimna, zakonita i u skladu sa svim normama ratnog prava i međunarodnim konvencijama.

Rekli bismo, neka Boga, ali i neka Amerike. Bog je istina i pravda i ovaj je narod znao da su i jedno i drugo na njegovoj strani. Ali, opet pravda i istina tako često izvlače kraći kraj u sudaru sa silom. Ovaj je put, čini nam se, na našoj, ali i na Božjoj, strani bila i snaga SAD-a, opet kao i one 1995. godine i to se nikada ne smije zaboraviti. Hrvatska je danas članicom NATO pakta što je vjerojatno također odigralo određenu ulogu.

Odluka Žalbenog vijeća, koliko god bila pravedna, ne može opovrći uvjerenja kako je djelovanje Haaškoga suda u cjelini bitno politički motivirano. Kako su, inače, mogući tako različiti pristupi i različite ocjene sudskih vijeća na dvije razine u tako kratkom vremenu. Prvostupanjska je presuda bila krajnje isforsirana, nasilna, aprioristična pa ju je drugostupanjska preinaka u pravom smislu duboko posramila.

Dijelovi međunarodne zajednice i pojedine diplomacije neće biti sretni zbog oslobađanja Gotovine i Markača i naročito zbog obrazloženja te odluke. Neće biti sretni ni susjedi u Srbiji, a ni dijelovi domaće javnosti, poglavito oni koji državno osamostaljenje smatraju zločinom, kao i oni koji su dali svoj obol progonu generala i branitelja, poput bivšeg predsjednika, koji je i prije Oluje, već nakon Bljeska, kako stoji u jednoj bilješci neiscrpnog Wikileaksa, američkom veleposlaniku Galbraithu tužakao vlastitu zemlju kako je u zapadnoj Slavoniji počinjeno etničko čišćenje Srba, što će kasnije nastaviti i pred samim Sudom.

Izvor: S. Dalmacija, Josip Jović http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/193967/Default.aspx

”Strepi za ovaj narod”

Kad dođe vikend, don se Dalmatinom uputi u Split da udahne morskog zraka i ugrije se na mediteranskom suncu. Ne govori ništa o svojem radu na terenu sa splitskim biračima koji su ga poslali u Sabor, ali ističe da “strepi za ovaj narod”. Zacijelo ga je “strepnja za ovaj narod” i nagnala da u poznoj životnoj dobi napusti mirne samostanske dane ispunjene duhovnom kontemplacijom i upusti se u težak i odgovoran politički život. Jer, život saborskog zastupnika don Ivana Grubišića težak je i odgovoran, premda je cijelu godinu proveo kao nijemi svjedok političkih zbivanja. Ne istupa, ne govori i ne raspravlja u sabornici, a samo se sporadično oglasi u estradnim prilozima informativnih emisija privatnih televizijskih kuća u kojima narodni zastupnici i zastupnice upoznaju svoje birače s time što sanjaju, boje li se mraka, jesu li bili nemirna djeca, gdje će ljetovati, kakve kupaće kostime nose, koja su im jela omiljena, kad su se prvi put zaljubili i sličnim fundamentalnim političkim i socijalnim pitanjima ove zemlje. Ovaj je odjeljak prikladno završiti opetovanim isticanjem don Ivana Grubišića da je “spreman izaći na ulicu s narodom protiv privilegija političara”.

Grubišić je zapravo bizarna figura u našemu javnom životu. Politički djeluje dvadesetak godina. Dao je tisuće izjava i intervjua u novinama, na televizijskim zaslonima pojavljivao se češće i dulje od kardinalâ i biskupâ, a opet se svako malo žalio kako ga nema dovoljno u javnosti i kako mu duhovne i svjetovne vlasti i moćnici priječe da obznani ono što misli i da se angažira za opće dobro. Zajedno s pokojnim Ivanom Supekom pokrenuo je nekoliko političkih projekata – Hrvatski pokret za demokraciju i socijalnu pravdu, Alijansu za mir i pravdu – Glas čovjeka, Alijansu za treću Hrvatsku i dr. – i svi su bili kratka vijeka i dometa. Grubišić i Supek djelovali su na osnovi političkog programa koji se protivio modernoj predstavničkoj demokraciji. Zauzimali su se za to da se Sabor pretvori u korporativno tijelo kakvo je tipično za predmodernu politiku i autoritarne političke režime te su u Europi posljednji takvi “parlamenti” postojali u polufašističkom Francovu režimu u Španjolskoj i Salazarovu režimu u Portugalu prije nego što je sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u tim zemljama počela demokratska tranzicija.

Takav se odnos prema demokraciji temelji ponajprije na dubokoj odbojnosti prema političkim strankama koje se doživljavaju i prikazuju kao otjelovljenje najvećeg zla. Grubišić je zadržao tu odbojnost do danas pa je u Statutu njegova Saveza za građansku i etičku Hrvatsku zapisano da nema koaliranja s političkim strankama i potpore stranačkim kandidatima makar bili poput anđela. On više voli inicijative, udruženja, društva, saveze, alijanse, pokrete – sve odreda parastranačke organizacije. Kad se baš mora, on sastavi izborne liste kako bi se natjecao s mrskim strankama za političku vlast u državi, županijama, gradovima i općinama. Nisu to liste stranačkih kandidata koji su izabrani prema nekim formaliziranim pravilima i postupcima, nego liste osoba koje su po volji don Grubišiću. Njegovi su kandidati osobni izabranici kojima je dužnost da ostanu politički anonimni i politički odani don Grubišiću. U krugu Grubišićevih zastupnika, vijećnika i kandidata nema poznatih osoba. Sve poznate osobe – splitski rokeri, novinari, glumci, sociolozi i drugi lokalni “celebrities” – izvan su tog kruga i pronose slavu tog duhovnika bez ikakve političke nagrade. I Keruma su svojedobno podupirale poznate i popularne osobe, ali je sa sobom dovukao u gradsku i županijsku vlast neznane političke junake koji su materijalno i duhovno unesrećili i grad i županiju.

No politički najtragičnija dimenzija cijele ove priče ili makar njezine najnovije epizode jest odnos najvećih hrvatskih stranaka prema don Ivanu Grubišiću. Ako govori istinu, onda je Grubišić u posljednje vrijeme bio izvrgnut stalnome i upornom snubljenju dviju najvećih stranaka, SDP-a i HDZ-a, da im bude saveznik na lokalnim izborima u proljeće sljedeće godine. I dok HDZ, čini se, to radi oprezno i rezervirano, SDP se odlučio na pravi desant na dona. “Milanović me zvao da se nađemo kod njega u Banskim dvorima. Na tom sastanku rekao je kako SDP želi dobiti grad Split i da to ne može napraviti bez mene.” Grubišić mu je objasnio da njemu Statut zabranjuje koaliranje s političkim strankama i dao mu košaricu. Onda su se snubljenja prihvatili vječni šef splitskog SDP-a Marin Jurjević i tamošnji gradski vijećnik Ivo Baldasar koji će, navodno, biti i SDP-ov kandidat za gradonačelnika Splita. I oni su dobili košaricu. Naposljetku se oprezno snubljenja primio ministar uprave Arsen Bauk – isti onaj Bauk koji je prije godinu dana izjavio da se ljevica na velika vrata vratila u Dalmaciju, a sada se mota oko skuta jednoga lokalnog popa ne bi li s njegovom pomoći održao tu veliku povratničku ljevicu iznad vode – ali je i on dobio košaricu. SDP je, nema sumnje, očajan i grozničavo traga za svim mogućim saveznicima kako bi se spasio od potopa na lokalnim izborima u koji ga vodi Milanovićeva vlada. Jer, da bi jedna moderna socijaldemokratska stranka tražila političkog saveznika u jednome lokalnom, ekonomski i politički neukom popu kako bi se izvukla na izborima u Splitu i Splitsko-dalmatinskoj županiji, njome doista mora vladati ili očaj, ili potpuna politička dezorijentiranost, ili oboje. To je ista ona stranka koja je izradila prijedlog zakona o znanosti i visokom obrazovanju prema kojemu sveučilišni profesori sa 65 godina ne mogu predavati šačici studenata, čemu se osobno ne protivim, ali misli da jedan katolički svećenik koji će na početku mandata imati 77, a na njegovu kraju 81 godinu može obavljati izvršnu vlast u velikoj i dubokom ekonomskom i socijalnom krizom pogođenoj županiji, u što uopće ne vjerujem.

Postati “svjetovni biskup”

No Grubišić se nije dao uvući u SDP-ove političke konstrukcije prema kojima bi on, uz pomoć SDP-a, postao župan Splitsko-dalmatinske županije, a Baldasar bi uz njegovu pomoć postao gradonačelnik Splita. Nije mu palo na pamet da prostorno širu i ljudima brojniju svjetovnu dijecezu, Splitsko-dalmatinsku županiju, pretpostavi manjoj, ali moćnijoj, bogatijoj i medijski vidljivijoj splitskoj “župi”. A kad pobijedi na izborima i zamijeni Keruma, kad napokon postane “svjetovni biskup” u svome gradu, Grubišić se ne misli pretrgnuti od posla. U gradu u kojemu propada sve što može propasti novi gradonačelnik naumio je raditi skromnih pet sati jer misli ostati i saborski zastupnik pa će imati i drugih obveza. Poslove će prepustiti svojim zamjenicima i pomoćnicima koji će, zamislite samo, svaki dan odguliti na poslu punih, zakonom propisanih, osam sati. Zemljo, otvori se!

Jasno je da je don Ivan Grubišić izdanak duboke socijalne, političke, kulturne i duhovne krize ove zemlje. Njegov se politički uspjeh i javni status zasnivaju na slabostima temeljnih političkih i društvenih institucija i organizacija. Grubišić je izgradio svoju svjetovnu karijeru ponajprije na kritici Katoličke crkve, profiliravši se kao vodeći katolički disident. Njegovo disidentstvo nije posljedica teoloških razilaženja i dogmatskih sukoba s crkvenim vrhom, nego kritike materijalnih povlastica i društvenog položaja Katoličke crkve u Hrvatskoj.

Grubišićev uspjeh pokazuje da to i zaslužuje kritiku. On istodobno pokazuje da tu kritičku ulogu nisu bile sposobne obaviti svjetovne institucije i organizacije, uključujući i političke stranke. Ljevica još nosi teret grijeha prema Katoličkoj crkvi i vjernicima iz prošlosti te je njezina kritika Crkve nevjerodostojnija no što bi bila bez tog tereta. Desnica je pak ili klerikalna, poput HSS-a, ili umnogome klerikalizirana, poput HDZ-a, pa Crkvu doživljava kao svojega prirodnog političkog saveznika s kojim ne želi zapodjenuti nikakve sporove i sukobe.
No to ne može biti jedino objašnjenje Grubišićeva uspjeha. On je, naime, još uvijek lokalna splitska pojava pa uzroke njegova uspona treba tražiti i u posebnostima tamošnjega biračkog tijela. A ono nije samo demokratski zapušteno, kao i u većini zemlje, nego i neobično politički naivno, lakomisleno i prevrtljivo. Na to zacijelo utječu rastakanje staroga socijalnog i kulturnog identiteta, koje je najizraženije ili makar najvidljivije u Splitu, i nastanak svojevrsnoga identitetnog vakuuma u kojemu je moguće sve, pa i nevjerojatno ekscesno ponašanje biračkog tijela. Kako drukčije objasniti pomicanje političkog klatna iz jedne krajnosti u drugu, i to u kratkom razdoblju između dva ciklusa izbora: od potpore sirovom pragmatiku Kerumu, koji je javno izražavao prezir prema obrazovanju i kulturi, do podrške duhovnom moralizatoru Grubišiću, koji pojma nema ni o suvremenoj ekonomiji ni o suvremenoj politici. Ni u jednome ni u drugom slučaju Splitu se ne piše dobro.
Izvor: Večernji list, prof. Mirjana Kasapović
http://m.vecernji.hr/vijesti/nakon-keruma-grubisic-on-je-bizarna-figura-splitu-se-lose-pise-clanak-468755