Iz mog ludog pera: Pitanje svih pitanja – “Ugovor o slobodnoj trgovini”

Obzirom da su komentari nekih prošlih kolumni bili raznoliki, a u njima se moglo pročitati i nekoliko ozbiljnih razmišljanja po pitanju rješavanja trenutne krize u državi, evo mog pogleda na stvar. Niži tekst u obliku je gospodarskog programa. Nisam želio pisati program od 300 točki kao što je praksa političkih stratega već iz svog ludog pera istisnuti samo nekoliko, po meni bitnih stavki.

Bez obzira na sve mudre političke glave u Hrvatskoj, do sada nisam čuo razumljiv i provediv gospodarski program. Priče o zapošljavanju 140 000 radnika koje dolaze iz programa pojedinih kukurikavaca i političkih stranaka, doživljavam kao ulomke iz „Alise u zemlji čudesa“. Treba imati ljudske i političke hrabrosti za provesti prvu točku programa kojeg navodim. Ukoliko nitko nema hrabrosti EU reći dosta onda nastavimo sanjati. Ne trebamo se buditi iz ovog sna jer stvarnost će, ako se probudimo, biti neopisivo ružna.

Gospodarski program

- Ukinuti ugovor o slobodnoj trgovini i na taj način stvoriti preduvjete za provođenje bilo kojeg i bilo kakvog gospodarskog programa. (bez ukidanja ovog štetnog ugovora nije moguće provesti gospodarske reforme. Ove i slične reforme, zbog ovog štetnog ugovora, ne mogu provesti ni druge zemlje u okruženju što dovoljno govori o ugovoru kao moćnom oružju za pokoravanje i stavljanje pod kontrolu zemalja jugoistočne Europe). Ovaj ugovor najjače je oružje novijeg doba i pokazalo se kao najuspješnije sredstvo koje se primjenjuje za uništavanje gospodarstva svake slabo ili srednje razvijene zemlje. Ukoliko se u neku zemlju može uvoziti doslovno sve i ako ne postoji kontrola uvoza tada se sustavno uništava gospodarstvo, a svakoga dana iz zemlje se izvlače milijuni eura. Na taj način jača se gospodarstvo država koje nas pokoravaju dok u našoj državi svakoga dana gubimo radna mjesta. Svaki novo nastali radnik bez posla užurbano pomaže raspad i siromašenje vlastite države jer umjesto da doprinosi državnom proračunu, umjesto da stvara dodanu vrijednost on prazni državni proračun. Gubitak radnih mjesta posljedica je nekontroliranog uvoza europskog industrijskog otpada u našu zemlju. Za licemjeran osmijeh na licima briselskih političara, naši su politički moćnici pristali na bezuvjetnu kapitulaciju hrvatskog gospodarstva. Ako bi se ukinuo ugovor o slobodnoj trgovini tada bi se na policama trgovačkih lanaca prodavao hrvatski proizvod. Zapošljavali bi se naši ljudi, proizvodili bi ono što do sada uvozimo, a ne postoji ni jedan jedini razlog da se te stvari ne proizvode u HR. Trenutni problem hrvatske proizvodnje je uvoz jer je uvozna roba na prvi pogled jeftinija. Istina je da u startu možda platimo manje za neki uvozni artikal ali stvarnost je drugačija. Bez obzira na cijenu domaći proizvod je jeftiniji. Od domaćeg proizvoda novac i dodana vrijednost ostaje u Hrvatskoj, a ne odlijeva se na račune stranih banaka što nas svakoga trenutka čini sve više siromašnima. Nije važno što ćemo domaćem vinaru platiti vino po 50 kn iako je cijena stranog vina 20kn. Domaći vinar će tada imati novac da kod vas kupi vaš proizvod i dodana vrijednost ostaje u Hrvatskoj. Gradimo i financiramo na taj način našu, a ne srtanu državu.
Bez otvaranja radnih mjesta nema stvaranja nove dodane vrijednosti i ostaje nam samo dosadašnji sistem zaduživanja koji bezuvjetno vodi u vječito ropstvo. Radna mjesta ne možemo otvoriti dok ne organiziramo i ne pokrenemo proizvodnju, a proizvoditi ne možemo dok se iz ostatka svijeta nekontrolirano uvozi doslovno sve od igle do lokomotive.

- Financijsko poslovanje svih gospodarskih subjekata u RH preusmjeriti na HPB (hrvatska poštanska banka), a u banci promijeniti menadžment. ( jedina banka u HR vlasništvu, za sada , je HPB. Sve firme i organizacije koje imaju otvoren žiro račun, a sudjeluju u financijskom poslovanju trebaju svoje poslovanje prebaciti na HPB. Na ovakav način strane će banke ostati bez potrebnog profita i poslovanje u Hrvatskoj neće im se isplatiti. Ovo je način kako ponovo možemo, možda čak i jeftinije nego smo ih prodali, preuzesti banke u vlasništvo RH. HPB trebala bi otvoriti ekspoziture po cijeloj državi i na taj način bi došlo do zapošljavanja nekoliko tisuće ljudi. Ljudi bi se financirali iz dobiti HPB jer bi 60% financijskih sredstava u vlasništvu države bilo na raspolaganju HPBci. Dakle HPB bi ostvarivala dobit. Dobit ove domaće banke na kraju godine opet bi trebala biti vraćena u državni proračun, a zatim u gospodarstvo i na taj način banka bi postala neprofitna organizacija koja ne akumulira sredstva na svoje račune već na račun države koja ih kroz sustav financiranja opet vraća građanima tj. onome od koga su i uzeti. O vraćanju banaka u neprofitni oblik poslovanja pisali su mnogi svjetski ekonomski autoriteti i kroz ovakav oblik poslovanja gubi se mogućnost da banke financijski pljačkaju i pokoravaju svijet. Banke nikako ne smiju biti van kontrole države niti privatno vlasništvo. Novac je vlasništvo svih građana i može služiti kao sredstvo, a ne kao imovina. Nadalje, HPB bi trebala kreditirati proizvodnju i uvoz strojeva za proizvodnju i to po neznatnim kamatama od 0,2% do 0,5%. Još jednom napominjem kako banke trebaju biti financijski servis, a nikako dionička profitabilna društva. Znam kako je opće-prihvaćena teza o bankama kao profitnim društvima ali to i jeste ono što im omogućava da svakoga dana siromaše i preuzimaju sve veći dio društvenog proizvoda. Iz ovog proizilazi da smo sami stvorili sistem koji nas uništava i pokorava.

- Osloboditi gospodarstvenike carinskih opterećenja na uvoz strojeva namjenjenih proizvodnji Prekinuti ovisnost tj. čvrstu vezu eura i kune. ( ovaj dio već je spomenut kroz rad banaka. Obzirom da bi banke trebale raditi kao državne ustanove (neprofitne organizacije) tada je logično da bi bile u službi razvoja civilnog društva i stvaranja nove dodane vrijednosti. Banke bi trebale uz minimalne kamate kreditirati uvoz strojeva namjenjenih domaćoj proizvodnji. Naravno, njihova uloga bi bila i kreditiranje postrojenja tj. građevinskih objekata u službi gospodarstva. U tu bi svrhu gospodarska i obrtnička komora imale smisla postojati. Za sada ove komore su samo namet na iovako loše gospodarstvo. Čvrsta veza sa eurom kao konvertibilnom valutom za HR kunu je nemoguća misija. Ne može se vezati kuna za nepromjenjivi tečaj eura, a da se pri tom ne štampa novac u državnoj riznici. Eventualni uspjeh domaćeg gospodarstva automatski se sistemom spojenih posuda poništava. Domaća valuta nam, za sada, služi za sitnu trgovačku djelatnost u dućanima ili na pijaci umjesto da HR kuna bude financijski centar u našoj državi. Njen tečaj treba i mora varirati u odnosu na stanje gospodarstva. Nije logično da za 7,30 kn hrvat već cijelo jedno desetljeće može kupiti istu vrijednost koliko i njemac za jedan euro. Sigurno postoji razlika u ekonomskom potencijalu različitih država. Znam kako je mnogima lakše raditi uz stabilan kurs kune ali na žalost to nije realna situacija.

- Izvršiti reviziju financijskih sredstava u budžetu i na osnovu toga devalvirati kunu na njenu stvarnu vrijednost. (bez pravog uvida u stanje financija u našoj zemlji nema gospodarskog napretka. Onaj tko izbjegava istinsku financijsku reviziju taj nešto skriva i ide na ruku stranim financijskim diktatorima. Nakon što se odradi stvarna revizija i utvrdi stanje u financijama tada treba odrediti tečaj kune. Po potrebi izdati novu emisiju novca iz državne riznice ili povući određene količine kuna iz opticaja. HNB nakon toga mora paziti na tečaj kune i realno ga prikazivati gospodarstvu i javnosti. To će biti najbolji pokazatelj uspješnosti hrvatskog civilnog društva i gospodarskih subjekata u zemlji. U slučaju nerentabilnog izvoza, a potrebe za deviznim sredstvima, država bi trebala poticati i sufinancirati izvoz. Naravno za to treba novac. Još jednom ću ponoviti. Novca će biti ako se pokrene proizvodnja i zapošljavanje, a preduvjet je ukidanje ugovora o slobodnoj trgovini.

- Onemogućiti strana ulaganja kroz kupovinu hrvatskih nekretnina i poduzeća, a strana ulaganja ograničiti samo na otvaranje novih proizvodnih pogona i postrojenja. (Svjedoci smo da se pod strana ulaganja supstituira sve i svašta. Stranim ulaganjem se računa kad stranac kupi hotel u Hrvatskoj. Ja to ne doživljavam kao strano ulaganje već kao gubitak hrvatske suverenosti jer, poštovana gospodo, što bi bilo kad bi imali tolika strana ulaganja da stranci otkupe sve što postoji u hrvatskoj? Hvali se HR Vlada kako je pojačala strana ulaganja, a ja se pitam što bi bilo kad bi ih pojačali do maksimuma. Na način koji se to sada radi, stranci bi postali vlasnici sveg što čini Hrvatsku državu, a na taj način i vlasnici naših života. Mišljenja sam da treba obustaviti prodaju strancima. Logika je da ukoliko stranac može raditi u stranoj državi onda sigurno i mi možemo u svojoj vlastitoj. Naravno da ne bi zabranili strana ulaganja ali ta ulaganja moraju drugačije izgledati. To bi trebalo biti npr. ovako: stranac donese keš novac iz svoje zemlje (ne virtualni novac na žiro računima kreditnih vinislkih kartica), položi ga na svoj račun otvoren u Hrvatskoj Poštanskoj Banci i sa tog računa financira otvaranje proizvodnih pogona, isplate plaća itd. Dakle, nikako da stranci, uz pomoć virtualnog novca na računima, opet, njihovih banaka, kupuju već izgrađene tvornice hotele i sl. Treba napomenuti kako su strane banke već dobrano pripremile teren za otkupljivanje domaćih firmi jer su svojim lihvarskim radom , mnoge tvrtke u Hr dovele do bankrota. (banke su u protekloj godini zaradile oko 5 milijardi kuna) Taj novac više nije u službi hrvatskog gospodarstva. Ponavljam! Strana ulaganja da ali samo u proizvodnji i otvaranju radnih mjesta, a ne kao kupovina hrvatskih gospodarskih resursa. Čak i ovakav oblik stranog ulaganja treba biti kontroliran da ne stvaramo poteškoće u domaćem gospodarskom lancu. I ovdje gospodarska komora ima svoju svrhu, a ne kao do sada u promociji vlastitih interesa nekih pojedinaca. Moje je mišljenje kako je država loš gospodar ali vlastita država uvijek je bolji gospodar od stranog vlasnika u našoj zemlji. Do sada smo, upravo zbog suprotnih stavova rasprodali glavne državne resurse koji su dozvolili uništavanje hrvatskog gospodarstva, uništavanje i srozavanje društvenog standarda, pad morala i zatvaranje tisuća radnih mjesta. Dakle: ZAUSTAVITI RASPRODAJU DRŽAVE HRVATSKE !

Sve ostale sfere društvenog života sastavni su dio gospodarske situacije u državi. Ako postoji novac dobiven od novonastale vrijednosti onda možemo razgovarati i o smanjenju opterećenja u gospodarstvu u vidu smanjenja doprinosa i PDVa. Kad ima novca stvorenog iz proizvodnje onda se očekuje porast standarda u svim sferama društvenog života i nepotrebno je sada pričati kako bi se riješili problemi u školstvu, u zdravstvu, sudstvu, itd. Novac je glavni pokretač društva, a njega možemo ostvariti samo radeći. Raditi možemo samo ako imamo svrhu, a ona će se pojaviti ako ukinemo nametnuti ugovor o slobodnoj trgovini. Ovo nije samo moje mišljenje. Ugovor o slobodnoj trgovini mnogi su ekonomski analitičari i autoriteti, proglasili najubojitijim oružjem u rukama svjetskih bankarskih kartela. To je najmoćnije oružje u rukama Rockefeller, Morgan i Rotschild obitelji. Njihove su banke, oni upravljaju našim životima.

Ja vjerujem da imamo sve resurse za biti najbolja i najbogatija država u Europi. Vjerujem da hrvatska suverenost i samostalnost nema alternativu i da je ne smijemo dati nizašto na svijetu. Isto tako siguran sam da država koja ima Slavoniju i Baranju, Zagorje, Istru Liku i Dalmaciju, Jadransko more koje je najpitomije i najljepše u Svijetu, država koja ima 1200 otoka, uvala i hridi, ne treba nikoga tko bi s njom gospodario. Mi moramo biti gospodari svoje države i širiti prijateljske odnose sa svim državama i narodima svijeta.
Ako dozvolimo da nas bankari i dalje pokoravaju i pljačkaju, nemamo se pravo buniti.

Ukoliko se ne prekine ugovor o slobodnoj trgovini koji je pitanje svih pitanja novijeg vremena i sudbine država jugoistočne Europe onda mogu sa sigurnošću reći da sve političke stranke i njihovi „lideri“ lažu narod kako bi se domogli vlasti. Naravno da lažu jer bez novca nema reformi, nema napretka, nema zapošljavanja. Ako nema zapošljavanja onda nema ni dodane vrijednosti na kojoj se sve bazira. Ukoliko se stvarno ne raskine ugovor o slobodnoj trgovini i dalje će se nastaviti preraspodjela državnog proračuna u kojem svakog dana ima sve manje novca i koji se popunjava novim zaduživanjem. Kad nam jednoga dana Svjetska Banka (koja je privatna banka) prestane davati kredite, tada će nastati grčki sindrom. Tada će za sve biti kasno. Šta će tada raspodjeljivati političari?

NE ZASLUŽUJE SVOJU DRŽAVU NAROD KOJI SEBI TRAŽI GOSPODARA!
Piše: Vladimir Škopljanac