Neven Bućan u traženju kaštelanskog kulturno-turističkog „brenda“( 13): Kaštelansko ljeto i kulturne bezličnosti

Evo, završila je prva polovica „Kaštelanskog kulturnog i zabavnog ljeta“ 2012. Udruge su kako-koje i kako-što predložile; gradski novac za to se kako-tako odvojio i kako-kome raspodijelio, te će i ove godine biti – što bude! Grad Kaštela i njegovo Kulturno vijeće očito i dalje od dragovoljnih udruga traže da one same spontano naprave ono što znaju i mogu, te da se pokriju s onim financijama koje im se od Grada dodijele, a gradski „oci“ će presjeći tanku „paukovu nit“ i osobno se samozadovoljno prikazati svojim biračima. Izvan toga se nema što tražiti! To je dokaz da nadležni u Gradu sami nemaju svoju „kulturnu politiku“ niti bi znali što kreirati kao kaštelanske kulturno-zabavne prioritete, pa je za njih dobro došlo i ovo.

Bobu bob – a trešnji ništa!

Započelo se s proljetnim Festivalom boba u Kaštel Kambelovcu što i dalje samoljubivo zaokuplja Kaštelane kao ritual tradicijskog „dernekovanja“; on se očekuje, za njega se priprema i njega se želi prezentirati kao kaštelanski gastronomski „brend“, ali za sebe a ne za turizam. Jer pri tomu se zaboravlja da zeleni bob kao tradicijska hrana nikada nije kulinarski bio dovoljan sam sebi, uvijek je bio kao prilog nečem „mesnatome“. Čak u stara vremena kada se nije obilovalo s mesom i ribom kao danas, bob se više sušio u vrećama za zimu, jer bi u tjedan dana zeleni bob ostario, a frižidera još nije bilo. A suhi bob bi polomio zube ako ga se na večer ne pomoći u vodu. Suhi je hranjiv zbog obilja biljnih bjelančevina, ali i brašnjavo gust i težak za gutanje, a mnogima i gadljiv kada iz njega suhog izlaze začahureni krilati kukci „gagrice“. Netko će reći da suhi i zeleni bob nisu isto. Ali spomenemo li bilo koji bob stranim turistima, osobito iz središnje Europe, oni će se zgroziti i odgovoriti da je u njih bob samo stočna hrana kao zeleni struk ili mljeveno brašno. Dakle, može li bob biti turistički gastronomski „brend“ i za strance ili samo „pučko dernekovanje“ za Kaštelane?
S druge strane u Kaštelima imamo najstarije tradicijsko voće – trešnje! One dospijevaju oko 1. svibnja i najranije su voće u Hrvatskoj i na Mediteranu.

Nekada su stari Kaštelani imali više desetaka tisuća stabala trešanja, osobito Lukšićani. Uzgajalo se oko petnaestak sorti trešanja: bilo ih je mekanih, zvanih „žerbo-roze“, neprikladnih za transport i trgovinu, do „budovica“ koje su bile malene, ali jako slatke i tvrde, tako da su se mogle prenositi skoro i u vrećama. Karakteristično je da su sve trešnje u svijetu poznate kao crveni ili roza plodovi, a Kaštela su imala i „bilice“. Kaštelanske trešnje su kao prve i najtraženije u Hrvatskoj i osim tradicionalnog splitskog Pazara najviše su prodavane u Zagrebu čak po 30 do 50 kuna za kilogram. A Kaštela su nekada nalazila na desetke tona do nekoliko vagona trešanja i na veliko ih je organizirano otkupljivala Poljoprivredna zadruga. Danas ih je sve manje uslijed oboljenja stabala, a ostale su posljednjih decenija uobičajene četiri sorte tijekom svibnja: ranke, gomiliške, tonjske i trgovčuše. I dok Kaštelani „dernekaši“ danas festivalski slave jedan profani bob (kojemu je sirotinja dodavala manistru „ugusto“, a danas mu treba janjetina ili sipa da bi nešto značio) i koji nikada nije bio težaku-proizvođaču komercijalan kao trešnja, od nje se živjelo i zarađivalo. Trešnja je dospijevala i na najotmjenije stolove kao vrlo traženi desert − tom prvom proljetnom voću se sada s našom krivicom u Kaštelima ne poklanja nikakva „turistička pažnja“, pa da se barem prva berba možda na uzorku jednog stabla besplatno organizira za turiste o trošku Grada Kaštela i time priredi „Fešta o borbe trišanj“ turistima koji trenutno tu borave. Ili na kraju sezone kaštelanskih trešanja oko kraja mjeseca svibnja da barem Turistička zajednica grada priredi feštu od prerađevina trešanja koje zna činiti svaka domaćica, kao što su razni kompoti, marmelade, razne slastice kao pite ili pak atraktivno veliki štrudel od desetak metara dužine sa trešnjama za posjetioce te završne svečanosti sezone trešanja za domaći svijet i turiste iz svijeta. Nego: bobu bob, a trešnji ništa! A u Lovranu, gdje prve trešnje dospijevaju tek oko polovine lipnja, priređuje se glasovita „Fešta lovranskih trešanja“ i dođe im čitava turistička Opatija na slavlje i čašćenje. U nas trešnja nikoga ne trese, pogotovo ne one koji „drmaju“ kulturno-turističkom politikom!

Da li je dosad najbolja izvedba „Miljenka i Dobrile“ u potpunosti zadovoljila očekivanja?

Imali smo i najnoviju kazališnu predstavu „Miljenko i Dobrila, a gdje smo ja i ti“, koja, mislim da Kaštelima ipak neće pridonijeti mnogo, ali samo ako se gleda kao kulturno-turistički „brend“ specifično kaštelanski. Međutim, u umjetničkom pogledu je to do sada najbolje što se profesionalno napravilo s talentiranim kaštelanskim amaterima, tako dobro kao da je rađeno za HNK u Splitu i gradsku verziranu teatarsku publiku naviklu na inovacije drukčijeg motivskog „viđenja“ i suvremenog redateljskog prosedea i eksperimenta. No, to je ostalo bez mogućnosti primjene ljeti u otvorenom kaštelanskom prostoru autentičnog povijesnog ambijenta, što je najveći nedostatak predstave do samog promašaja, jer tek vanjski ambijent kaštelanskoj legendi daje onu snagu i uvjerljivost stoljetnog dokumenta, po čemu je preživjela i ostala poznata „u pamćenju naroda“ do danas i postala specifični kaštelanski kulturno-turistički „brend“. Uslijed toga je već prva repriza u zatvorenome prostoru ispunila tek samo polovicu dvorane. Netko će reći da je prvotna težnja i bila samo umjetnička, a ne masovna, „turistička“. Međutim, veronska ljubavna legenda Romea i Julije mogla je biti šekspirijanski literarno univerzalna, pa je time ipak postala i svjetski turistička, dok se mi tek borimo da naša legenda bude makar dalmatinska ili kaštelanski lokalna po umjetničkim i turističkim dometima. Ovako sada imamo dobru predstavu u zatvorenom teatarskom prostoru Doma kulture u Kaštel Lukšiću za domaću publiku, ali ne i prilagodljivu u otvorenom ljetnom ambijentu za turiste. Osim toga u ovoj verziji dramatičar Elvis Bošnjak je primjenjivao dramaturgiju starogrčkog kora u epskoj naraciji romana, a povremeno i pojedinačnog naratora, dok je režija Marice Grgurinović previše težila glazbenim, svjetlosnim i koreografskim efektima, što je sjeckalo pa i usporavalo dinamiku scenskog događanja u prvom dijelu tragedije. No, u završnici je postigla vrlo snažnu dramatiku. A nama ovo s legendom o Miljenku i Dobrili treba najprije da je motivski razumljiva i da je prikazujemo turistima kao nešto kaštelansko u autentičnom ambijentu, s težnjom da bi makar preko turizma eventualno postala i „naše-svjetsko“.

Za čim je „Nostalgija“ nostalgična?

Turistička manifestacija „Nostalgija“ je nakon treće godine ponešto bolja, organiziranija, osmišljenija, ali još uvijek atraktivna samo u pojedinim dijelovima programa. Na primjer, potpuno je deplasirano inzistirati na nekakvim dvodnevnim starim zanatima kada to niti su kaštelanski zanati niti su naši tradicijski proizvodi, nego suvremena trgovina proizvodnje nastale izvan Kaštela, a namijenjeno prodaji svugdje po Jadranu. Tako se na tim štandovima ne vidi kako nešto nastaje nego tek kako „nestaje“! A to je promašaj! Demonstrirati i pokazivati turistima, pa čak i domaćim mlađim naraštajima „nostalgično“ kako se to i što proizvodilo nekada u Kaštelima, iako dobro“, danas je već „lanjski snijeg“, kao na primjer rad kućnog „tkalačkog stana“, kamenog mlina i „makinje“ za prešanje maslina i ulja, za čime u XXI. stoljeću nitko i ne bi bio nostalgičan u želji da se vrati. Ali, zato se moglo izložiti jedan još uvijek aktualan turanj za grožđe i vino s degustacijom toga vina oko turnja, ili pripremiti nešto od već izumrle tradicijske hrane. kao na primjer kaštelansku „kulenicu“ od koje je (vjerojatno?) i nastao slavonski kulen, barem po imenu. Jer imali smo mi prije njih u brdu i milenijsku Mujinu pećinu, u kojoj se (opet vjerojatno?!) pekla i ta „kulenica“, dok Slavonci nikada nisu imali takovu pećinu, jer je u Slavoniji još i danas najveće brdo lubenica. Pa zašto Kaštelani ne bi mogli prvi imati i tu „kulen-kulenicu“? Ili da se netko sjetio sa „umjetno-papirnatim“ srdelama demonstrirati slaganje i soljenje te ribe u drvenu „mujaču“, a sa pravim slanim srdelama začinjenima u maslinovu ulju i s vinskom kvasinom častiti prisutne građane i turiste. A srdele friške ili slane su tradicijski bile prehrana za mnoge obitelji u Kaštelima: doručak, ručak i večera (pa ponovo!).

Međutim, „Nostalgija“ među ostalim izlaže i slavonski kulen i „kulenovu seku“ koji se nikada nisu proizvodili u Kaštelima nego u Slavoniji gdje je uvijek bilo puno mesa, a mi smo imali puno zelja, pa su stara Kaštela imala „kulenicu“ (neki kažu „kulenovu majku“ kao dokaz da smo prvi), što je slično samo po nazivu, ali punjeno je od zelja i riže (prije s purom), pa je prijala najviše gladnima. Kulenica bi se popekla na gradele ili na „pršuri“ i s friškom pogačom bila bi slična poljičkom soparniku, barem u ustima. Ali ni ove godine nije bilo „Nostalgije“ sa kaštelanskom „kulenicom“, ili možda u Turističkoj zajednici i ne znaju da je to nekada postojalo? Tako su sjevernjačko suho meso i sirevi, uz „đinđe i đinđuve“ bili 90 posto zanatskog „uvoza“ izloženog na štandovima „Nostalgije“ samo kao usluga pridošlim izlagačima-prodavačima da pod nekom famom „sajma starih zanata“ vrše svoju rasprodaju i za to od Turističke zajednice dobiju „diplomu“ kao najbolji u toj i toj kategoriji, što oni koriste na drugim mjestima kao „putujuću reklamu pobjednika“ diljem turističkog Jadrana.

U Kaštelima im još i organiziraju takvu „tezgu“ na javnim prostorima, ono zbog čega gradski inspektori progone domaće proizvođače ili babe-prodavačice kao nelegalno trgovanje na ulici. Ove godine ništa nije bilo ni sa inspiracijama od „babinih šešira iz vinograda“, tek samo uzorke od tradicijskih nošnji težačkih domaćica, koje „staro nisu oponašale, niti novo iznašale“. A prava i visoko kvalitetna kaštelanska nošnja se čuva po kućama ili je zaključana u Muzeju. Pogotovo se promašilo u nostalgičnoj primjeni kaštelanske srednjovjekovne ljubavne legende na neprimjereni način i u okviru prezentacije starih zanata, osim ako organizator Turistička zajednica grada Kaštela ne smatra da je i ljubav „najstariji zanat na svijetu“. Jer to su nakon dvije godine opet bili još uvijek samo „Slavonski svatovi Miljenka i Dobrile“, a jedino se napredovalo s uvođenjem seoskog kaštelanskog harambaše kao kostimiranog i naoružanog konjanika, koji je nekada bio i predvodnika mjesne oružane čete „černide“, za koju Turistička zajednica očito i ne zna da je postojala u svakom kaštelanskom mjestu za vrijeme mletačke vlasti. Zato i nije bilo te, za to primjerenije kostimirane naoružane čete (eh, da je to Klišanima?!). Prve godine su dvoje Slavonaca u svojoj nošnji sjedili usred Kaštela u dvije slavonske kočije, a ove godine „slavodobitnici diploma“ u izloženim zanatima kao svatovi su bili „ni kaštelanski ni slavonski“.

Turistička zajednica ne zna za sablju i mač srednjovjekovnih junaka: generala Kumbata iz Štafilića i vojskovođe Mandušića iz okolice Visovca, gdje je Miljenko bio u zatočeništvu

Ako se već htjelo i za ovu prigodu „Nostalgije“ simbolično prezentirati i ljubav, trebalo je u čast legende o Miljenku i Dobrili organizirati odjevene mlade Kaštelane u plemićkim kostimima i kaštelanskoj narodnoj nošnji da formiraju svatovsku povorku koja pohodi grob naših ljubavnika iz XVII. stoljeća u crkvici sv. Ivana i da ih prati kostimirana i naoružana seoska „černida“. To bi bila autentično kaštelanska svatovska povorka s harambašom na konju kao predvodnikom te „černide“, što je samo s konjanikom realizirano tek ove godine u liku Ante Vuletina, naoružanog autentičnim oružjima onoga doba. A Vuletin nije imao priliku niti da publici opiše značajke harambašine odjeće koju nosi i da im pokaže sablju koju je nosio kaštelanski povijesni junak general Ivan Kumbat iz Kaštel Štafilića, poznat u Morejskom ratu Mlečana s Turcima u prvoj polovici XVIII. stoljeća. Ili mač hrvatskog junaka Vuka Mandušića, poznatog iz sredine XVII. stoljeća u borbama s Turcima tijekom Kandijskog rata u slivu rijeke Krke, gdje se na otočiću Visovcu i danas čuva taj njegov mač u franjevačkom samostanu i gdje je bio u zatočeništvu Miljenko Rušinić. A prije dvije godine ti „slavonski svatovi“ nisu vidjeli niti grob naših ljubavnika Miljenka i Dobrile, jer se nije mogao naći ključ od crkvice na Rušincu. Ove godine je sve to bolje funkcioniralo, čak se za posjetioce organiziralo pričanje legende na licu mjesta u crkvici uz grob kaštelanskih ljubavnika. Nedostajala je još oružana straža kostimirana kao „černida“ koja čuva njihov grob. Nepotrebno je bilo i povećanje svatovske povorke od čak četiri kočije, opet slavonske provenijencije sa gumenim kotačima, koje su brzo vozile Rampadom tako da ih publika nije mogla pratiti. Zato bi Grad Kaštela i Muzej za ovu i druge prigode trebao dati izraditi više muških i ženskih kostima narodne kaštelanske nošnje iz različitih stoljeća, pa dati studiozno izraditi jednu plemićku kočiju i kostime kao repliku iz XVII. stoljeća, premda se u Kaštelima tada samo jahalo konje osedlane prekrasnom i bogatom opremom kao što to opisuje Marko Kažotić u svome romanu „Miljenko i Dobrila“.

Evo tog opisa: „Tri sluge, bogato odjeveni i naoružani kuburama i jataganom, obuzdavali su rukom na đemu, nemirne nakićene vrance. U drugoj ruci držali su crvenu kapu, koja živopisno pristaje uz lijepu nošnju seljaka u Kaštel Lukšiću, ali je nisu smjeli staviti na glavu dok gospoda ne sjednu na konje. Dug i širok jorgan od istočnjačkog vunenog tkanja, srebrom protkan, pokrivao je tursko sedlo s vrlo visokim oblučjem, koje je izlazeći iz dvaju otvora jorgana, pokazivalo vrlo fini sedefni vez. Uzda i sve ostalo bilo je umjetnički obrađeno u srebru, a svilene rese i kite, također optočene srebrom, visjele su konjima ispod prsiju i vrata. Na koščatu čelu vranca sjajila se srebrna ploča s utisnutim obiteljskim grbom Vitturi, pa se činilo da su upravo zbog toga naročito ohole te životinje, koje kao da su se ponosile svojom lijepom opremom“.

Literarna baština Kaštela i glumac Frane Perišin

Za pohvaliti je djelomično i jednu „tradicijsku“ večer, koju je pod jezično netradicijskim nazivom „Retro-etno-tehno 7“ organizirao Muzej grada Kaštela. Nećemo govoriti o odjevnoj tradiciji (moglo se u gledalištu izložiti i takva dva originalna tradicijska kostima), osim primjene te tradicije u suvremenim modnim kreacijama. O tomu su sada u modi mnoge „krokodilske nostalgije“, pa nećemo niti o medijskoj privlačnosti nazočnih aktera serije „Larin izbor“ kao popularnih predstavljača, koji su uglavnom najviše i privukli pažnju domaćica i djece. Priznajem, oduševljen sam idejom i pokušajem da se prvi put (nakon dugogodišnjih prijedloga), pa makar i tako parcijalno-skromno prezentiraju u izboru Sanje Acalije stari literarni tekstovi i pjesme Kaštela kao „živa“ a ne samo mrtva baština, koja je upravo „zahvaljujući“ Muzeju i inim kaštelanskim kulturnim institucijama i udrugama dosad ostala i dalje samo muzejski eksponat, umjesto da svake godine postanu kaštelanski kulturni „brend“, poput još neobjelodanjenih rukopisa starih kaštelanskih pisaca: Ivana Careva, Ive Ćipika, Vicka Cvitića, Mate Beretina itd., koji sa tim svojim djelima i dalje čame u Muzeju.

A ono što se dosad i objavilo bilo je kao reprint, bez kritičke redakcije izdanja ili samo u prigodnoj reinterpretaciji, a mnogo što je objavljeno i „znanstveno“ neobrađeno i izvan sudioništva nadležnih institucija. A ova večer je kao početak ipak za svaku pohvalu Muzeju grada Kaštela. Druga vrijednost ove, za mene prvenstveno tradicijske večeri čitanja starih tekstova i pjesama, bila je prisutnost jedinog kaštelanskog profesionalnog glumca od reputacije, osobenog po magičnom „glasu i stasu“. To je poznati Kambelovčanin Frane Perišin. On je djelovao kao „spiritus movens“ večeri i neprocjenjiva je šteta za prezentiranje kulture Kaštela što se njega uopće ne koristi kao osobnost i reprezentanta svoga zavičaja. Frane Perišin kao naš glumački adut, uz talentirane kaštelanske dramske amatere, mogao bi biti povod i garancija za nove slične kulturno-umjetničke ljetne „dane i večeri“ kaštelanske literarne i umjetničke baštine u traženju našeg autentičnog kulturno-turističkog „brenda“.

Činimo li fešte kao „pučku kuhinju za gladne“ ili kao gastro-turistički „brend“?

Sve su više učestali „turistički ljetni tovjenci“ sa raznim „specijalitetima“ u uličnim uvjetima za domaći „goluzi“ svijet. Tako je u Kmbelovcu „festival“ od boba, u Donjim Kaštelima „olimpijada“ od srdela, a u Sućurcu „mašo pučka kužina“, sve u slavu antičke izreke „kruha i igara“. A staro je iskustvo da gdje je manje kruha sve je više igara, pa ljudi zapostave duhovnost i sanjaju samo igre da bi došli do kakvog-takvog kruha. Dok tako realisti jedu onu „tvrdu koru“, sportske sanjalice očekuju „manu nebesku“. Ove dvije „sportsko-jedačke“ manifestacije koje su priredile uglavnom sportske udruge u garažama, konobama, portunima i sličnim „kužinama“ krajem srpnja mjeseca, posebno su privukle pažnju onih koji svaki domjenak pretvaraju u tovjenak. Pa iako to nema nikakvu važnost za turizam, to je u Donjim Kaštelima privuklo veliki broj domaćina, tek ponešto malo stranih turista i to više kao „lokalni folklor“ a ne kao turistička „gastro-ponuda“, pa zato nisu ništa ni probavali. U Sućurcu je na „Mašo šefu“ izgledalo kao da je cijeli Sućurac došao na dobrovoljnu večeru neke dobrotvorne pučke kuhinje, pa je netko kao za sebe prokomentirao: „Ako je ovo radi turizma, onda možemo očekivat invaziju Afrikanaca i Azijata“. I postavlja se pitanje: „Želimo li autohtonu, tradicionalnu i još uvijek postojeću kaštelansku kuhinju prezentirati stranim turistima (za razliku od drugih kuhinja), da im se upečatljivo pokažemo i u gastro-ponudi, onda moramo raditi to dva-tri puta tijekom ljeta samo za naše goste sa kaštelanskim specijalitetima, sa posebnim večernjim programom i da samo oni to degustiraju na račun Grada Kaštela, Turističke zajednice i ugostitelja koji su ih smjestili u svojim objektima, u posebnom ambjentu „bez ulične higijene“, ako se želimo pohvaliti u kuharstvu i čime bi ih možda zadržali dulje i ponovo vratili u naš turizam slijedećih godina. Sve ostalo će uvijek biti ovako, samo zabava za Kaštelane kao lokalni folklor.

Arheološki muzej samo za Sućurac, a koncerti Ljetne glazbene škole samo za vježbanje učenika
Pompezno se najavljivao i otvorio „novi“ Arheološki muzej u Kaštel Sućurcu. A o trošku Grada Kaštela se u obnovljenoj Nadbiskupovoj palači otvorio samo „stari“ muzej „Podvorje“, dugogodišnji sućurački „separatistički“ muzej u kojemu su prije i sada izloženi tek eksponati samo sućuraćkih arheološkim ostataka, dok Muzej grada Kaštela, iako sada formalno „objedinjen“ u jednu muzejsku instituciju, ovom prigodom nije prezentiran i s arheologijom ostalih kaštelanskih mjesta. Tako su sva jadikovanja Muzeja grada da decenijama nemaju gdje izložiti deponiranu arheološku građu svih Kaštela ostala na obećanju da je ovo „privremeno stalni“ postav, sada bez ijednog makar simboličnog eksponata iz drugih mjesta. Ali ostavimo te arheološke muzejske višegodišnje zavrzlame zbog kojih 14 uposlenih nije moglo izložiti ništa „novo“, nego još samo napomenimo da u tom muzejskom prostoru nisu prezentirane niti tri zajedničke kapitalne publikacije, kao što su: „Povijest Kaštela od prapovijesti …“ kaštelanskog povjesničara dr. Vjeke Omašića, knjiga „Kaštel Kambelovac i Gomilica“ don Frane Bege i rječnik starih izraza „Kaštelanske beside“ Radojke Baldić-Đugum, a da i ne govorimo o drugim knjigama koje su također izdali Grad Kaštela, Muzej grada i Društvo „Bijaći“ kao suizdavači, a pogotovo knjige Matice Hrvatske Kaštela i drugih izdavača s povijesnom tematikom Kaštela. Pa ako Muzej ne smije prodavati tuđa izdanja, onda ih je morao barem izložiti kao ogledne primjerke na uvid, jer su i knjige povijesno-muzejska građa nužna za prezentiranje posjetiteljima koji žele znati i za njih. Umjesto toga vidno su izložene knjige koje su napisali samo kućni kustosi Muzeja.

A „međunarodna“ Ljetna glazbena škola HGD „Biranj“ u Kaštel Lukšiću, koja je, zahvaljujući svojemu predsjedniku Ivanu Biliškovu kao članu Kulturnog vijeća grada Kaštela, prigrabila najveći dio dotiranog novca kaštelanskim udrugama, zauzela je i polovicu dvomjesečnih termina programa ovogodišnjeg „Kaštelanskog kulturnog ljeta“. I to sve za pedesetak posjetilaca po koncertu, uglavnom roditelja, kolega iz društva ili prijatelja, da slušaju „javne vježbe“ učenika te Ljetne glazbene škole, za koju ni turisti ne mare. A ne mare ni sami organizatori, jer kako inače objasniti nemar predsjednika Biliškova da na vrijeme, javno putem medija, ne izvijesti eventualne posjetitelje koncerta u nedjelju 29. srpnja, da se neće održati. Došao je izvjesni broj posjetilaca koji su naišli samo na dva uniformirana (i neinformirana) „zaštitara“ na mostu ispred Viturija, bez domaćina Biliškova (ili manje važne osobe) i čekali pred zatvorenim vratima na kojima nije bila niti pisana obavijest o toj odgodi.

Zašto svjetski plivački rekorder u maratonu Veljko Rogošić u Kaštelima nema barem lokalnu počast na nivou natjecanja za njegov godišnji „Memorijalni trofej“, a PŠD „Srdela“ organizira bezimeni i beznačajni maraton proglašavajući ga „međunarodnim“?

U travnju ove godine su udruge „Ostrog“ i Sv. Lovre od Ostroga“ sa Mjesnim odborom Kaštel Lukšića predlagale Gradu Kaštela da se osnuje i svake godine održava „Rogošićev memorijalni plivački maraton za trofej Kaštelanskog zaljeva“, na kojeg bi se imali pravo prijaviti plivaći iz Splita, Solina, Kaštela i Trogira (4 grada u Zaljevu sa oko 400.000 stanovnika) za godišnju prijelaznu titulu maratonca Kaštelanskog zaljeva i dobitnika Rogošićeva memorijalnog pehara,

Jer dugogodišnji državni i svjetski prvak u plivačkom maratonu Veljko Rogošić, legenda je plivačkog sporta u Hrvatskoj i svijetu kao fenomen daljinskog plivanja svjetskih razmjera. Rogošić je sportaš kakvog ovaj kaštelanski kraj nije imao u svojoj povijesti. Samo da se podsjetimo nekih rezultata i životnih sportskih podviga Veljka Rogošića u plivanju. Spomenut ćemo posebno onaj početni iz djetinjstva kada je u 8. godini života samoinicijativno zaplivao sa Velikoga mula u Kaštel Lukšiću prema otoku Ćiovu do obalnog mjesta Slatine, na ruti gdje je Kaštelanski zaljev najširi, a u dužini od 6,5 km, preplivavši tako ukupno 13 km neprestanog plivanja, što je bio svojevrstan podvig kakvog nije do tada napravio nijedan odrasli Kaštelanin, a kamo li dijete. Kasnije, od 1960. godine postizao brojne plivačke rekorde bivše države na različitim plivačkim stazama u bazenima i u raznim plivačkim stilovima i disciplinama. Bio je prvak bivše države Jugoslavije 142 puta, 51 put je obarao državne plivačke rekorde, 203 nastupa je imao za državnu reprezentaciju i 14 godina je bio njezin kapetan. A onda su uslijedili uspjesi u daljinskom plivanju tzv. maratonu: 4 puta je pobjednik internacionalnog maratona u talijanskom Ricconeu, 4 puta osvaja titulu maratonskog prvaka svijeta, rekorder je maratonskog prvenstva svijeta na stazi Capri–Napoli, svjetski rekorder američkog jezera Ontario, trostruki pobjednik i rekorder kanadskog šampionata i dvostruki pobjednik američkog šampionata u plivačkom maratonu. Pobjednik je i šampionata Australije i Afrike. U bivšoj državi Jugoslaviji je plivao 15 solo-maratona, od kojih je 3 osvajao u novim svjetskim rekordima. Titulu najboljeg maratonca svijeta osvajao je 7 puta. Svjetski rekorder etapnog plivanja postao je na ruti Podgora–Rijeka u ukupnoj dužini od 510 km. Na prijedlog WPMSF Chicago postao je prvi plivač Europe kojemu je ime uklesano na ploči plivačkih velikana u poznatoj hali sportova Ft. Lauderdale na Floridi. Godine 1979. postigao je novi svjetski rekord vremensko-dužinskog plivanja na dionici Italija–Jugoslavija. Zatim maratoni „Hvar−Split“, „Vis−Split“ i „Jedno more – dvije obale“, te „Supetar−Split“ 1969., „Brazdama partizanskih brodova“ 1977. Posljednji i najveći plivački maratoni su mu bili u domovini kao samostalnoj državi Hrvatskoj kada je preplivao rutu Savudrija–Prevlaka, zatim u inozemstvu kanal La Manche 2004.., i rutu Europa–Afrika, od Sicilije do Tunisa 2005. i „Grado−Piccione“ (novi svj. rek.) 2007. Zbog svega toga je već 2006. dospio u Guinnessovu knjigu rekorda kao prvi svjetski maratonac s preplivanih 225 km.
Zato i prijedlog spomenutih udruga iz Kaštel Lukšića da se osnuje „Rogošićev memorijalni plivački maraton za trofej Kaštelanskog zaljeva“. Sve ovo skupa bilo bi zanimljivo i za ljetne turiste na Kaštelanskoj rivijeri. Ovo bi pridonijelo i brojnijim izletima u Kaštela iz obližnjih gradova kao i ljetnom turizmu stranih gostiju, jer je već češki liječnik Henrik Šoulavy u svom turističkom pansionu u Kaštel Lukšiću, osnovanom 1909. godine, povremeno ljeti organizirao i „plivački maraton od Kaštel Lukšića do Slatina na otoku Ćiovo“, pa je tako zabilježio da su to uspjela preplivati dva njegova ljetna gosta: Rudi Pohlreich iz Praga 1923. a sljedeće 1924. godine je to preplivao i drugi češki turist Milan Seelich iz Holešova. A PŠD „Srdela“ iz Kaštel Staroga i dalje organizira lokalni „međunarodni“ plivački maraton od mjesne luke do hotela „Palace“, bez poznatih plivaća, pa to onda ne zabilježe značajniji dalmatinski i hrvatski mediji.
piše: Neven Bućan