Neven Bućan u traženju kaštelanskog kulturno-turističkog „brenda“ (8): Mogu li Miljenko i Dobrila biti kaštelanski Romeo i Julija?

Unatoč čestim usporedbama poistovjećivanja, kaštelanska je ljubavna legenda tek „na prvi pogled“ slična s onom u Veroni legendarnih Romea i Julije. Međutim, one su različite i naša je legenda o Miljenku i Dobrili samosvojno originalna, iako je stotinjak godina mlađa i mogla je biti podložna tom starijem i popularnijem uzoru. Istina je, naša je legenda doista i ostala još do sada daleko manje poznata od talijanske, jer nije imala jednog Shakespearea da je literarno-pjesnički svojom genijalnošću proslavi, i nije nastala u nekom velikom narodu kulturne Europe. „Romeo i Julija“ su i u umjetničkom pogledu kao literatura iznad svih poznatih i sličnih ljubavnih legendi i svatko je čita obavezno već kao srednjoškolsku lektiru, ili je gleda u kazalištu kao vrhunski umjetnički doživljaj. (Upravo sada se „Romeo i Julija“ izvodi u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu). Ali i puko povlačenje paralela između naše (i našom netalentiranošću, nebrigom i neaktivnošću zapostavljene legende) i njihove legende, pridonosilo bi (makar i u skromnim počecima) kulturnoj i turističkoj popularizaciji i našeg Miljenka i Dobrile, jer se obje legende motivski povlače u isti red emotivnosti, gdje mladosti draška sluh, znatiželju i vlastiti ljubavni poriv, starijima naviru sjećanja i pospremanje dojmova, a tko ne zapamti imena Miljenka i Dobrile reći će s velikim predznanjem i značenjem – to su kaštelanski ljubavnici Romeo i Julija! Međutim, naša je legenda više istinita i autentična po još danas dobro sačuvanim objektima u kojima se događala, a i dramski je uzbudljiva po osebujnim dramaturškim obratima roditeljske surovosti nad nemoćnim bićima vlastite krvi. Ipak, zajednički je hrvatskim i talijanskim ljubavnicima samo uopćeni motiv mladenačke ljubavne strasti, zanosa i upornosti, dok su im na početku obama roditelji bili u zavadi, i zajednička im je bila i konačna neumitna sudbina, koja ih je pratila kao vječne životne gubitnike bez sreće i radosti u kratkom životu. A ljudi ipak u umjetničkom obliku najviše vole vidjeti takve tragedije zbog iskonske nesigurnosti vlastitog postojanja kao preventivnog, atavističkog straha i mogućnosti da se i njima uskoro nešto slično ne dogodi, dok komedija to isto relativizira i samo odgađa, pa i ona ne postane tragikomedija i na kraju gubitnička tragedija. Po svim drugim događanjima obje legende, kaštelanska i veronska su različite, lijepe i vrijedne svaka na svoj način. A legende volimo jer legendom postaje samo ona stvarnost kojoj čovjek pridodaje svoje i kolektivne kulturne i duhovne vrijednosti da bi postala opći sukus života i ljudska vječnost u značenju simbola.

Mi smo zapostavili našu legendu o Miljenku i Dobrili

I dok je Verona zbog Romea i Julije danas postala milijunski najposjećenija među turističkim destinacijama u Italiji, jer oni svake godine osmišljenim i organiziranim manifestacijama i svečanostima od svoje legende prave vrhunski kult i raskošni spektakl obožavanja i suosjećanja, pogotovo na Julijin rođendan 16. rujna, kada joj se u mladenačkom zanosu iz čitavog svijeta pišu pisma, šalje cvijeće ili osobno donose ljubavne poruke i lijepe po vratima i zidovima Julijine kuće, uz egzaltacije obožavanja, ili s udivljenjem polažu cvijeće pod onaj čuveni balkon gdje se viđala s Romeom ili na sarkofag za koji se pretpostavlja da im je grob.

A mi našeg Miljenka i Dobrilu držimo zatvorene u jednoj crkvici u Kaštel Lukšiću kao anonimne sirotice i ne spominje ih se nitko kao da i nisu ni bili rođeni. Ili, ako se ponekad i otvore ta vrata crkvice (samo koji sat na večer), onda se već vani ne zna što je unutra, bez vanjskih je obilježja (natpisi, table) koja bi pozivala turiste unutra i bez unutarnjih sadržaja (muzejskih izložaka) koji bi zadržali pažnju turista da odmah ne pobjegnu vani. Dapače, posljednjih je godina u nju ubačena i jedna stara, suvišna crkvena ispovjedaonica, pa unutrašnjost crkvice počinje služiti ili barem sličiti kao skladište odbačenih crkvenih pomagala. Osim toga i krov joj vlaži. A da svari budu još čudnije, po našu aljkavije, i nadgrobna ploča sa starim, arhaičnim natpisom „Pokoj ljubovnikom“, pokrivena im je s crkvenim tapetom i od klupa nedostupna „da ih se ne uznemirava u tom njihovom pokoju“ od pogleda eventualnih turista ili blicanja foto-aparata znatiželjnika koji to žele „ovjekovječiti“. Osim toga, u nas se o ljubavnoj legendi Miljenka i Dobrile u Gradu Kaštela i kaštelanskim kulturnim institucijama, ili u „umjetničkim krugovima“, još uvijek razmišlja samo kao o nečemu što „ne služi ničemu!“

Stoga je i do sada bilo za očekivati od Upravnog odjela za društvene djelatnosti i članova Kulturnog vijeća Grada Kaštela da, osim novčanim sufinanciranjem, pomognu barem u moralnoj podršci kako bi i rukovodeće strukture Grad Kaštela, Gradsko vijeće, Turistička zajednica i profesionalne kulturne ustanove našega grada: Muzej, Gradska knjižnica, društvo „Bijaći“ i Gradsko amatersko kazalište Kaštela (koje bi konačno trebalo i osnovati na nivou svih sedam Kaštela), dakle, kako bi svi prihvatili da se osnuje predlagani „Kaštelanski pučki festival ljubavi – Dani Miljenka i Dobrile“, a koji bi s vremenom mogao postati i poticajem da se na međunarodnom turističkom planu s motivom ljubavi povežu Kaštela, kao predstavnik Hrvatske, s još nekim zemljama Europe, koje imaju slične stare ljubavne legende. Tako bi se za početak te suradnje Grad Kaštela mogao najprije pokušati bratimiti s talijanskim gradom Veronom radi njihove poznatije ljubavne legende o Romeu i Juliji. Gradu Veroni (gradonačelniku) bi trebalo iz Grada Kaštela i uz podršku Splitsko-dalmatinske županije, pa i Turističke zajednice Hrvatske i Ministarstva turizma RH, uputiti pismo namjere s motivom i ponudom o udruživanju suradnje s njihovim gradom i „Klubom Romea i Julije“ u Veroni za potpomaganje u njegovanju kulta ljubavi. U istom smislu bi u Kaštel Lukšiću trebalo osnovati udrugu „Poštovatelji legende Miljenka i Dobrile“, a zatim da predstavnici našeg grada i udruge paritetno posjete njihov grad i klub radi detaljnijih dogovora o toj suradnji. Zatim bi kod eventualnog prvog održavanja našeg festivala ljubavi u Kaštelima, to otvaranje mogli počasno izvršili upravo njihovi (glumljeni) kostimirani ljubavnici Romeo i Julija. Ali ni od novčane, kao niti od moralne potpore tih „gradskih otaca“ do sada nema ništa kao ni od očuha.

Dobro bi bilo da dođe do bliske suradnje Kaštela i Verone

Ali ipak, u slučaju sretnijih okolnosti i uspostavljanja kulturno-turističkih veza sa gradom Veronom, za otvaranje našeg festivala ljubavi „Dani Miljenka i Dobrile“ u Kaštelima bi trebalo angažirati talijansku ekipu koju bi predvodio gradonačelnik Verone i najmanje jedna djevojka i mladić koji bi kostimirani simbolizirali njihove ljubavnike Romea i Juliju. Narednih godina bi to možda bio netko iz drugih europskih zemalja sa svojim gradonačelnikom i njihovim kostimiranim ljubavnicima po njihovoj legendi i tako bi se mogle turistički povezati mnoge zemlje i gradovi Europe koji imaju slične stare ljubavne legende obrađivane u literaturi tih zemalja. Oni bi naizmjenično i počasno otvarali naše „Dane Miljenka i Dobrile“. Na primjer, predlažemo da se kasnije tako stupi u kontakt sa gradom Convall u Irskoj zbog njihove najstarije poznate ljubavne legende o Tristanu i Izoldi, u Francuskoj o Abelardu i Eloisi, pa u drugim zemljama: Heri i Leandru, Pavlu i Virginiji, Hermanu i Doroteji …u Njemačkoj, Češkoj, Španjolskoj, Poljskoj, Austriji, Ukrajini, Rusiji, Mađarskoj itd … Ovom našom inicijativom bi se moglo doći i do osnivanja „Europske udruge najpoznatijih starih ljubavnih legendi“ sa sjedištem u Veroni, gdje bi se u krajnjem slučaju sve takve poznate europske legende kostimirano i tekstualno prezentirale jedanput godišnje i to u čast Julijina rođendana 16. rujna u Veroni i u Kaštelima ljeti na „Danima Miljenka i Dobrile“. Te zemlje bi međusobno turistički surađivale na očuvanju, njegovanju i promicanju svoje i svih drugih poznatih starih ljubavnih legendi u Europi. Isto tako bi se mogla osnovati sa sjedištem u Kaštelima i udruga „Najljepše stare ljubavne legende u Hrvatskoj i zemljama okruženja“, kao na primjer: Nikola i Izabela iz Čakovca, Kirschhofer i Karolina iz Marije Bistrice, Stanko i Ljubica iz Samobora, Gabrijel i Milka iz Poreča, Miljenko i Dubravka iz Dubrovnika, Pavle i Dora iz Zagreba, Asan-aga i Asanaginica iz Zagvozda, Petar i Antonija sa otoka Silba, Fridrih i Veronika iz Velikog Tabora, Adel i Mara iz sela Konjsko-Klis i Splita i druge. Zatim npr. iz drugih zemalja u našem okruženju: Omer i Safikada iz Banja Luke, Jerko i tri zaljubljene sestre iz Prčnja kod Kotora u Boki itd

Sve navedeno bi pridonijelo kaštelanskoj boljoj domaćoj i međunarodnoj turističkoj povezanosti i reputaciji, a time i popularnosti motiva, kao vječno ljudsko slavljenje tih temeljnih čovjekovih vrijednosti ljubavi, odnosno uvjeta postojanja ljudske rase. Svi bi takvi gradovi postali i prijatelji Grada Kaštela, te bi možda, osim „Europske udruge najpoznatijih starih ljubavnih legendi“, imali i udrugu „Najljepše ljubavne legende u Hrvatskoj i zemljama okruženja“ jednom godišnje u ljetnom programu i zajedničku „Večer najljepših starih ljubavnih legendi Hrvatske“ sa kratkim recitalom ili dramskim prizorom o svojoj legendi kao uzvanici sa gradonačelnikom i njihovim simbolično kostimiranim ljubavnicima i to u okviru našeg programa „Dani Miljenka i Dobrile ─ kaštelanski pučki festival ljubavi“.

Vjerujemo da bi ovakav tematski program ljetnih događanja u Kaštelima u okviru festivala ljubavi „Dani Miljenka i Dobrile“ po svom značenju nadilazio naše dosadašnje lokalne okvire i bio najbolji kaštelanski motivski „brend“ za povećani kulturni i turistički „imidž“ Kaštela prema vani. Jer nakon elitnog turizma dr. Šoulavija u prvoj polovici XX. stoljeća i degradacije kaštelanskog turizma socijalističkom industrijalizacijom i masovnog turizma radničkih odmarališta u drugoj polovici XX. stoljeća, trebamo shvatiti da realizacijom projekta „Eko-Kaštelanski zaljev“ već u prvoj polovici XXI. stoljeća ulazimo u neko novo razdoblje turizma za kojega moramo biti spremni, na vrijeme ga uočiti i razumjeti. Je li to kulturni turizam i kakav? Turizam manifestacija i događanja? Možda turizam zanimljivih legendi nekog kraja? A upravo mi imamo najmanje jednu takvu. autentičnu, originalnu i samo našu. Najbolju za turistički imidž, za kulturni „brend“, za kaštelansku prepoznatljivost. Time bismo konačno imali ono što drugi nemaju niti mogu imati na ovakav originalan način, tj. ovakvu ljubavnu legendu i festival, što bi pobudilo i širi interes ne samo domaće javnosti, pa bi sve to pratili i brojni novinski, radijski, televizijski, internetski i ostali mediji u Dalmaciji i Hrvatskoj. Možda bi se pojavio i poželjni međunarodni turistički interes, pojačan u onim zemljama s kojima smo i do sada imali prijateljske odnose i turističku suradnju, ali bi još veći poticaj bio da se pomoću ovakvog „kulturno-turističkog proizvoda“ Kaštelanska rivijera plasira i u druge krajeve Hrvatske, pogotovo nove strane zemlje, koje traže turističke motive sa zanimljivim sadržajima kulturnog ozračja i tako bismo pridonijeli još većem broju dolazaka i dužem boravku domaćih i stranih turista na Kaštelanskoj rivijeri.

Možda bi „Dani Miljenka i Dobrile“ više ujedinili Kaštela, barem prema vani!

Sve što smo dosad napisali u prethodnih sedam priloga ovih feljtona o traženju kaštelanskog kulturno-turističkog „brenda“, samo su informativni uvod u problematiku revalorizacije i konačnog vrednovanja onoga što u kulturi kao grad Kaštela imamo i smatramo da bi to bilo za nas prioritetno reprezentativno kada bi se željeli predstaviti turistima kao znatiželjnicima sa strane, koji nas radi toga i posjećuju. Zato samo, prije nego počnemo konkretno predlagati pojedine moguće „brendove“, pošli od srednjovjekovne ljubavne legende o mladim plemićima Miljenku i Dobrili iz Kaštel Lukšića, kao o najljepšem, najvrjednijem i najtrajnijem, najzanimljivijem i najautentičnijem kaštelanskom kulturno-turističkom „brendu“, iznoseći u dosadašnjim feljtonima malo poznate ili čak u široj javnosti i nepoznate podatke o spomenutoj legendi. Jer rijetko koji događaj u povijesti „sedam sela grada Kaštela“ ima toliku snagu u kontinuitetu kolektivnog pamćenja i emocija naroda nekog kraja, kao što ga ima ova legenda, svakome uzbudljiva i svakome intimno bliska. Međutim, ima perioda kada u društvenom razvoju nekog kraja nastaju i neočekivane promjene uslijed spontanih kulturnih potreba unutar tog samog područja, ili nepredvidivih kulturnih utjecaja sa strane. Tako je i legenda o Miljenku i Dobrili od kraja XVII., pa sve do druge polovice XIX. stoljeća, u relativno zatvorenim kaštelanskim selima poljoprivrednog življa i življenja, predstavljala samo lokalno značenje, a sve većim društvenim otvaranjima Kaštela prema vani, bilo radi obrazovnih ili poslovnih razloga, naša mjesta su se nudila i svojom kulturnom „nadgradnjom“, na primjer pojavom romana „Miljenko i Dobrila“, njegovim prijevodima i objavljivanjima na hrvatskom jeziku ili dramskim obradama i prikazivanjima putem amaterskih družina ili pak profesionalnih kazališta, kao što je bilo u XIX. do polovice XX. stoljeća po Dalmaciji i Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Ali i to je bilo opterećeno lokalnim trvenjima „sedam rogova u vreći“ iz tadašnje prošlosti Kaštela. Međutim, od pedesetih godina prošlog stoljeća, osim političkih promjena koje su imale utjecaja i na lokalnu kulturu kraja, sve većim doseljavanjem novog stanovništva, koje je svojim mehaničkim prilivom obilato nadmašivalo prirodni priraštaj stanovnika u Kaštelima i donosilo nehomogenu kulturu “njihovih zavičaja“, nastajao je izvjestan sraz netolerancije ili blaže rečeno nepodudarnosti u izražavanju „svatko svojega“. Tek drugom generacijom tako „rođenih“ Kaštelana i formalnim postajanjem sedam kaštelanskih mjesta u jednu političko-društvenu cjelinu nazvanu Grad Kaštela, a to je sada, stvaraju se i optimalni uvjeti da se integriraju svi tokovi zajedničkog življenja i konačno se postane „integralni Kaštelanin“. Nadamo se da i on neće kao dosadašnji Sućuranin, kada ide zapadnije od Kaštel Lukšića reći: „Iđen u Kaštila“, jer misli da je po staroj Nadbiskupiji i palači već odavna Splićanin, a Novljanin kada krene istočnije od Lukšića kaže: „Iđen u Gornja sela“, jer misli da po tradicionalnoj kulačkoj „grandeci“ živi u Parizu. E, pa da bi svi Kaštelani odjednom postali „Parižani“, najbolje je Gradu Kaštela da prihvati jedinstveni festival ljubavi „Dani Miljenka i Dobrile“, koji će mu donijeti imidž kulturnog grada. A ako prihvatimo i ostvarimo ideju s programom „Dana Miljenka i Dobrile – kaštelanskog pučkog festivala ljubavi“, što bi zaživjelo kao naš domaći imidž, onda Miljenko i Dobrila neće postati Romeo i Julija, ali će postati više naši, kaštelanski i hrvatski, dobit će svoj identitet, postati pojam sam za sebe s kojim ćemo se ponositi i isticati ga kao svoj autentični kulturno-turistički „brend“ zvan – Miljenko i Dobrila, a ne „anonimno“ kaštelanski Romeo i Julija!
Fotografije: 1. Ovako su započeli ljubavni sastanci mladog Miljenka i Dobrile na južnim vratima dvorišta Dobrilina dvorca Vitturi.
2. Bio im je životni san živjeti zajedno u Miljenkovom kaštelu kao supružnici, ali tragična sudbina ih je spriječila u tomu.
3. Ipak su na kraju sahranjeni makar u zajedničku grobnicu u crkvici sv. Ivana na Rušincu u Kaštel Lukšiću.

Comments

comments