Neven Bućan u traženju kaštelanskog kulturno-turističkog „brenda“(11): Kulturnu politiku Kaštela vode nekreativne osobe (2. dio)

Otvoreno pismo Kulturnom i Gradskom vijeću Kaštela
Na svojoj 40. sjednici GV krajem ožujka ove godine objavili ste da će Kulturno vijeće grada konačno iznijeti i obrazložiti svoju „strategiju“ kulturno-umjetničke politike grada Kaštela. To izlaganje pred vijećnicima, pa možda i čitava posebna tematska sjednica Gradskog vijeća o kulturi Grada Kaštela, trebala bi uslijediti, najavili ste, u periodu poslije uskršnjih praznika 2012. Za tako nešto osjećala se potreba već godinama, još od prethodnih „činovničkih“ nebriga za osmišljenijom kulturnom politikom prijašnjih gradonačelnika Polića, Sanadera i Udovičića; predsjednika gradskih vijeća: Grepe i Biočića, neinventivnih pročelnika „za društvene djelatnosti“ poput Predraga Zekića i Mate Baruna „ohoho“ drugima u gradskim profesionalnim ustanovama i kulturnim udrugama grada. A gradski vijećnici su najčešće šutnjom i „klimoglavo“ odobravali izvješća institucija i udruga o kulturi kao da je ona neprikosnoveno uvijek „kulturna“ i nedodirljiva u njihovim „kulama od bjelokosti“. I dok se evo konačno „čeka“ ta „Strategija“, u međuvremenu je član Kulturnog vijeća i istodobno predsjednik glazbeno-scenske udruge „Teatar“ iz Kaštel Starog Joško Grgin, pravnik koji nikada nije bio niti glumac-amater, objavio repertoar dramskih predstava za „II. Dane kaštelanskog kazališta 2012“. I odmah se nametnulo pitanje: je li Kulturno vijeće raspravljalo o tim „kaštelanskim danima kazališta“ i repertoaru koji se obznanjuje za njih. Ako nije, kako ste onda mogli odobriti novčanu sumu od 30.000 iz proračuna Grada za sufinanciranje tog repertoara „II. Dana“ u 2012. godini (i za „redovnu djelatnost“ još 69.000 kuna)?! Ili ako se raspravljalo, da li je gosp. Grgin nakon te rasprave kao „neposredno zainteresirani“ predsjednik udruge „Teatar“ bio isključen iz odlučivanja o dodjeli tog novca za njegovu udrugu? Ako jest bio isključen, s kojim pravom su onda preostala četiri člana Vijeća bila „kompetentna“ odlučivati o tom dramskom repertoaru bez prisutnosti osobe, koja je, „kakva-takva“, jedina izabrana u Kulturno vijeće upravo za dramsku djelatnost. S druge strane, ako Vijeće nije odlučivalo o tomu, onda je pojedinac Grgin „u sukobu interesa“ uzurpirao odluku u ime čitavog Vijeća. Ili ako u Kulturno vijeće nisu delegirani pojedinci isključivo za pojedine djelatnosti nego „đuture“, onda je pročelnik društvenih djelatnosti, pravnik Darko Opačak, pogrešno protumačio Zakon o kulturnim vijećima, kojeg je i Sabor potvrdio 2. travnja 2004. godine s izričitim naglaskom da se Kulturna vijeća osnivaju „za pojedina područja umjetničkog i kulturnog stvaralaštva“, a ne jedno vijeće za pet djelatnosti sa pet članova koji su onda „za sve i svašta“. U tomu su ga pogrešno podržali gradonačelnik Berket i Gradsko vijeće Grada Kaštela s predsjednikom Varnicom – i time su zajedno protuzakonito osnovali jedno kaštelansko Kulturno vijeće. Osim toga i samo Kulturno vijeće falsificira Zakon kada se pokriva svojim „Kriterijima za ocjenjivanje programa u kulturi“ (navodno za sve djelatnosti!?) i s vlastitim pogrešnim načinom bodovanja pojedinih udruga i programa, koji su samo formalistički i ne dotiču bitno. Tu je evidentno kriv stav Pročelništva za društvene djelatnosti i pojedinih članova Kulturnog vijeća Grada da su kod ocjenjivanja programa pojedinih udruga primijenili bodovanje dobiveno od Ministarstva kulture RH, što jest istina, ali s pogrešnom primjenom. Oni su čak i objavili te „Kriterije“ kao svoje, pa formalistički i postupili po njima, ali ne i po Zakonu da jedna kulturno-umjetnička udruga i jedna njezina djelatnost budu bodovani i ukupno ocjenjeni od jednog Kulturnog vijeća sa pet članova znalaca za istorodnu djelatnost, a ne pet članova jednog vijeća za ukupno pet djelatnosti, ili „svi za svih i za sve“, pri čemu se ne vidi ono bitno za svaku pojedinu djelatnost! Ministarstvo u svojim kriterijima posebno naglašava da: „Prednost imaju programi udruga čije je djelovanje temelj kulturnog života i kulturnih aktivnosti određene kulturne zajednice … i programi vezani uz različite oblike rekonstrukcije autohtone materijalne i nematerijalne zavičajne baštine … a vrednovat će se prema njihovoj kvaliteti, ulozi u kulturnom životu sredine i nastojanjima u očuvanju autohtone baštine“. Da li je i koliko je Kulturno vijeće to poštivalo u kaštelanskom slučaju? Nije! Zato bi odmah trebalo raspustiti sadašnje jedno Kulturno vijeće kao nekompetentno. Jer ovako imamo „vrzino kolo“ u kojem član Kulturnog vijeća, na primjer, dr. povijesti Domazet, koji je kvalificiran čak da bude voditelj Muzeja ili predsjednik baštinskog društva „Bijaći“, pa se postavlja pitanje: kako on može odlučivati o glazbenoj umjetnosti, a glazbar Biliškov da odlučuje o umjetnosti slikarstva i kiparstva? Ili kako će pjevačica Pilić-Burić raspravljati i odlučivati o muzejskim koncepcijama, a povjesničarka umjetnosti Brajnov-Botić o pjevanju i klapama? Tako bi se sve moglo (i jest!) ispremiješati i dobili bi da u svakom slučaju imamo jedno Kulturno vijeće od pet članova za pet kulturno-umjetničkih djelatnosti, a svi zajedno nisu kompetentni ni za koga, osim pojedinačno za sebe, a to je protuzakonito. jer onda sve ovisi o zalaganju i prezentaciji pojedinca i sve je u opasnosti od njegovih pojedinačnih interesa koji mogu biti i u „sukobu“. Zato se u suprotnom slučaju može dogoditi i apsurd da pojedinac „kao jedini kompetentni“ bude isključen u odlučivanju od svojih kolega, a koji možda nemaju niti blage veze s umjetnošću za koju je upravo on osobno delegiran. Pa za takav rad i odlučivanje Kulturnog vijeća nije trebalo niti raspisivati natječaj nego kandidate nasumce uzeti s ulice. Bilo bi isto kao i sada, kada četvorica „nekompetentnih“ možda nadglasavaju petoga u njegovom „fahu“. Ili mogućnost da svaki od članova Kulturnog vijeća „navija i zavija“ samo za sebe. S druge strane, ako Vijeće ipak nije odlučivalo o dramskom repertoaru „II. Dana kazališta“, onda je pojedinac Grgin sto-posto bio „u sukobu interesa“ i uzurpirao odluku u ime čitavog Vijeća. A to nije demokratski u kulturi Vijeća i Grada Kaštela.

Aktivnost se tako doduše ima, ali nije ona prava! A nije bila takva intencija Ministarstva kulture, kada je donijelo Zakon o kulturnim vijećima, da bi se kultura u gradovima „unazađivala“ jednim Vijećem − nego unapređivala množinom vijeća i njihovih članova! Po ovome bi za Grad Kaštela bilo jedino rješenje da se odmah ide na raspuštanje sadašnjeg i osnivanje najmanje pet Kulturnih vijeća za pet osnovnih djelatnosti (ili više njih, po potrebi), sastavljenih od po pet (ili trojice) kompetentnih osoba po „fahu“, ali ne samo „kvalificiranih“, nego osvjedočenih stvaralaca u svojoj kulturno-umjetničkoj domeni, pa time i 25 (ili 15) dragovoljnih kreatora (3-5) unutar pojedinih djelatnosti, ali za društveno relevantnu i kreativnu kulturnu politiku u Gradu Kaštela, koja kao takva do sada još ne postoji. Jedino se tako može osigurati i garantirati množina interesa pojedinih sedam Kaštela kroz jedinstveni Grad. Bez toga je Kulturno vijeće puka besmislica!

A ta problematika množine i jednine kroz Kaštela se provlači od pamtivijeka: i danas imamo sedam kaštelanskih mjesta (čak i više!); imamo dvije i po glazbe; imamo više klapa, (čak i previše!), a osnovalo se još i festival klapa iz čitave Hrvatske, da nam u Kaštelima klapska inflacija bude potpunija uz veliko trošenje gradskih para za jedan dan. Od dvije klape najbolje u Dalmaciji („Cambi“) imamo jednu, neki kažu tek pola, čak i manje, (a gradske dotacije su im među najvišima, pored njihova naplaćivanja svojih koncerata!). Imamo i stalnu Glazbenu školu s godišnjim programima, ispitima, koncertima i diplomama, a lukšićko glazbeno društvo „Biranj“ uz „svesrdnu“ pomoć svog predsjednika Ivana Biliškova, kao predstavnika u Kulturnom vijeću, dobiva 100.000 kuna sufinanciranja za njihovu „Ljetnu međunarodnu glazbenu školu“ koja traje svega dvadesetak dana, pa je jasno da je to samo „ljetovanje“, makar i za „svjetske glazbenike od Europe do Amerike“. I da apsurd bude još veći Kulturno vijeće je na jednoj od posljednjih svojih sjednica razmatralo mogućnost da se ta „Ljetna škola“ ubuduće tretira kao prioritetni Gradski projekt, kao „institucija“!? A ako se itko još sjeća, ta „Ljetna škola“ je 2011. godine otvorila „Kaštelansko kulturno ljeto“ u dvorištu Vitturija upravo s koncertom „svjetskog gudačkog kvarteta“ s klasičnom glazbom za gudače, pa je gradonačelnik Berket održao pozdravni govor kao da nama otkriva Ameriku, umjesto da Kaštela otkriva drugima. Jer na tom „skupom“ gudačkom koncertu „Ljetne škole“ izvršeno je školsko „silovanje tradicije“ kaštelanske puhačke glazbe i tamburica, te jedine glazbene naobrazbe kod stanovnika naših petstoljetnih „sedam sela“, gdje nam bake i majke nisu bile moguće svake nedjelje ići u Bečku operu. Zato se publici na tom koncertu dogodilo mnogo problema s djecom koja su im pozaspala prije nego obično. A Kulturno vijeće Grada i ove godine odbija prihvatiti kao „gradski projekt“ ili „instituciju“ autentično i autohtono kaštelanski cijelo-ljetni Pučki festival ljubavi „Dani Miljenka i Dobrile“.

No, sada malo iziđimo iz te kulture i zađimo u „nekulturu“: Kaštela imaju i tri nogometna kluba, a slično je tako nešto s odbojkašima i drugima, ali oni su aktualni kroz čitavu godinu pa mogu biti i shvaćeni, a prigovaram ne da se kao sportaši ne ujedinjuju radi sporta, nego radi novca u „Marini Kaštela“. Ali gradonačelnik privatno tako ima bolju reklamu za „nesportsku“ dobit. Osim toga, imamo i pojavu da ništa „karnevalski“ nije smješnije nego da imamo čak tri karnevala, koji se formiraju samo za jedan dan i prezentiraju javnosti na tri različita datuma i to svaki „u svome selu“. Posebno Kambelovska „Polantana“ pravi karneval od sebe, kulture i religije. A već tri godine predlažem da ta „najluđa ideja od tri najluđe udruge u najluđim danima“ prestane biti najduhovitiji kaštelanski karnevalski vic i da jednoga pokladnog datuma, tri kaštelanska karnevala, svaki posebno, ali u jedinstvenom defileu „od jutra do mraka“ paradiraju kroz svih sedam Kaštela u jedinstvenoj 18 kilometara dugoj koloni od Sućurca do Štafilića (uz more kroz sva mjesta da ih vide svi Kaštelani), nakon što od gradonačelnika ispred Gradske uprave u Sućurcu (uz „šporke“ makarune) „dobiju kjuč dok na krivcima ne iskale žuč“. Redoslijed početnog i završnog kaštelanskog mjesta može se mijenjati svake godine. Tako i dalje mogu postojati tri inicijative i tri organizacije u tri mjesta, sa tri „karnevalska testamenta“, a tri Krnje bi predvodili svaki svoj dio karnevalske povorke iz tri kaštelanska mjesta (ili bi ih postalo čak sedam), pa na povratku, kada u Štafiliću vrate ključ gradonačelniku, svatko bi u svojem mjestu pročitao svoj testament i zapalio svoga Krnju za sve krivice „onih drugih“. Izgleda da je već sazrela ova ideja i da će se u Gradu Kaštela ubuduće ovako nešto i obistiniti, najprije s ovim „maškarama“ bez maski u gradskim upravnim tijelima.

Zašto se ne bi osnovalo kao „institucija“ i Gradsko amatersko kazalište Kaštela?
Kada smo već na dramskoj umjetnosti predlažem da se za sva Kaštela osnuje jedno ili jedinstveno „Gradsko amatersko kazalište“ koje bi bilo kao „krovna“ organizacija svim sadašnjim i budućim dramskim udrugama po pojedinim mjestima: „Moreti“ iz Štafilića, „Teatru“ iz Staroga, „Sv. Lovri od Ostroga“ iz Lukšića, „Karolu Vojtili“ iz Kambelovca, „Sv. Jeronimu“ iz Gomilice i „Putalju“ iz Sućurca, koji bi kao udruge postali i ogranci tog Gradskog amaterskog kazališta Kaštela, ili skraćeno GAK-a. I sve bi te dramske udruge djelovale po svojim mjestima kao i do sada, ali bi imale jednu „krovnu interesnu udrugu“ Tako bi imali jedno Gradsko amatersko kazalište, koje bi im osiguravalo novčana sredstva i repertoarne prijedloge kao svoju prioritetnu kulturnu politiku kod Grada Kaštela, a putem samo svoga Kulturnog vijeća da u novčanoj „masi“ s prijedlogom repertoarnih gradskih prioriteta, sugeriraju i konačnu pojedinačnu raspodjelu novca. Time bi se i prihvaćanje dramskog repertoara pojedinih udruga odvijalo na osnovi njihovih samostalnih želja i aktivnosti, a opet unutar dogovorne repertoarne politike i namjenske raspodjele novca u tom GAK-u Kaštela kao „krovnoj“ organizaciji za sve dramske udruge. Za njih bi primarno bilo da proizvedu što više raznorodnih scenskih djela za izvođenje u Kaštelima i da se od svih tih, samo domaćih predstava napravi zimska godišnja „Smotra kaštelanskog amaterskog kazališta“ (bez tuđih gostovanja!), na kojoj bi se uz nagrađivanje vršilo dvostruko ocjenjivanje: stručnog žirija za umjetnički dojam i ocjenu publike za popularnost. Preporučljivo bi bilo da te domaće predstave doista budu kaštelanske i po književnom motivu, po autorima tekstova, redateljima i izvođačima glumcima-amaterima. Tek s takvim predstavama (dva domaća pobjednika sa „Smotre GAK-a Kaštela) moralo bi se kandidirati kao natjecatelji za službeni godišnji republički „Festival amaterskih kazališta Hrvatske“ i ići na eventualna gostovanja na poziv drugih, ali s odobrenjem „krovnog“ Gradskog amaterskog kazališta i sufinanciranjem Grada Kaštela. Sve drugo bi bila privatna inicijativa kao nepotrebna šetnja i „čuturaški“ trošak, ali svoj! Tako bi se garantirala umjetnička kvaliteta i kulturni interes Grada Kaštela prezentiranjem prema nama zimi i prema turistima ljeti. Dakle, prije svega afirmacija Kaštela da se s kaštelanskim talentima i motivima iziđu iz sadašnje kulturne bezličnosti, u kojoj se neosmišljeno pravi „Dane kaštelanskog kazališta“, čak bez oznake „amatersko“ da bi se preambiciozno taštinom mislilo kako je riječ o profesionalcima i onda tri četvrtine predstava na tim „Danima“ budu „uvozne“ i amaterske predstave ili su nekakve kazališne vježbe. A sve završi na tomu da se pozove amatere koje treba ugostiti „za bilo što“, a time se njima postane dužnikom ići na „bratski“ revanš i vratiti se sa „ogromnim uspjehom“ za opravdati tu skupu razmjenu gostovanja. Evo, za „II. Dane 2012“ najavljeno je 12 predstava kao i lani, od kojih su samo 3 kaštelanske kao i lani i to od samo dvije udruge Donjih Kaštela kao i lani. A što je s ostalih 5 kaštelanskih mjesta? U tomu najviše profitira samoljublje „zaslužnih“ pojedinaca i samovoljnih organizatora-manipulatora, koji druge čak onemogućavaju, a onda licemjerno proklamiraju da su njihove predstave besplatne s dobrovoljnim prilogom, tako da bi oni s time bili i nekakvi zaslužni humanitarci za djecu i „Malu kuću“. Ipak, mislim da bi za kaštelansku publiku i ljubitelje teatra bilo svrhovitije da im se u Kaštela tijekom zime dovode predstave Splitskog kazališta (ili nekog drugog profesionalnog kazališta) , ili pak da se organizira autobus iz Kaštela za kolektivne posjete i jeftinije ulaznice za splitske kazalište predstave. A ljeti to isto za „Splitsko ljeto“ zbog kasnog završetka predstava ili teškoća s parkiranjem automobila u Splitu i također organizirati specijalni autobus kroz sva Kaštela s dogovorenim povratkom. Sve bi to bilo jeftinije i kvalitetnije od sadašnjeg dovođenja amaterskih grupa „iz Hrvatske i inozemstva“, koje su bez „pedigrea“ i nekontrolirane u troškovima, a još im treba ići i na revanš. Za sve to bi moralo postojati Gradsko amatersko kazalište sa stručnim umjetničkim i društvenim nadzorom i gradskim interesom lokalnog kaštelanskog prioriteta, odabirom kvaliteta s određenim nivoom i s kolektivnom i osobnom odgovornošću, a ne kao sada da nam dramske udruge djeluju na „privatnoj“ snovi i troše društveni novac „za bilo-što“, gdje su tek pojedinci „apsolutni autori“ kao pisci i redatelji isključivo svojih tekstova, bez šansi da bi režirali i tuđe tekstove, kao i bez uvida u njihov rad objektivnih kulturnih kriterija gradskog dramskog Kulturnog vijeća. Vlastitom glumačkom amaterizmu Kaštela trebaju uvijek dati prednost, jer oni su osnova na kojoj se gradi postojanost i osobnost, ako ne uvijek umjetničkog čina, ono barem radi iskušavanja vlastitih talenata i ilustracije u traženju kaštelanskih dramskih motiva. A dosadašnja iskustva pokazuju da Kaštela imaju množinu amaterskih talenata za glumu i zanimljivih sadržaja za predstave. I ne bi se smjelo dopustiti da u predstavi sa više glumaca-amatera, a koju plaća Grad Kaštela, bude samo jedan ili dva Kaštelanina, jer Gradsko kazalište po mogućnosti mora biti u mnogočemu kaštelansko. U takvom Gradskom amaterskom kazalištu mogla bi postojati jedna profesionalna stručna osoba, koja bi brinula npr. o nabavci tekstova, njihovo opremanje i pripremanje za izvedbe, organizirati koordinaciju među udrugama, stručnu poduku u glumi, angažiranje stručnog redatelja, scenografiju, šminku, kostime, rasvjetu, fond rekvizita, ozvučenje itd. …

I sve to stvarati u jednom zajedničkom prostoru za čuvanje svega toga i drugoga tomu sličnog. Za to bi idealno bilo da se Pastoralni centar u Lukšiću ponovo vrati Gradu Kaštela kao Dom kulture, koji je i bio građen za tu svrhu dobrovoljnim radom i prilozima mještana Lukšića 1947. godine. U njemu bi se tako dobile na zapadu zgrade prikladne prostorije za smjestiti Gradsko amatersko kazalište Kaštela sa dvoranom, pozornicom i pratećim prostorijama. Na istoku (kat i prizemlje) uz otkup prodavaonice „Konzum“ moglo bi se u prizemlje premjestiti posudbenu knjižnicu GKK iz Vitturija, a na katu urediti suvremene prostorije za premještaj kancelarija Muzeja grada iz Vitturija (osim prostorija stalnog etno-postava i dvorane za izložbe i skupove i slične prezentacije), dok bi se i otkupom nekadašnjeg skladišta Poljoprivredne zadruge, postiglo da: polovica posluži Gradskom amaterskom kazalištu za kulise, rekvizite i garderobu, a druga polovica Muzeju grada za potrebni muzejski deponij zbirki. Time bi svi dobili veće, prikladnije i suvremenije prostorije nego što ih sada imaju, a čitava zgrada bi konačno bila privedena svrsi kao pravi Dom kulture grada Kaštela. Pogotovo zato jer 4 zapadna kaštelanska mjesta imaju više od polovice stanovnika Grada Kaštela, a nemaju barem pristojno uređeni Dom kulture, dok se gradonačelnik Berket zanosi bajkovitom idejom i luksuznim projektom o gradnji skupog „multimedijalnog“ Kulturnog centra o trošku Grada odmah uz njegovu „Marinu“, nakon što je on kupio bivši Dom kulture „Jugovinila“ u K. Gomilici i već dvadesetak godina Kaštelani nemaju na korištenju i tu najveću i najbolju dvoranu. Pa objedinjenjem i uređenjem Doma u Lukšiću bi i dvorac Vitturi, kao središnja zgrada na Brcu postao potencijalno najživlji i najzanimljiviji objekt za vitalna kulturna događanja ljeti i posjete turista i konačno bio oslobođen balasta muzejskih i knjižničarskih „mrtvih prostora kulturnih skladišta“, koji ne moraju biti baš u takvom povijesnom, ali živom objektu, ili pak u samom središtu mjesta. Tada bi dvorac Vitturi u čitavom njegovom prizemlju trebalo efektnije iskoristiti za turizam sa funkcionalnijom turističkom prezentacijom (biro za usluge, suvenirnicu, turistički muzej za prezentaciju i audio-vizualni punkt za informiranje), a dvorište, most i Brce kao ljetne pozornice za scenske kulturne i umjetničke ljetne izvedbe „Dana Miljenka i Dobrile“ i druge. Zato prizemlje dvorca Vitturi treba „kao svetinju prošlosti i zalog budućnosti“ ostaviti samo Turističkoj zajednici grada Kaštela (jer nam je turizam zacrtana prioritetna gospodarska grana grada!) i premjestiti je sa sada nepraktičnog kata u prizemne prostorije kao živu ustanovu za pristupačniju posjetu i uslugu turistima, gdje bi se za njihov prijem priredio moderni informativni biro i smjestio reprezentativni i stalni izložbeni dio kao „Muzej turizma Kaštelanske rivijere“ od „Pansiona dr. Šoulavy“ iz 1909. godine, s kojim je turizam i započeo na Kaštelanskoj rivijeri do danas. Tu bi se također za turiste mogao prirediti i reprezentativni prostor sa izlošcima od IX. stoljeća knezova Trpimira i Mislava do Domovinskog rata 1991. godine. Ta kaštelanska povijest i turizam prezentira li bi se putem audio-vizualnih pomagala i na stranim jezicima u spomen-prostoriji za prezentiranje najzaslužnijih Kaštelana kroz našu povijest, od osnivača Kaštela Koriolana Ćipika i njegova prvog kaštela i sela u današnjem Kaštel Starome, građenom od 16. kolovoza 1476. godine, pa kroz nastajanje drugih kaštelanskih sela do današnjeg grada. Na video-zidu gledali bi filmsku reportažu o povijesnim lokalitetima i kulturnim spomenicima Kaštela i turizmu na kaštelanskoj rivijeri i drugim zanimljivostima. Magnetofonski automat sa slušalicama ispričao bi pojedincima povijest Kaštela, a za grupe bi to uživo ispričao stručni vodič na jeziku koji je turistima razumljiv. Priređivalo bi se tiskovno, elektronsko i zorno vodičko prezentiranje suvremene Kaštelanske rivijere za domaće i strane turiste na više jezika. A umjesto toga mi od nedavna imamo „genijalnu“ (mediokritetsku ili apsurdno nepromišljenu i neodgovorno jadnu!?) odluku vijećnika Gradskog vijeća da se iz dvorca Vitturi izbaci − upravo Turistička zajednica!? A Kulturno vijeće grada i gradske kulturne institucije o tomu i sličnomu šute, ili ako i progovore, pa i o sebi kada daju nekakva izvješća, onda je to frazerski frizirano i uopćeno, a vijećnici to čuju i ne čuju i još manje kritiziraju!

Osnovati ljetni kaštelanski pučki Festival ljubavi „Dani Miljenka i Dobrile“
U Kaštelima i Dalmaciji odavna je već poznata tragična ljubavna legenda o mladim plemićima Miljenku i Dobrili u Kaštel Lukšiću iz kraja XVII. stoljeća. Ova kaštelanska istinita priča nastala je najkasnije 1687., oko 100 godina poslije Shakespearovih manje povijesno vjerodostojnih, ali literarno značajnijih i svjetski slavnijih ljubavnika Romea i Julije iz talijanskog grada Verone. Kaštelanska se legenda odvijala u autentičnim, još i danas postojećim i dobro očuvanim objektima u Kaštel Lukšiću. To je kaštel plemićke obitelji Rušinić na Rušincu izgrađen od trogirskog plemića Mihovila Rušinića 1482. godine. Zatim je na sadašnjem trgu Brce od predaka obitelji Dobrile Vitturi, Jakova i Jerolima, izgrađen njihov dvorac 1487. godine. Tu je nastala i svima poznata ljubavna legenda plemića Miljenka i Dobrile sa tragičnim završetkom i zajedničkim grobom u crkvici sv. Ivana na Rušincu iz XVI. stoljeća, u kojoj im i danas postoji nadgrobna kamena pločom s uklesanim arhaičnim natpisom «Pokoj ljubovnikom». Ta ljubavna legenda se stoljećima po Kaštelima prepričavala usmenom predajom, dok književnik Marko Kažotić nije napisao po njoj roman «Miljenko i Dobrila», kojeg je objavio u Zadru 1833. godine. Kasnije je po tom romanu napisano više od 15 kazališnih drama i dvije opere raznih autora. Ipak, legenda o Miljenku i Dobrili ističe se kao literarno najljepša stara hrvatska ljubavna priča, puna je dramatskih obrata i tragičnih situacija, pa je i najatraktivnija za ljetno živo scensko ambijentalno prikazivanje u autentično kaštelanskim povijesnim objektima gdje se i događala. Ona je i tradicionalno kroz stoljeća, a pogotovo danas, najprepoznatljiviji povijesni, kulturni i turistički motiv za prezentaciju Kaštelanske rivijere pred nama i našim gostima u turističkoj sezoni. Jer legenda o Miljenku i Dobrili je u Kaštelima živi kult romantične a tragične ljubavi, najljepši i najprihvatljiviji „brend“, koji do sada uopće nije eksploatiran na adekvatno kulturno-umjetnički način u turističkoj promidžbi Kaštelanske rivijere. Međutim, mogao je biti naš najoriginalniji kulturno-turistički „proizvod“, posebno kao motiv za simboliziranje i medijsku popularnost Kaštela u propagandi turizma kroz jedinstveni projekt festivala ljubavi na Jadranu − „Dani Miljenka i Dobrile“. A sve to još potencirano raznim drugim kulturno-umjetničkim priredbama u čast kulta ljubavi tijekom ove višegodišnje manifestacije. Jer mnoga turistička mjesta imaju sunce, more i plaže, svugdje se može jesti, piti, ležati i odmarati, ali ovakav jedinstveni događaj za osmišljeni ljetni kulturno-umjetnički festival ljubavi, kroz prezentiranje emotivnih odnosa muškarca i žene, bio bi za svakoga i doživljaj tog najelementarnijeg ljudskog poriva, te bi s pravom to na čitavo hrvatskoj turističkoj obali i dalje, to imala i nosila samo Kaštelanska rivijera s ovakvom čestom ljudskom pojavom, a rijetkom turistički motiviranom manifestacijom. Drugi tako nešto i slično čak i izmišljaju, a Kaštela ne trebaju kopirajući druge tražiti to „slično“, već imaju svoj originalni „brend“, ali upravo to – kao da ne znaju! Zato bi Grad Kaštela trebao osnovati kao svoju posebnu profesionalnu instituciju s projektom „Dani Miljenka i Dobrile – kaštelanski pučki festival ljubavi“, koji bi se svakog ljeta programski odvijao od 15. lipnja do 15. rujna na Brcu u Kaštel Lukšiću sa 50 kulturno-umjetničkih događanja. U tome bi ga idejno, organizaciono i izvedbeno vodili eventualni profesionalni Centar za kulturu grada Kaštela, Gradsko amatersko kazalište i sve već postojeće kulturne institucije i udruge zajedno s Turističkom zajednicom.

Primarno je potrebno osnovati Centar za kulturu Grada Kaštela
Za sve predloženo organizirati u kulturnom smislu i ostvarivati po profesionalnim kriterijima, najbolje bi bilo osnovati profesionalni Centar za kulturu Grada Kaštela kao što ga imaju mnogi stariji, urbano kompaktniji i kulturno-izvođački jedinstveniji gradovi, pa makar su i manji, čak i kao pojedine općine, a pogotovo veći gradovi u Hrvatskoj, koji pored takvog Centra imaju i već stoljetne afirmirane kulturno-umjetničke profesionalne institucije ili makar ustaljene amaterske udruge. Time bi praktički dobili Centar kao eventualnog realizatora ne samo ovdje predloženih sadržaja i drugih kulturnih ideja i programa, nego i projekata i programa mnogih amaterskih kulturnih udruga, koje će ubuduće predlagati Kulturno vijeće (odnosno više njih koji bi postali i savjetodavna tijela, odnosno vijeća eventualnog Centra za kulturu), da bi se dobilo i udruge od prioritetnog interesa Grada Kaštela u suradnji s profesionalnim kulturnim i turističkim institucijama. Dakle, Centar bi bio „krovna“ transmisija između upravnih organa kulture Grada Kaštela i njegovih proračunski profesionalnih kulturnih institucija: Muzeja grada, Gradske knjižnice, Glazbene škole, Turističke zajednice, Gradskog amaterskog kazališta i Festivala „Dani Miljenka i Dobrile“, te drugih amaterskih kulturnih udruga. A amateri s voljom rade dok ne zadovolje svoju ljubav ili se umore. Onda dolaze novi, još neiskusni pa rade! A Centar je spona, kontinuitet, zato bi ga morala voditi bar jedna profesionalna osoba. Za ovako kompleksno kulturno djelovanje se ne bi smjelo kazati da nema novaca u Gradu Kaštela, dok samo Muzej grada već upošljava 14 osoba.

Navesti ću samo kao primjer aktivnosti Centra za kulturu grada Omiša, premda ih ima mnogo i na različite načine po čitavoj Dalmaciji i širom Hrvatske, pa i po nekoliko kvartovskih u najvećim gradovima koji imaju čak profesionalna kazališta, festivale i drugo. U omiškom Centru njegovi zaposlenici se svake godine kroz zimu i ljeto bave, kako im stoji u Statutu: „stvaranjem preduvjeta za razvitak svekolike kulture i umjetnosti na razini Grada; okupljanjima i organiziranjima umjetničkog i literarnog stvaralaštva; obrazovanjem kroz osnovnu glazbenu školu po posebnim programima; pripravama objekata za kulturne priredbe kao i za scensko izvođenje koncerata, opera, baleta, kazališnih predstava i djelatnosti slobodnih umjetnika; zabavne djelatnosti kao učenje škole plesa i lutkarske predstave; suradnja s ustanovama u kulturi kao s muzejom, knjižnicom, zaštitom spomenika i arhivske građe, časopisima i publikacijama, te amaterskim kulturno-umjetničkim udrugama … Unutarnjim ustrojstvom osigurava …: odjel za muzeje, galerije i zaštitu spomenika kulture; odjel za biblioteke i izdavaštvo; odjel za kulturno zabavne manifestacije kao „Omiškog kulturnog ljeta“, s Festivalom dalmatinskih klapa … kabelskom televizijom i radijskim postajama, kulturno-umjetničkim udrugama amatera i inim subjektima u kulturi koji djeluju na području Grada …“ Tu bi još trebalo istaknuti i posebno posljednjih godina spektakularnu i široko popularnu, medijski javno-atraktivnu kostimiranu manifestaciju omiških gusara i brodovlja, koja je za turizam postala omiški „brend“. A Kaštela bi uz ostale kulturne manifestacije mogla imati svoj originalni „brend“ kroz gradski projekt „Dani Miljenka i Dobrile – kaštelanski pučki festival ljubavi“. jer to drugi nemaju niti s pravom mogu to prikazivati. A sve to bi mogao organizirati i realizirati eventualno novoosnovani Centar za kulturu Grada Kaštela, jer ove ideje i možebitne prijedloge Kulturnog vijeća Grada Kaštela neće nitko amaterski, ili profesionalno bolje realizirati, ako ne bude toga Centra! A o statutarnim odredbama, uvjetima rada i programima djelatnosti svakog Centara se slobodno odlučuje unutar Uprave njegova grada, Kulturnog vijeća i Gradskog vijeća, ali i unutar Centra kao „krovnog koordinatora“ za kulturne institucije i udruge: Muzej, Knjižnicu, Glazbenu školu, Turističku zajednicu, Gradsko amatersko kazalište, društvo „Bijaće“ i udruge od prioritetnog značaja za Grad Kaštela. Ako ijednom gradu u Dalmaciji treba ovakav objedinjavajući Centar za kulturu, onda je to naš „veliki“ Grad Kaštela od 40.000 stanovnika, ali sastavljen „od sedam sela“, pa još uvijek ponekad djeluje „složno“ kao sedam rogova u vreći. I nije rijetko da u jednom kaštelanskom mjestu malo koga zanima ono što se zbiva u drugome mjestu. A to može promijeniti samo ovaj Centar za kulturu, kao najživlji gradski kulturni organizam, pa bi (uz ostanak Turističke zajednice), njega trebalo smjestiti upravo u reprezentativni dvorac Vitturi, koji bi tako postao središnje i objedinjavajuće mjesto najvitalnije kulture, umjetnosti (ljeti „Dani Miljenka i Dobrile“) i turizma u Gradu Kaštela.
Piše: Neven Bućan

Comments

comments