O Kaštelima

Grad Kaštela

To je pitoreskni grad srednje Dalmacije, koji se nalazi na samoj morskoj obali Kaštelanskog zaljeva između Splita, najvećeg hrvatskog grada na moru, Trogira, grada zaštićenog od strane UNESCO-a, i Solina, poznatog po drevnoj Saloni iz rimskog doba. Kaštela su nastala od sedam manjih kaštela-utvrda u podnožju brda Kozjak, koji su u povijesti imali obrambenu ulogu u doba Turskih osvajanja, pri čemu i danas svako mjesto ima svoje specifičnosti koje karakteriziraju mediteranski kraj. Kaštela su udaljena desetak kilometara od Trogira na sjeveru i Splita na jugu i vrlo su dobro povezana glavnim cestovnim pravcima s tim dijelom Dalmacije, ali i s kontinentalnom Hrvatskom. Mediteranska klima omogućuje rano prispijevanje zimskoga povrća i razvoj mediteranskih poljodjelskih kultura poput vinove loze, masline, smokve, badema, trešanja i dr.

U Kaštelima danas živi otprilike 45 tisuća stanovnika, čime su stekla status drugog grada po veličini u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Kaštela danas predstavljaju turističku atrakciju i kulturni muzej čitave Dalmacije, a u svakom Kaštelu se još uvijek osijeća duh prošlosti koji živi u starim kamenim kućama, zidinama, ruševinama i povijesnim crkvicama.

Kaštel Sućurac

U Kaštel Sućurcu se nalazi najstarija obrambena kula koju je 1392. g. sagradio splitski nadbiskup A. Gualdo kako bi zaštitio seljake naselja Putalj, smještenog na obroncima Kozjaka oko crkvice sv. Jurja. Nizom dodatnih zahvata, kula je postala naselje uz more.
Nadbiskup Averaldo je 1488. g. tu sagradio svoj ljetnikovac, a svoj konačni oblik kaštel je dobio 1509. g. Najstariju jezgru Sućurca čini sklop kaštilca kojeg čini dvorište utvrđene palače – ljetnikovca na čijem se južnom zidu nalaze raskošno ukrašeni prozori u stilu visoke gotike i seoskih kuća. Za razliku od ostalih naselja ovdje je trg formiran na južnoj strani ljetnikovca, u kojemu danas nalazi izložbeni prostor “Podvorje ” u kojem se čuva dio arheoloških nalaza iz Putalja.
U riznici nove župne crkve čuva se prijepis Trpimirove darovnice, u kojoj se po prvi put spominje ime HRVAT, napisane 04. 03. 852. godine u Bijaćima, ispred crkve sv. Marte iz XVI st.. Osim darovnice, tu se još čuvaju kameni starosućurački luk, ostali kameni spomenici i dijelovi drvenih baroknih skulptura s oltara stare župne crkve, te velik broj predmeta od zlata i srebra (uporabni crkveni predmeti i nakit – dio kaštelanske narodne nošnje).

Kaštel Gomilica

Kralj Zvonimir je 1078. g. darovao samostanu benediktinki iz Splita posjed u Kaštelanskom polju, na kojem su one, u 12. st., sagradile crkvu sv. Kuzme i Damjana. Crkva je izgrađena u romaničkom stilu na temeljima ranije nekropole i starokršćanske crkve (ostaci starokršćanskih sarkofaga). Nalazi se u blizini rimske villae rusticae, a u njoj se čuvaju moći sv. Djevice Marije, sv. Kuzme i Damjana, te ugarskog kralja sv. Stjepana. Ispred crkve raste hrast medunac star oko 700 godina ispod kojeg se, ako je vjerovati legendi, odmarao hrvatski kralj Zvonimir.
Benediktinke su 1545.g završile gradnju Kaštilica na morskom grebenu zvanom Gomilica. Ulaz u kaštel i danas štiti visoka kula u koju se ulazilo preko drvenog pokretnog mosta. Osim koludrica u utvrdu se uselilo i nekoliko obitelji iz porušenog sela Kozice dok su ostali sagradili svoje kuće na obali, u neposrednoj blizini utvrde.

Kaštel Kambelovac

raća Jerolim i Nikola Cambi, splitski plemići i zemljoposjednici, su 1517. g., u skladu sa odobrenjem iz 1478. g. na malom otočiću izgradili kaštel s namjerom da zaštite sebe i stanovnike sela Lažane i Kruševik. Kaštel ima cilindrični oblik (jedini takav u Kaštelima) koji je veoma pogodan za obranu od neprijatelja.
Na prostoru Kaštel Kambelovca izgrađeni su i kašteli obitelji Grissogono i Lipeo. Seljaci iz starohrvatskog sela Kruševika su 1525. g. izgradili dva kaštela – Veliku i Malu Piškeru. To je bio jedinstveni primjer u Kaštelima da su seljaci izgradili svoje utvrde.

Kaštel Lukšić

Mihovil Rosani je 1482. g. na zapadnom dijelu današnjeg Kaštel Lukšića izgradio kaštel koji je izvrstan primjer gradnje kaštela na morskim hridima. Oko Rušinca se nalazilo manje selo koje je iz sigurnosnih razloga napušteno. Uz selo se smjestila crkva sv. Ivana.
Nikola i Jerolim Vitturi, trogirski plemići dobili su 1487. g. dozvolu od mletačkog dužda za izgradnju dvorca kaštela uz more kako bi zaštitili svoje obitelji i težake iz sela Ostrog na grebenu Balovan. Dvorac je izgrađen u stilu raskošne renesansne palače i završen je 1564. g. Sastoji se od južne rezidencijalne dvokratne građevine sa balkonom i izlazom na more u slučaju opasnosti. Na sjevernoj strani se nalaze dvije obrambene kule, mašikul i pokretni most kao veza s kopnom. U 18 st. je pokretni most zamijenjen kamenim na jedan luk. U sredini dvorca nalazi se dvorište s arkadama dok su na I i II. katu smještene galerije.
Danas se u obnovljenom dvorcu Vitturi nalaze Muzej Grada Kaštela, Turistička zajednica Grada Kaštela, te druge kulturne ustanove. Postaje kulturno središte Grada u kojem se održavaju izložbe, koncerti, kazališne predstave i sl.
Oko kaštela je sagrađeno selo s obrambenim zidom.
U Lukšiću se također nalazi i kaštel Tataglia – Ambrossini kojeg je, za svoje posjete Kaštelima, 1903. godine kupio dr. Henrik Šoulavy iz Praga i u njemu 1909. godine otvorio prvi pansion.
Kaštel Lukšić je poznat po legendi o mladom paru, Miljenku i Dobrili, kaštelanskom Romeu i Juliji čija je ljubav, iako okrunjena brakom, završila tragično.

Kaštel Stari

Koriolan Cipico, trogirski vlastelin pisac, humanist i vojskovođa u ratu na Lepantu je 1476. g. u Kaštel Starom, na morskoj hridi dao izgraditi svoj kaštel. Kaštel je bio spoj tvrđave i palače, odvojen od kopna opkopom, a sa kopnom spojen pokretnim mostom (brvnom). Otuda potječe i naziv za prostor pred kaštelima – Brce (brvce). Nakon požara je 1493. obnovljen u renesansnom stilu s dvorištem s arkadama i južnim balkonom kojeg krasi obiteljski grb. Oko dvorca su svoje kuće izgradili stanovnici kozjačkog sela Radun. Oko sela su 1507. g. izgradili utvrdu, a do danas su sačuvani perimetri sela s ulicama koje se sijeku pod pravim kutom baš kao na nacrtu mjesta iz 1704. g. Unutar sela nalazi se crkvica sv. Josipa koju je u 17. stoljeću sagradio Celije Čipiko.

Kaštel Novi

Trogirski vlastelin Pavao Antun Ćipiko dao je 1512. g. sagraditi kaštel u obliku četverokutne kule oko kojeg se kasnije razvilo naselje, obrambenim zidom okruženo sa istočne, sjeverne i zapadne strane,a s južne strane morem. Sa sjeverne strane, na ulazu u selo, na mjestu gdje se nalazio pokretni most, nastalo je Brce na kojem je 1775. g. sagrađena bratska kuća sa satom.
Župna crkva sv. Petra od Klobučca sagrađena je na temeljima crkve iz 13. stoljeća, a u njoj se nalazi vrlo bogata riznica srebra i crkvenog ruha.

Kaštel Štafilić

Utvrdu (kaštel) s dvorištem, danas poznatu kao kaštel Rotondo, dao je 1508. g. izgraditi trogirski vlastelin Stjepan Štafileo, na morskoj hridi.
Stambeni dio kaštela nalazio se na južnoj strani gdje se nalaze i vrata za napuštanje kaštela brodovima. Zanimljivo je da je prezime i obiteljski grb uzeo grozd – grčki staphile. Oko naselja stvoreno je naselje pravokutnog tlocrta, okruženo jarkom. Iz sela su preko pokretnog mosta vodila Sela vrata. Prostor je nazvan Brce. Tako se samo u Kaštel Štafiliću i Kaštel Novom Brca nalaze na periferiji sela, dok se kod ostalih nalaze uz sam kaštel. Uz obrambene zidine sagrađen je kaštel obitelji Ferra, danas u vlasništvu obitelji Pera.

Na zapadnom dijelu Kaštel Štafilića nalazi se kula Nehaj koju su 1548. g. počeli graditi Ljudevit i Ivan Lodi. Kula je sagrađena do gornjih pragova prozora prvog kata. Radovi su prestali nakon smrti braće Lodi, a kako nisu imali muških potomaka, kćeri i zetovi su odustali od gradnje. Kula Nehaj, iako nedovršena, plijeni poglede likovnjaka, pjesnika i turista. Ponekad za vrijeme plime izgleda kao da plovi morem.

Bijaći-povijesno naselje

Ispod brda se nalaze Bijaći, značajno povijesno naselje iz perioda od antičkih vremena do srednjeg vijeka. Na antičkim ostacima sagrađena je ranokršćanska bazilika a u 9. st. crkva sv. Marte. Od ranog srednjeg vijeka, 9. st. pa sve do kraja XI. stoljeća Bijaći su bili jedno od glavnih središta Hrvatske države. Tu je otkrivena i jedna od najstarijih starohrvatskih crkvi – crkva sv. Marte. To je predromanička trobrodna građevina s uglatom apsidom i temeljima zvonika na pročelju. Oko nje se nalaze i ostaci drugih građevina te kasnoantičko i starohrvatsko groblje.
Na toj su lokaciji provođena arheološka istraživanja tijekom kojih je pronađen kameni namještaj starohrvatskog graditeljstva, ukrašen pleternom plastikom. Pronalasci su pohranjeni u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (veliki ciborij) te u Muzeju Grada Kaštela.
Današnju crkvicu dao je 1908.g. sagraditi don. Frane Bulić, pored ruševina crkvice sv. Marte. Bogati nalazi dokazuju da su tu stolovali hrvatski narodni vladari,a u prijepisu Trpimirove darovnice koja je napisana i pročitana 4. 3. 852. g. stoji: ” Ja knez Hrvata ” i ” Učinjeno u mjestu koje se zove Bijaći ” čime se potkrijepljuje gore navedena tvrdnja.

Mujina pećina

Na zapadnoj granici kaštelanskog prostora nalazi se Mujina pećina u kojoj se već dugi niz godina provode arheološka istraživanja. Pronađeno je mnogo kamenog oruđa, obrađenih životinjskih kosti i ognjišta. Dokazano je da su nalazi stari oko 45 000 godina što kazuje da je na tim prostorima obitavao i lovio pračovjek – neandertalac i to u vremenima kada je kopno sezalo sve do otoka Visa.

Maslina stara 1500 godina

U Kaštel Štafiliću raste iznimni spomenik prirode, maslina stara više od 1500 godina. Pretpostavlja se da potječe iz Južne Italije ili Grčke. Zovu je Stara maslina (Olea Europea) odnosno Mastrinka, kako je zovu mještani. Godišnji urod ove masline prerađuje se u ulje koje se u replikama staklenih grčkih lakrimarija koristi kao autohtoni kaštelanski suvenir. Spomenikom prirode je proglašena 1990.g.

Okruženje i klima

Kaštelanski zaljev sa sjevera okružuju brda Kozjak, Opor i Trečanica koja se blago položena spuštaju do mora. Najviša i najduža je planina Kozjak, koja se u dužini od 16 km proteže od Klisa na istoku do prijevoja Malačka na zapadu. Najupečatljivija je njezina stijena, koja je ujedno najduža u Hrvatskoj ali nije previše visoka (50 – 250 m). Najviši vrh je Veli vrj (779 m).

Biljni pokrov koji raste na južnim obroncima – lemprika, mirta, brnistra i planika – karakterizira mediteransku floru, dok na sjevernim obroncima susrećemo bijeli i crni grab, crni jasen, hrast i sl. koji karakteriziraju submediteransku floru. Na Kozjaku raste više vrsta endemskog bilja među kojima i orhideje.Preko planine Kozjak su u prošlosti vodili karavanski putevi.

Legenda o Miljenku i Dobrili

U drugoj polovici 17. stoljeća, u Kaštel Lukšiću živjele su dvije plemićke obitelji – obitelj Vitturi sa kćerkom Dobrilom i plemić Adalberto Rušinić sa sinom Miljenkom. Lijepi mladić i nježna djevojka žarko su se zaljubili, a obiteljska svađa njihovih očeva zbog feudalnih prava nad seoskim težacima prisilila ih je da se sastaju i vole potajno. U tome im je pomagala sluškinja Antica. Međutim, roditelji su nekako saznali za njihovu vezu te su, kako bi ih razdvojili, Dobrilu stavili pod strogi nadzor majke, kontese Marije dok je Miljenko, prema savjetu odvjetnika Dorotea, poslan u Veneciju, u duždevu službu.

Malo je nedostajalo da Dobrilin otac, konte Radoslav, iz inata ugovori vjenčanje svoje kćeri sa znatno starijim trogirskim plemićem Družimirom. U prirodnost i ispravnost takve bračne veze ozbiljno je posumnjala Dobrilina tetka, kontesa Demetrija. Miljenku, koji je u to vrijeme bio u Veneciji, poruku o mogućem vjenčanju je dostavio jedan lukšićki vojnik. Uspio je stići u Kaštel Lukšić na sam dan vjenčanja i spriječiti ga u najsvečanijem trenutku bračne prisege, pred zaprepaštenim župnikom don Mavrom i mnoštvom zaprepaštenih svatova koji su se u tom trenutku nalazili u mjesnoj crkvi. Osvetoljubivi Dobrilin otac, konte Radoslav, odlučio je za kaznu svoju kćerku zatvoriti u koludrički samostan Sv. Nikole u Trogiru, međutim Miljenko je to pokušao spriječiti dočekavši lađu na trogirskoj obali gdje je mačem izazvao nered.

Sudske su ga vlasti zbog toga, uz pristanak njegova oca, kneza Adalberta, prognale u franjevački samostan na otočiću Visovcu, smještenom na rijeci Krki blizu Šibenika. Miljenko je tu upoznao seljanku Božicu koja je nekada bila Dobrilina dojilja. Po njoj je poslao poruku svojoj dragani da pobjegne iz trogirskog samostana u kojem se tada nalazila. Nakon što je uspješno prevarila starješinicu samostana, opaticu Gertrudu, pobjegla je, ali je Miljenko nije dočekao na dogovorenom mjestu, blizu Trogira.

Dobrila je potpuno sama lutala u olujnoj noći sve dok je ujutro nisu uhvatili hajduci. U ogromnom strahu, nezaštićena djeva je, nakon obećanja da će je odvesti Miljenku u Visovački samostan, prihvatila ponudu opasnih drumskih skitnica da pođe s njima. U međuvremenu se Miljenko prerušio u fratra kako bi spriječio da ga hajduci ubiju. Naime, Dobrilin je otac, knez Radoslav, naručio od hajduka njegovo ubojstvo i to uz nagradu. Razočarana Dobrila je pomislila kako se on zaista zaredio te je izgubila svaku nadu da se eventualno tajno vjenčaju na Visovcu.

Kada je saznao za bijeg svoje kćeri, knez Radoslav se, ohol i tiranski nastrojen, odlučio poslužiti lukavstvom kako bi spriječio obiteljsku sramotu. Saznavši za kćerkin bijeg i povrijeđen u svojoj oholosti oca tiranina, konte Radoslav se poslužio lukastvom da spriječi sramotu obitelji. Pružio je ruku pomirenja uvijek dobroćudnom Miljenkovom ocu, knezu Adalbertu nakon čega su zajedno poslali na Visovac tri izaslanika čiji je zadatak bio da nepokorene ljubavnike, Miljenka i Dobrilu, nagovore na povratak i svečano vjenčanje u Kaštel Lukšiću.

Kaštelanski ljubavnici su prihvatili roditeljsku ponudu. Međutim, Dobrilin otac, knez Radoslav se nikako nije mogao pomiriti sa činjenicom da je Miljenko ipak pobijedio i da će odvesti njegovu Dobrilu, kao svoju suprugu, u njihov novi dom, dvorac plemićke obitelji Rušinić. Obuzet nesavladivom mržnjom i osvetom, večer nakon vjenčanja dvoje mladih u ljeto 1690. godine, knez Radoslav je na mostu ispred svog dvorca u Kaštel Lukšiću ubio svog zeta iz kubure.

Nekoliko mjeseci nakon nemilog događaja, Dobrila je od silne tuge izgubila razum, razboljela se i umrla. Njezina posljednja želja je bila da je pokopaju kraj Miljenka u crkvici Sv. Ivana na Rušincu koja potječe iz 16. st.. U toj se crkvici danas nalazi nadgrobna ploča na kojoj piše. “Pokoj ljubovnikom”. U Kaštel Lukšiću se osim njihova groba nalazi i izvorni Dobrilin dvorac Vitturi iz XV. – XVI. st., Miljenkov kaštel Rušinić iz XV.st te stara crkva iz 1530.god. u kojoj su vjenčani. Prema ovoj legendi napisani su roman, drama i opera.