Natječaj za priču ˝Pišem u/o Kaštelima˝: Zakopano blago kapetana Modrobradog

Daleko od trgovačkih i plovnih puteva, u toplom moru sjeverne polutke na jednom otoku živio je narod nepoznata porijekla. Priča se da su naselili otok već prije trinaest stoljeća, pa da je čak prvo kraljevstvo osnovano na nihovom otoku, a neki čudaci su tvrdili da su tu ljudi živjeli još od kamenog doba. Čak su našli jednu pećinu punu muha koje su izgleda jedini dokaz da je tamo bilo ugodno živjeti.
Ali velika većina je doplovila na otok donešena morskim strujama, tijekom nevremena, koji su svakih nekoliko desetljeća harali tim područjem.
Kao u svakoj lijepoj srednjovjekovnoj priči, živjeli su u sedam sela, sagrađenih pokraj sedam kula stražarnica i sedam crkava.

Bez obzira na tako dugu naseljenost, sela su živjela razdvojeno, uvjereni da su svako za sebe veće, starije, vrijednije, pametnije, bogatije.
Nakon zadnjeg velikog nevremena prije dvadesetak godina, iz još uvijek nepoznatih razloga sela su se nenadano ujedinila. Najteže je bilo izabrati zajedničko ime jer je svako selo tražilo primat, pa su se nakon dugog vijećanja zbog dodvoravanja nekoj, u stvari nepoznatoj velikoj piratskoj družini (Uniji) koja ni u što nije vjerovala osim u novac i zlato, nazvali neobičnim imenom koje se stranci teško izgovarali – Towerers ( neka čudna izvedenica od rječi koja znači kula stražarnica) da ne bi naljutili velikog i silenog susjeda o kojem su čuli samo iz priča. Mogli su se nazvati i Churches (crkve) ali eto…
I tako zadnjih dvadesetak godina življahu junaci naše priče zajedno, počeli su graditi ceste, vodovod, škole, vrtiće, rasvjetu, javni prijevoz, širili groblja, popravljali su crkve, lučice, nasipali plaže…
Onda, kao u svakoj dobroj priči, jednog lijepog toplog proljetnog dana u jednu lučicu na otoku, točnije Tower Benedict, doplovio je –Modrobradi.

Nitko nije znao odakle je stigao, pa se pričalo da je sišao sa sela na nekoj planini na sjevernom otoku, da je porijeklom sa susjednog poluotoka oblika čizme, da je zapravo domaći sin koji je davno otišao prije posljednjeg nevremena i sad se bogat, školovan vratio na svoj ljubljeni otok.
Sve u svemu bio je zapovjednik piratskog broda koji se blještavo, moćno, sileno ljuljuškao u uvali sela Tower Benedict.
Mora se priznati da je naš junak svojom pojavom, moći, bogatstvom, pjevanjem, poznavanjem jezika, brigom za otočku djecu, pričanjem lijepih priča – očarao stanovnike otoka i mnogi su povjerovali da dolaskom Modrobradoga počinje novo, sretno doba njihovog otoka. Mnogi su se nadali da će postati dio njegove piratske družine ili da će bar imati priliku popeti se na koji od njegovih sjajnih brodova. Kao i svakom piratu obradovale su mu se lokalne ocvale ljepotice, špekulanti i dokoličari crnih i crvenih boja.

Najčudnije je bilo da su čak svećenici, inače poznati kao sumnjičavi prema svakom piratstvu, prigrlili novog gosta. Vjerojatno zato što je lijepo pjevao crkvene pjesme, a upućeni su tvrdili da je Modrobradi znao široke ruke darivati blago skupljeno sa svojih junačkih putovanja.
Modrobradi je pričama sa svojih, do sad nepoznatih putovanja očarao stanovnike otoka. Pričao im je o velikim urednim gradovima, novim školama, o velikim lukama, o velikim brodovima koji će doploviti do njihova otoka čim on na nekom od budućih putovanja posjeti te nepoznate gradove, države, otoke gdje će dogovoriti bogate poslove i donijeti sreću svom otoku.
Tek poneki, iskusniji, neki će reći – jalni, sumnjičavo su vrtjeli glavom.
Ali Modrobradi je za sve imao odgovor. Sve se može, iz njegovih brodova se vidi da je on veliki moreplovac, bogat i uspješan.
Svima je odzvanjalo u ušima njegovo obećanje da njegovi voljeni otočani samo moraju smisliti dobre projekte, a da on zna gdje će naći novac za sve. Novca ima – tvrdio je Modrobradi.
Narod je već počeo zamišljati taj raj na zemlji , igrališta za djecu, staračke domove, velike bijele brodove, vodene parkove, hotele, obrađena polja, vinograde, maslinike, plaže i šetnice.
No , vrijeme je teklo, prođe prvo ljeto, jesen, zima, proljeće, dođe i drugo ljeto, jesen, zima proljeće i opet će ljeto.
Otočna blagajna se ispraznila, a naš Modrobradi je sve češće isplovljavao na sve dulja putovanja ili je išao na selo na onu planinu s početka priče.

Sve ga je rjeđe bilo vidjeti na seoskim zabavama, samo bi se ponekad pojavio sa novim pričama s dalekih putovanja.
Od starih obećanja nijedno se nije ostvarilo, jer da –nema novca. A krivi su oni sumnjičavci koji nisu povjerovali u priče Modrobradoga.
Otočanima još nije bilo jasno. Pa njihov Modrobradi je tako lijepo pričao, pjevao, tako bogato plovio, tako uvjerljivo zamišljao gradove, brodove,ceste, škole, bogate luke i mora, tako se lijepo brinuo o njihovoj djeci… Sve je izgledalo tako lijepo…. Ne bi on njih tako lagao. Pa on tako lijepo pjeva. On sigurno negdje ima zakopano blago. Pa svaki kapetan piratskog broda ima zakopano blago ili bar kartu koja vodi do njega. Neki su čak tvrdili da su tu kartu čak vidjeli na njegovom brodu. Zato našeg Modrobradog i nema tako često. Upravo je isplovio na taj dugoočekivani Otok s blagom i kad se on vrati i svima nama donese to svoje blago – sve će biti tako lijepo, kao u priči…
(Svaka sličnost sa sadašnjim događajima je nemoguća jer se radnja priče događa u osamnaestom stoljeću u doba pirata i otkrića novih kontinenata.)
autor: Hans-Christian Fletcher

napomena uredništva: Priča je pristigla na natječaj ˝Pišem u/o Kaštelima˝. Svoje prozne radove šaljite nam i dalje na adresu info@kastelanska-panorma.com potpisane pseudonimom, a u mailu obavezno navedite svoje ime, prezime i adresu te kontakt telefon.