HSP dr. AS o gospodarenju otpadom: Ekocid, urbocid i genocid ne mogu se pravdati direktivama

Ispred zgrade Hrvatskog sabora, u organizaciji HSP-AS i Ruže Tomašić održala se konferencija za novinare sa temom: „Aktivnosti Ministarstva zaštite okoliša i prirode i Zakon o otpadu“. Time se žejelo informirati i upozoriti javnost kako Ministarstvo zaštite okoliša ide u krivom smjeru i djeluje na štetu okoliša i hrvatskih građana. Također se htjelo ukazati i na propuste MZOPU o tzv. javnoj raspravi Nacrta prijedloga Zakona o otpadu. Provedba koja je u tijeku je više javna objava nego sama rasprava, a sami rok od 30 dana je prekratak jer isključuje širu javnost, medije, javne tribine,rasprave itd. Sam prijedlog zakona je nekvalitetan, izuzetno loš i sa brojnim propustima, te činjenično ukazuje na eklantantno kršenje HR ustava i zakona o ljudskim pravima, degradira dosadašnju praksu zaštite okoliša i sadržava „rupe“ koje će pogodovati makinacijama s otpadom, a nauštrb samoga okoliša i hrvatskih građana. Novim zakonom planira se omogućiti uvoz i spaljivanje otpada u cementarama koje je dokazano, europskim i svjetskim istraživanjima, iznimno štetno za ljude i okoliš navodi se u priopćenju ove stranke.

Zaista je, u najmanju ruku nekorektno, takve nazadne postupke pravdati europskom praksom jer je to praksa koja se u demokratskom svijetu ubrzano napušta. Inzistiranje na spaljivanju u direktnom je sukobu s lokalnom zajednicom i relevantnom strukom koja su svoja stajališta iznijela i na ovoj konferenciji. Kao nestranačke osobe i predstavnici struke konferenciji su govorili mr. sc. Goranka Adam i mr. sc. Ivana Rajčić.
Upravo je u tijeku agresivna kampanja kojom se promiče suspaljivanje otpada kao doseg civilizacije i neophodnost primjene suspaljivanja u RH. A to je zapravo u suprotnosti sa potrebom društva za održivim razvojem i primjenom najmanje škodljivih postupaka upravljanjem otpadom.
U planu Ministarstva zaštite okoliša i prirode je donijeti Zakon o otpadu koji je sa ekološkog gledišta nepovoljniji od važećeg zakona. Ovaj zakon se može smatrati koruptivnim zakonom jer sve odluke i rješenja donosi ministar/ica bez mogućnosti na žalbu, a isključeno je sudjelovanje javnosti odnosno lokalne uprava i samouprave u donošenju odluka u svezi zahvata u prostoru koji imaju utjecaj na okoliš, navode u priopćenju te dodaju kako se ˝Na taj način se krše svi zakoni i uredbe RH kao i Direktive EU u koje su ugrađene odredbe Aarhuške konvencije.˝
U priopćenju nadalje stoji: Praksa spaljivanja otpada se napušta diljem Europe kao opasna i zaostala. Štetnost takove uporabe otpada dokazuje i peticija oko 25 000 talijanskih liječnika koji zahtijevaju prestanak spaljivanja otpada u Italiji. Nažalost, u Hrvatsku se ta praksa želi potencirati kako bi pojedinci ostvarili ekstra dobit, a građanima bi ostao devastiran okoliš i povećanje postotka kancerogenih oboljenja.
Naime, samo na području gradova Kaštela, Solina i Splita, a sve na prostoru u krugu 3 km zračne linije nalaze se 3 cementare i željezara (dvije cementare i željezara su međusobno udaljene oko 500 metara i treba zamisliti kakav kumulativan učinak imaju u zagađivanju).
Promovirati koncept cementara/spalionica na gusto naseljenom području (300 000) stanovnika, uz samu morsku obalu, uz gradove koji su iznimnog kulturnog i turističkog kapaciteta je u najmanju ruku nekorektno i suludo.

Cementare postoje na području Kaštelanskog bazena preko stotinu godina i lokalna zajednica cijeni tu industrijsku granu i praktično je drži kao kap vode na dlanu (lokalne zajednice skoro besplatno daju rudu za proizvodnju cementa). No, sad strani vlasnici poradi extra profita cementare žele prenamijeniti u spalionice otpada i zapravo ugristi ruku koja im je bila dana kao znak dugoročne suradnje. Kako bi sve to bilo apsurdno, to se radi pod parolom zaštite okoliša i smanjenja emisija CO2. Poštovati protokol iz Kijota i smanjenje emisije CO2 moguće je i korištenjem drugih energenata (uskoro u Dalmaciju dolazi i plin) koji su ekološko i zdravstveno prihvatljivi.
Kako se moglo protumačiti iz nedavne izjave prvog potpredsjednika vlade koji računa uprihoditi 2,5 milijarde eura od takse koju bi Europljani plaćali za spaljivanje otpada u RH i to će računati kao strana ulaganja. Zaista, to bi bila ulaganja u devastaciju i obolijevanje građana. Takav plan potvrđuje i nedavno usvajanje plana izgradnje pristaništa za brodove u neposrednoj blizini cementara jer cijeli jug Italije čeka na početak spaljivanja otpada u dalmatinskim cementarama.
Tvrdnje pobornika spaljivanja kako u okoliš cementare neće emitirati štetne organske spojeve i teške metale su nerealne i ne odgovaraju istini. Ali, sve kad bi i svi teški metali bili zaustavljeni u filterima za prašinu koje cementare posjeduju to bi značilo kako su svi ti spojevi i elementi ostali u cementu koji ugrađujemo u stambene prostore, škole, vrtiće, mostove, obale, ceste itd. a time i u okoliš.
Uvjereni smo da je neophodno upoznati što više građana sa činjenicama koje mogu rezultirati mnogim negativnim ishodima.

Spomenuli bismo samo neke negativne promjene koje žele donijeti u novom Zakonu o otpadu. Novim prijedlogom zakona dozvolio bi se uvoz otpada što bi nas pretvorilo u europsko smetlište gdje bi se dovozio otpad za spaljivanje u neadekvatnim spalionicama tj. cementarama. Takav način zbrinjavanja otpada je dokazano štetan za ljude i okoliš, mnoge studije pokazuju kako se broj kancerogenih bolesti poveća i do 40% u okruženju spalionica. Poštovati hijerarhiju gospodarenja otpadom neće biti potrebno uvoznicima otpada jer se u zakonu to ne navodi. Kao što se ne navode ni omjeri koji bi trebali poticati na odvojeno prikupljanje u odnosu na spaljivanje.
Republika Hrvatska po broju stanovnika odgovara jednom malo većem gradu u Europi, tako da smatramo kako problem otpada uz malo umješnosti političara, zapravo ne bi trebao ni postojati.
Još Zakon o otpadu iz 2004. godine obvezuje razvrstavanje otpada koje moraju omogućiti lokalne zajednice i čak propisuju i kazne, no taj zakon je iz nekog razloga bio samo mrtvo slovo na papiru. Umjesto tog scenarija želimo da se zaista započne primarno selektiranje i recikliranje otpada. Iz kućnog otpada može se iskoristiti 80 % otpada odnosno četiri petine! Ostatak od oko 20 % čine sitni otpad (prašina), ali i neke također potencijalno iskoristive otpadne tvari kao npr. tekstil, guma i drvo.
Primjeri diljem svijeta dokazuju da je to moguće ostvariti relativno brzo (neki gradovi u Italiji su u roku 5 godina sa 10% došli na 75% odvojenog otpada). Već nekoliko godina je u Austriji prosjek 80%, a u više milijunskom gradu San Francisku su se približili vrijednosti od 90% odvojenog i recikliranog otpada. Možemo spomenuti i hrvatske pozitivne primjere; Krk ( u dvije godine do 23% prikupljenog odvojenog otpada i Čakovec (180 zelenih otoka, sustav prikupljanja od vrata do vrata putem zasebnih vreća (17 000 stanovnika) – 40% prikupljenog odvojenog otpada).
Smanjenje količine smeća znači i manju financijsku dobit za centre i cementare/spalionice, jer one planiraju naplaćivati po količini smeća, a od koga planiraju naplaćivati – naravno od nas građana. Može se reći kako je Ministarstvo zaštite okoliša i prirode u ovom kratkom vremenu najavilo nekoliko promjena postojećih zakona i pravilnika (Pravilnik o ambalažnom otpadu, Zakon o zaštiti prirode, itd.), ali nagore, degradirajući postojeće pozitivne zakonske tekovine.

Na koncu vrlo je licemjerno od vlade i resornog ministarstva da zastupanje tzv. plinskih komora otvorenog tipa iz po nama, isključivo interesnih razloga pravdaju pojmom Okvirne direktive o otpadu. Donošenje takvog zakona je u stvarnosti samo naznaka da je nakon pljačke i rasprodaje svog hrvatskog obiteljskog srebra i zlata na red sada došlo i Božje, jer je očito to jedino što nam je još i preostalo. Ekocid, urbocid ili genocid ne mogu se pravdati bilo čijim direktivama isto kao što se ni zakoni ili standardi EU ne mogu primjenjivati selektivno ili po potrebi odnarođenih političara, navode iz HSP-a dr. Ante Starčević.